San o svjetlu

Vladi Gotovcu

Naša zemlja je zabit, turoban kraj

ništa veliko

tu dugo ne raste ona čovjeku ne pruža

zadovoljstva nikakvih udobnosti

u njoj se uvijek kinjilo glađu, mučilo

i ubijalo radom

i na druge načine

premda se

čovjeku ponekad učini drukčije

u našoj se zemlji uvijek živjelo u mraku

u tmini naši očevi i očevi naših očeva živjeli su

tako: nekako su živjeli

mi živimo kako su nam namrijeli

mi sanjamo

u našoj se zemlji oduvijek živjelo

sanjajući

sanjalo se dabome o svjetlu

o njemu se s koljena na koljeno znanje sabiralo

proširivalo, čuvalo o njemu naše žene kazuju

našoj djeci o njemu pjevaju naše narodne

pjesme o njemu naši učeni ljudi raspravljaju

u debelim knjigama

taj san o svjetlu

daje smisao našem životu: u našim velikim trenucima

mi samo njemu služimo govori se: negdje

u dnu stoljeća netko je jednom vidio

svjetlo

okolnosti su zaboravljene (u našoj prošlosti

mnogo toga je zaboravljeno) ali ono svjetlo se

i danas drži

za sveto

odonda se natrag više nije moglo a ni ono

kako je bilo

ni ovo

kako jest

nije dobro

nešto temeljito treba učiniti u našoj zemlji

u nama ja ne jednom rekoh: neka je proklet

taj san o svjetlu

što guta naše najbolje ljude

a, s druge strane, zar da se mi danas (nakon

svega) pomirimo s time

da dovijeka u mraku

umiremo?

Boris Maruna

Malaga, 11. siječnja 1972.