Svijet nastanjen čvrstim bićima

Svijet nastanjen čvrstim bićima

Izložba Branko Ružić i suvremenici u Muzejskom prostoru u Zagrebu

On je doista dio dijete. I govorio je da je dijete. I radio je zaigrano kao dijete. A stvarao je kao muž ravnice, tvorac bića jakih hrbata, moćnih zglobova, jednostavne anatomije ali snažnih vitalističkih moći. On je sve vidio kao kip — stablo, kamen, ogradu, kuću, crkvu... Čak i vjetar ili ulicu. Za njega je svijet bio napučen čvrstim oblicima i on ih je, kao i Giottove ovčice ili pinije na brdu, zatvarao u sebe

Napisao je 1958. godine knjigu punu vrlina, mislim Djeca crtaju.

Jedan od djece — vidio sam kasnije — bio je Branko Ružić. Doduše, crtanje je kao i slikanje zamijenio u svojoj četrdesetoj kiparstvom. A podozrivost prema odraslom tvorcu nevinog svijeta, premda razumljiva, svakim je novim djelom sve više nestajala i blijedila. Zaigran poput djeteta, na drukčiji način nije niti znao živjeti. Morao je stvoriti svijet kakav je gledao, a ne kakvim je bio. U grozničavom stvaranju svijeta nije se mirio s vremenom kojega mu je uvijek nedostajalo. Imao sam dojam da mu je život u svojoj elementarnosti samo velika gnjavaža (spavanje, hranjenje) donekle izgubljeno vrijeme. Moguće će u tome netko vidjeti želju pisca o dječjem svijetu, potom slikara i naposljetku kipara za nadoknađivanjem izgubljenog vremena mladenačkih traženja i stranputica. Danas možemo sa sigurnošću reći — ako je išta i trebalo nadoknađivati i ako je itko nadoknadio to vrijeme — učinio je to Branko Ružić. Plodnijeg korisnika i istodobno kradljivca vremena nisam susreo.

Tvorac bića jakih hrbata

Znam o smrti koliko i svi ljudi, naime, da se jednom jednostavno mora na taj put. Pa ipak, ova je smrt za mene jedna od najnevjerojatnijih. Jer još uvijek ponekad vidim čovjeka kako živahno kroči vrtom ili ulicom s torbicom ispod ruke, spreman na razgovor, bez one rezignacije i mudrog umora svojstvenog njegovim vršnjacima ili promišljenih i stiliziranih kretnji i mlađih kolega. On je doista dio dijete. I govorio je da je dijete. I radio je zaigrano kao dijete. A stvarao je kao muž ravnice, tvorac bića jakih hrbata, moćnih zglobova, jednostavne anatomije ali snažnih vitalističkih moći. On je sve vidio kao kip — stablo, kamen, ogradu, kuću, crkvu... Čak i vjetar ili ulicu. Za njega je svijet bio napučen čvrstim oblicima i on ih je, kao i Giottove ovčice ili pinije na brdu, zatvarao u sebe.

Prvi pogled?! Nije bio zaljubljenik boga slučaja, ali ga je uvijek sretno zazivao. Iskreno govoreći, slučaja za njega nije niti bilo. Bio je kiparem koji je vjerovao da oslobađa zapretenu volju svake stvorene stvari kroz vitalizam njezina bića. Smatrao je da naslage suvišnoga trebaju nestati da bi se oblici pokrenuli, da bi bića gmizala, letjela, puzala; da bi mačke bile tvrđe, a ziđe gusjenica ili neki člankonožni stvor. Njemu je svijet jednostavno bio naseljen živim bićima.

Smrt mu je teško pala. Tu glupu rečenicu neću opravdavati nego ću je i ponoviti. Mora da mu je misao o kraju bila užasavajuća samo poradi bića i svijeta koji je još trebao stvoriti i kojega je trebao dovršiti. Jer bio je od one sorte koja je pred sobom imala još toliko toga i onu misao da je sve što je napravio tek predvorje, te da mu prave zadaće tek predstoje. Ali — sto života njemu bi bilo malo!

On je znao da se jednom mora otići i u tom smislu bio miran. Nemir se rodio u neskladu između zadaća i kratkoće vremena i pri svakom pogledu na potencijalni život kojega je gledao u balvanima i trupcima pred njegovim zatrpanim atelijerom. Zato nije mario za upozorenja o slabom srcu i općenito poremećenom zdravlju. Zato je s malim moćima svojih prstiju, zavijen i prikovan na bolesnički krevet (poslije stravične nesreće u kojoj je pravo čudo bilo ostati živim), stvarao djela. Doduše — papir maché! Jer to je bila krunica i ruzarij slobodnih prstiju koji proviruju ispod gipsa i zavoja!

Čovjek koji nikada nije ostario

Iako teško bolestan, iako jedva preživjevši nesreću, ne mareći za upozorenja liječnika i onih koji su mu željeli dobro, radio je kao mladić. Ja ga se stoga i ne sjećam bolesnoga. Ja ga se ne sjećam ostarjeloga. Ja ga nikada nisam vidio izvan svojeg stvaralačkoga prostora, pa i onda kada je šetao ili obilazio izložbe svojih kolega. Jednostavno, jednoga dana nije prošao svojom ulicom. Jednostavno smo uzalud čekali njegov lik od Mesićeve do Voćarske dok smo mi krali bogu sate igrajući svake nedjelje neku tromu igru. U njedrima njegova pozdrava ostavljao je i ne htijući, nama kradljivcima božjih dana, blagi osjećaj krivnje poradi vremena kojeg smo beskorisno trošili, dok je on žurio oživjeti panj ili neki balvan i pretvoriti ga u psa, mačku ili katedralu i kondenzirati zrak ili smrdljivu gradsku smjesu svoje ulice u čvrstu masu iz koje je ključao život i moć kretanja, darivajući je život oblicima bez detaljiziranja i sitničavog nabrajanja, uvjeravajući da ono čega nema — ima i da u litrenu bocu stanu dvije litre ili da je tijelo životinje čitavi grad i da su britkim sjevernjakom isprane padine Sljemena samo kristalični i kondenzirani oblici neke duboke franciskanske jednostavnosti sa Fra Angelikovih prizora. Čak je i na novu zgradu na Šalati (kostovićevku) gledao kao na kip, poetizirajući tako poslovičnu megalomaniju siromašnoga domaćeg šeikata.

Princip života iznad principa dovršenosti

Znam ljude koji svoj slikarski ili kiparski svijet primaju i njeguju kao svakodnevnu zadaću. U Ružićevom slučaju imam dovoljno dokaza vjerovati da je to bila i njegova noćna zadaća. Nitko se, od njemu bliskih ljudi, nije iznenadio njegovom pitanju u ponoćnoj mrklini. Pod težinom važnosti pitanja koje ga je mučilo i koji su mu poništavali osjećaj vremena smatrao je doličnim i u malim satima nazvati svoje prijatelje i propitivati o onome što mu nije moglo (do)čekati jutro. On je istoga trena trebao razriješiti i rasvijetliti neku dilemu ili nejasnoću. Znao je da ona brzo nestaje, te da lijenom duhu, lišenom znatiželje, ne slijeću ideje kao što padaju kruške sa stabla. On se trudio oko svojeg sna. Oko svojih vizija kojih

mu nije manjkalo i kojih je bilo u izobilju. On nije niti puno birao među njima. Mislio je da svaka zaslužuje posebnu pažnju. Zato toliko srodnih i istodobno toliko različitih djela. Srodnih po obliku i po osjećaju taktilnosti, rustičnosti, oblikovne jednostavnosti, a različitih po svojim naravima. To je bilo bratstvo poput ljudi; glava, dva oka, nos i usta, ali razlike u pogledu i karakteru svakog stvorenog oblika kojima je davao biljege života. Jer princip života stajao mu je iznad principa dovršenosti koji su mu neupućeni zamjerali. Intuiciju nije mijenjao s metodičkim razlaganjem stvari. Jedino je njemu, uostalom, u dvije litre stalo tri. Uvijek više u svako njegovo djelo.

Meso i kora drveta

Pa kako nije riječ samo o jednom kiparu o kojemu je toliko rečeno, pa niti o djelima sakupljenim za galeriju u Slavonskom Brodu o kojima će se još čuti, nama je govoriti o čovjeku koji je s nekom frenetičnom gorljivošću sakupljao djela za svoj grad, obilazio, nazivao, tentao i onda kada mu snage više nisu dopuštale onu poslovičnu rastrošnost energije. Istodobno, dovršavao je svoje djelo, zasijecajući u meso i koru drva, nastavivši kiparski kontinuirati jer je njegova sudbina bila najtjesnije vezana uz njegovo djelo. On druge vječnosti — ili manje pretenciozno — druge svoje mogućnosti bivanja — nije vidio. A skupljajući za spomenutu galeriju djela svojih prijatelja brisao je sve one inertnosti i ravnodušnosti koja je ovdje poslovična kada je riječ o općem dobru, poništavajući ili ublažujući sve sumnje da je nekome za nešto uopće i stalo, u mjeri u kojoj osobni komoditet nije ugrožen niti suvišno opterećen.

Ružić može biti zadovoljan

Da Branko Ružić nije običan čovjek i da ne može tek tako otići znali smo. Da i nije više među nama gotovo i ne primjećujemo. O njegovo djelo ili o ono što je u ime zajedničkoga dobra započeo spoticat ćemo se još, srećom, dugo. A i ovom izložbom to je najizrazitiji i najizravniji život. Briga za svoj Slavonski Brod, tamošnju galeriju, radovi njegovih kolega, prijatelja, kipara, slikara i grafičara, stvaraju novu cjelinu koju za života nije uspio sagledati. A kako malo tko nije izašao u susret njegovoj želji (malo tko se oglušio na njegov poziv), Ružić je morao i može biti zadovoljan svojom ulogom. Njegovo mjesto u galeriji najzaslužnijih ljudi kojima opće dobro nije daleki ideal nego — onakav kakav je već bio — pitanje koraka, dnevnoga plana i svakodnevne zadaće, bit će i na ovaj način obilježeno. Slika koja se i sada rasprostire Muzejskim prostorom narasla je do lijepe cjeline u kojoj se svatko želi vidjeti.

A onaj tko je sve započeo potonuo je još jednom — ne u zaborav — nego u sjećanje!

Ive Šimat Banov