Vedar i otvoren duh

Sjećanje: Marin Carić (1947-2000)

Vedar i otvoren duh

Akademija dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu oprašta se od svoga prodekana, docenta i dragoga prijatelja Marina Carića.

Njegovo redateljsko djelo koje naoko bezlični, a ipak neumoljivo vjerodostojni teatrografski podaci zaokružuju na sedamdesetak realizacija u gotovo svim teatarskim žanrovima i na svim bitnim hrvatskim pozornicama, manifestira se danas, kada je, nažalost, ova summa theatralis okončana, kao do kraja promišljen, pak stoga i u kontekstu suvremene hrvatske redateljske umjetnosti nadasve kreativan čin.

Odlikuju se Carićeve režije nesvakidašnjom vrsnoćom jer su svjesno odabrani i jasno prepoznatljivi, u svim pojedinostima inscenatorske poetike precizno ocrtani istraživalački napori. Oni tvore golemi dijakronijski luk, koji kada je riječ o nacionalnoj drami, seže od Marulića do Krleže, Marinkovića, Brešana i Matišića, a u svjetskoj se proteže od Eshila i Pirandella, do Brechta i Pintera.

Scenska slika Carićevih inscenatorskih ostvaraja dokazuje kako je ovaj redatelj iznimno samozatajno, poštujući dramatičara kao iskon vlastite umjetnosti, pretvarao pjesničku riječ u ideologeme našega doba što na kraju predstave postaju zrcalom identifikacije gledališne zbilje i netom proživljene pozorničke fikcije.

Završenim studijem komparatistike, anglistike i kazališne režije, suptilni intelektualac renesansne naobrazbe, daleki odvjetak svojih slavnih hvarskih predaka (kojima se vlastitom teatarskom praksom odužio na čast zavičaja i na ponos hrvatske drame), Carić je od mladenačkih dana promišljao kazalište kao sveobuhvatno umjetničko djelo koje zahtijeva trajno istraživanje, što je bilo vidljivo već u njegovoj diplomskoj predstavi, komediji nepoznata francuskoga srednjevjekovnog autora Pučko slovo o liscu Renardu (HNK, Split, 1974).

Strastvena kazališna znatiželja dovela ga je 1972. do umjetničkoga ravnatelja tada čuvenoga Internacionalnog festivala studentskih kazališta (IFSK), osnovao je, potom, 1973, kazališnu družinu Osamljena srca jednu od prvih izvaninstitucionalnih skupina u nas, a utemeljitelj je i amaterskoga Hvarskog pučkog kazališta, gdje se njegova antologijska režija Prikazanje života svetoga Lovrinca mučenika i nakom dva desetljeća još uvijek na repertoaru, potvrdila kao neupitna paradigma suvremene scenske slike hrvatske medievalne drame.

Redatelj i umjetnički ravnatelj u splitskom kazalištu i na Splitskom ljetu čitavo desetljeće od 1974, počeo je i pedagoškom djelatnošću, da bi od 1997. postao docentom na Odsjeku kazališne režije zagrebačke Akademije dramske umjetnosti.

Podsjetio bih na Carićevo Nastupno predavanje pod naslovom Suvremena redateljska interpretacije hrvatske dopreporodne drame iz 1997. iz kojega je razvidno da je jedan od bitnih segmenata njegove redateljske poetike zamjetljiv i u uspješnoj scenskoj evokaciji nacionalne književno-dramske baštine, po čemu mu, ne samo među generacijskim suvremenicima, teško možemo pronaći premca. Carićeva propitivanja hrvatskoga književnog naslijeđa — uz nezaobilaznoga Držića — kreću se od srednjovjekovnih crkvenih prikazanja do Marulićeve Judite i Lucićeve Robinje te od Hektorovićeva Ribanja, Gazarovićeva Murata gusara, Benetovićeve Hvarkinje i Gundulićeve Prozerpine ugrabljene do tzv. »slavonske« Judite iz 18 st. Pritom valja naglasiti kako je, nakon davnih praizvedaba prije nekoliko stoljeća, upravo Marin Carić u suvremeno hrvatsko glumište iznova inkorporirao ova djela, što nije bio samo kazališni, već i kulturno povijesni čin iznimnoga značenja. Na taj se način iskazao kao jedan od rijetkih redatelja koji tako sustavno i tako uspješno vraćaju niz zaboravljenih ili previđenih hrvatskih literarnih predložaka u suvremenu našu scensku sliku.

Tadanje je predavanje Carić koncipirao u tri segmenta; govorio je o jeziku, o mitskoj svijesti i o temi redateljske skromnosti kao autentičnoj dimenziji inscenatorskoga postupka.

Izlažući o temi jezika, insistirao je na potrebi »prijenosa značenja« starih hrvatskih dramskih tekstova gledatelju, tvrdeći, s pravom, kako »arhaična riječ zna pogađati magijskom snagom, znade uvući gledatelja u neslućeni obred, obred identiteta koji je bio zaboravljen, a sada je nanovo pronađen«.

Govoreći o mitskoj svijesti ugrađenoj u ideologeme starije hrvatske drame, bio je mišljenja kako u pojmu baština nalazimo i književne pokušaje, ali i visoko artikulirana umjetnička djela. I jedna i druga nose istu svijest o sebi, svijest o vlastitu jeziku kao izrazu nacionalne kulture naroda koji se brani jer je neprestance ugrožen.

Što se pak tiče skromnosti kao imanentnoga redateljskog stava prigodom pristupa dramskim djelima starije hrvatske književnosti, Carić je postulirao stav kako čitajući Držića ili Gundulića valja pokušati otkriti njihovu bit, dešifrirajući u njima »konradovsko srce tame«, pri čemu moramo osjetiti vlastitu mjeru i odsustvo raskoši, budući da su naši »stari« pisali po mjeri vlastite sredine. Stoga njihovu skromnost treba pretočiti u vlastitu redateljsku skromnost, pak će tek onda dramska djela hrvatske dopreporodne književnosti zadobiti na sceni autentičnu vrijednost.

Ove riječi izrečene u užem krugu, a danas prvi put javno objavljene, najbolje svjedoče o Carićevoj redateljskoj osobnosti koju po svim obilježjima, od artističkih do ljudskih, ocjenjujemo danas uzornom.

Tom uzornom umjetniku zahvaljujemo na svim bogatim poklonima koje nam je donosio vedra i otvorena duha, na predstavama uz koje ćemo ga zadržati u trajnoj uspomeni.

Budi mu trajna slava!

Nikola Batušić