Zagovornik slobode u jeziku

Sjećanje: Vladimir Anić (1930-2000)

Zagovornik slobode u jeziku

Anić je pripadao onom krugu jezikoslovaca koji su hrvatski jezik doista voljeli i predano se njime bavili, ali koji nisu bili zagovornici krajnjega purizma niti previše rigorozne standardizacije jezika. On je, kako pokazuju brojne stranice Jezika i slobode, zagovornik slobode, ali naravno ne shvaćene u tom smislu da svatko može s jezikom raditi što hoće ili se njime javno služiti onako kako hoće, nego upravo u suprotnom smislu, u tom smislu što se rigoroznim preskripcijama, a pogotovo ksenofobičnošću, ne može postići ništa dobroga, kao što se čovjek ni u bilo kojem drugom području ne može nasilu učiniti kulturnim

Kada smo u 174. broju Vijenca od 2. studenoga čitali razgovor gospođe Jelene Hekman s prof. dr. Vladimirom Anićem, u kojem se posebno ističu njegovi stavovi o pravopisu kao pogrešno shvaćenoj knjizi osnovne pismenosti te o tome kako (samo) »pedagozi i metodičari, zajedno s tehničarima jezika, misle da postoji kultura jezika bez kulture uopće«, nismo mogli ni slutiti da tog uglednog hrvatskog jezikoslovca već 29. studenog neće biti među živima unatoč tome što smo znali da se već godinama borio sa zloćudnom bolešću.

Vladimir Anić rodio se 21. studenoga 1930. godine u Užicu, gdje mu je otac Dragutin, po zanimanju geolog, bio na službi, i to po kazni zato što je nakon ubojstva Stjepana Radića 1928. godine kao profesor zemljopisa na šibenskoj gimnaziji sudjelovao u prosvjedima protiv kralja i nasilja režima. U Zagrebu je završio gimnaziju i studij na Filozofskom fakultetu (jugoslavenske jezike i književnosti te ruski jezik s književnošću), gdje je i diplomirao (1956. godine), a kasnije i doktorirao (1963) na temi Jezik Ante Kovačića (kao knjiga ta se disertacija pojavila 1971. u izdanju Školske knjige). Sveučilišnu karijeru započeo je na Filozofskom fakultetu u Zadru, gdje je od 1960. do 1974. bio u zvanjima asistenta, docenta i izvanrednog profesora. Na Filozofski fakultet u Zagrebu prešao je 1974. godine, i tu je (na Odsjeku za kroatistiku) od 1975. do kraja šk. god. 1991/1992. bio predstojnikom Katedre za suvremeni hrvatski književni jezik (danas Katedra za hrvatski standardni jezik). Bio je, između ostaloga, i tajnik Međunarodnoga slavističkoga komiteta (1974-1979) te predsjednik Komisije za jezik Sekretarijata za prosvjetu, kulturu i fizičku kulturu (od 1976). Sudjelovao je na slavističkim kongresima te brojnim znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu (npr. Zadar, Zagreb, Beograd, Budva, Varšava, Budimpešta itd.) te predavao na stranim sveučilištima (npr. u Njemačkoj i Švedskoj). Objavio je povelik broj studija, rasprava, ogleda i prikaza, posebice s područja sintakse, fonologije, akcentuacije i morfologije, zatim leksikologije i stilistike hrvatskoga standardnog jezika. Posebno se često javljao u stručnim časopisima i zbornicima (npr. Jezik, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, Zadarska revija, 15 dana, Zbornik Zagrebačke slavističke škole, Filologija, Erasmus, Zbornik o Bogoslavu Šuleku itd.). Bavio se također proučavanjem razvoja hrvatskoga jezika i jezikoslovlja u Dalmaciji, a posebice jezikom u djelima Šime Starčevića i Mihovila Pavlinovića.

Međutim, najvrednija i najpoznatija djela objavio je u zadnjih petnaestak godina. To se najprije odnosi na Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika (1986) koji je izradio zajedno s prof. dr. Josipom Silićem i kojega novo izdanje nažalost nije doživio (upravo se nalazi u tisku). U vezi s tim djelom treba posebno podsjetiti na činjenicu da je pravopis naručen i izrađivan pod naslovom Pravopis hrvatskoga jezika, ali pod tim naslovom nije mogao biti i objavljen. Treba također reći da je treće izdanje toga djela povučeno iz prodaje 1991. godine, s tim da sudbina ostatka naklade nije ni do danas posve rasvijetljena.

Dvije godine kasnije objavljuje Anić zanimljivu i nepretencioznu, za jezikoslovca ponešto i neobičnu knjigu Glosar za lijevu ruku (Naprijed, 1988), koja je dobrim dijelom okrenuta filozofijskom aspektu jezične problematike (Anić u njoj, ali i drugdje, osobito često i rado spominje i/ili citira Ludwiga Wittgensteina, filozofa koji je vjerojatno od svih filozofa najljepše pisao o jeziku).

Međutim, djelo koje se u cijeloj Anićevoj sveučilišnoj i znanstvenoj karijeri s pravom smatra kapitalnim jest Rječnik hrvatskoga jezika, prvi suvremeni jednosveščani jednojezični rječnik hrvatskoga jezika, objavljen dosada u tri izdanja (Novi Liber, 1991, 21994. i 31998), s tim da je Anić u suradnji s ekipom koja je i inače radila na Rječniku obavio i veći dio radova za četvrto izdanje koje se trebalo pojaviti (i bez sumnje će se pojaviti) iduće godine. O tom rječniku bilo je i ima različitih mišljenja, ali je on odigrao silno važnu ulogu u razvoju, pa i svojevrsnom poletu cijele jezikoslovne kroatistike i u zemlji i u inozemstvu. Zato će sasvim sigurno i u budućnosti ostati nezaobilazno.

Osim toga, Anić je prošle godine s Ivom Goldsteinom objavio i zamašni (blizu 1.500 stranica) Rječnik stranih riječi (Novi Liber, 1999), koji je dostojna zamjena, a i nadopuna čuvenom rječniku Bratoljuba Klaića, unatoč tome što i o njemu ima popriličan broj oprečnih sudova.

Osim toga, u Maloj knjižnici Matice hrvatske objavio je Anić 1998. možda i najbolju svoju autorsku knjigu pod za njega karakterističnim naslovom Jezik i sloboda. Najdojmljivijima su ocijenjeni oni dijelovi te knjige u kojima su došla do izražaja Anićeva bogata i slojevita iskustva u radu na Rječniku hrvatskoga jezika, primjerice dijelovi u kojima je riječ o brojnim zabludama i nesporazumima u vezi s Rječnikom i uopće s rječnicima. Tu on primjerice ističe kako se često događa da stručnjaci pojedinih struka traže u (jednojezičnim) rječnicima svoju uskostručnu, a ne jezičnu istinu, a rječnici toga tipa jesu i moraju biti prije svega jezikoslovna djela, pa zato i određenja pojedinih pojmova moraju biti prije svega jezikoslovna, a ne uskostručna. Vrlo su zanimljiva i Anićeva razmišljanja o tome kakve stavove o jeziku ima u nas prosječni njegov korisnik, pogotovo tzv. »čovjek mase«. On naime »uglavnom ne zna i ne želi čuti drugoga; on ne želi saznavati, nego želi da mu se potvrde njegova preduvjerenja i projekcije; traži da i najuzbudljivije intelektualne avanture u znanstvenim projektima idu u pravcu kako on pokaže prstom; prezire dokaze i argumente; on nema potrebe čak ni da bude u pravu — on jedino hoće da bude po njegovu. Omiljene su mu fraze 'recite kako mora biti' (voljan se je podrediti, ako je to ono što on hoće), 'neka se stručnjaci dogovore' (on zna kako), 'bilo kome pravo ili ne' (ne brine se oko posljedica)« itd. Mora se priznati da ova Anićeva zapažanja nemilosrdno pogađaju bar jedan od pravih ciljeva i time daju odgovore na mnoga pitanja vezana za tradicionalno loše stanje u našoj jezičnoj kulturi i kulturi uopće. Oni pokazuju, između ostaloga, i to da je Anić pripadao onom krugu jezikoslovaca koji su hrvatski jezik doista voljeli i predano se njime bavili, ali koji nisu bili zagovornici krajnjega purizma niti previše rigorozne standardizacije jezika. On je, kako pokazuju brojne stranice Jezika i slobode, zagovornik slobode, ali naravno ne shvaćene u tom smislu da svatko može s jezikom raditi što hoće ili se njime javno služiti onako kako hoće, nego upravo u suprotnom smislu, u tom smislu što se rigoroznim preskripcijama, a pogotovo ksenofobičnošću, ne može postići ništa dobroga, kao što se čovjek ni u bilo kojem drugom području ne može nasilu učiniti kulturnim. Čovjek, drugim riječima, mora sam uvidjeti da određeno jezično ponašanje treba da ima prednost pred nekim drugim, a to će uvidjeti samo onda ako bude slobodan i spreman na intelektualne avanture kakve svakomu od nas nudi upoznavanje naravi i načina funkcioniranja bilo kojega jezika.

Zbog svega ovoga što je rečeno, ali i zbog mnogih drugih zasluga koje ovdje nisu mogle biti spomenute, nimalo ne treba sumnjati u to da će lik profesora Vladimira Anića ostati u trajnom sjećanju svih članova Odsjeka za kroatistiku, svih kolega s Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, svih ostalih kroatista i jezikoslovaca, svih onih koji su bili njegovi studenti te da će ga, preko njegovih brojnih i vrijednih djela, često po dobru spominjati i budući naraštaji.

Počivao u miru!

Ivo Pranjković