Veliki poznavatelj kulturne baštine

Veliki poznavatelj kulturne baštine

Ima znanstvenika poznatih užoj i široj javnosti po brojnim objavljenim radovima: stručnim i popularnijim monografijama, knjigama i člancima u stručnom i ostalom tisku. Oni su prisutni na znanstvenim i ostalim skupovima, simpozijima, kongresima i česti u informativnim medijima. Njihovo djelo ostaje dragocjen prilog u našim javnim i osobnim knjižnicama.

Ima, međutim, i onih drugih, jednako djelatnih, manje poznatih javnosti, iako s jednako vrijednim i korisnim prinosom, za koje šira javnost malo zna ili uopće ne zna. Njihovo je djelo utkano u muzejskim i arhivskim zbirkama, u kartotekama i fototekama znanstvenih ustanova i onih za registraciju i zaštitu kulturne baštine. Bez građe tih drugih često bi bili nemogući ili oskudni rezultati onih prvih. Pa ipak oni često ostaju u sjeni prvih, onih koji primaju društvena priznanja, nagrade i odličja.

Davor Domančić pripadao je tim djelatnicima, rijetko zastupljenima u dnevnom tisku ili na televiziji, iako bi zaštita spomenika kulturne baštine u srednjoj Dalmaciji posljednjih pola stoljeća bez njegova plodnog, savjesnog i požrtvovnog rada bila mnogo manje djelotvorna.

Autor je tridesetak znanstvenih radova u stručnoj periodici, najviše u »Prilozima povijesti umjetnosti u Dalmaciji«, kojima je bio djelatni suradnik, a neko vrijeme i urednik. Objavio je studije o povijesnim, kulturnim i umjetničkim spomenicima, o umjetnicima Dujmu Vuškoviću, Blažu Jurjevu Trogiraninu, Nikoli Firentincu i dr. Obrađivao je osobito ranokršćansku, srednjovjekovnu i renesansnu arhitekturu i skulpturu Brača i Hvara. Bio je autor većeg broja izložaba i muzejskih zbirki. Bilo mi je zadovoljstvo zajedno s njim muzeološki postaviti muzeje u Trogiru, u Škripu na Braču, Hrvatskih arheoloških spomenika i Pomorski muzej u Splitu. Zajedno smo, između ostaloga, pridonijeli spašavanju izvorne obnove splitskoga kazališta.

Sustavni pristup zaštiti spomenika

Kao najaktivniji član Konzervatorskog zavoda za Dalmaciju (danas Državne uprave za zaštitu kulturne i prirodne baštine) od 1952, kojim je rukovodio od 1979. do 1992, spasio je, sačuvao ili obnovio na stotine građevnih, kiparskih i slikarskih spomenika diljem Dalmacije, područja djelovanja Zavoda kojim je do tada rukovodio zaslužni znanstveni djelatnik i konzervator dr. Cvito Fisković. Davor Domančić mu je bio desna ruka, osobito u ranijim godinama, kada je u Zavodu imao malo suradnika i kada aktualno političko stanje nije bilo osobito sklono očuvanju i obnovi mnogih ugroženih vjerskih građevina. Osobno ga je pratila nezavidna karakteristika, navodno jer je, kao Hvaranin, redovito sudjelovao u tradicionalnim procesijama Velikoga tjedna na otoku. Njega se rijetko viđalo na svečanim sjednicama, akademijama i službenim proslavama.

Velika je zasluga Davora Domančića u, široj javnosti nepoznatoj, obilnoj i sustavnoj registraciji i dokumentaciji, opisnoj, nacrtnoj i fotografskoj, tisuća spomenika kulturne baštine cijele srednje Dalmacije, od ostataka ranokršćanskih bazilika i ranosrednjovjekovnih crkvica do monumentalnih katedrala. Ta samo stručnjacima poznata topografija temelj je svakom budućem proučavanju, očuvanju i obnovi spomenika naše kulturne baštine, pogotovo nakon mnogih rušenja u posljednjem Domovinskom ratu.

Druga pozitivna crta Davora Domančića kao djelatnika, a zatim i ravnatelja Zavoda za zaštitu kulturne baštine, njegovo je enciklopedijsko poznavanje te baštine i nesebično prenošenje znanja na mlađe suradnike, koji su se u većini slučajeva stalno njemu obraćali.

Bio je znanstveni djelatnik bez vidljivih ambicija, samozatajan, skroman, konstruktivan, sustavan u radu, realan u sagledavanju mogućnosti i načinu djelovanja. Strani su mu bili bučni javni nastupi, polemike i strančarenja. Riječju, i stručno i ljudsko bilo je u njemu jednako prisutno, pa će i nakon smrti u krugu svojih suradnika i svih koji su ga poznavali zauvijek ostati u najtoplijoj uspomeni.

Duško Kečkemet