Samotnjak — mrav

U povodu izložbe Duje Jurića u Galeriji Bernarda Bernardija

Ako ustvrdimo da je Duje Jurić jedan od najzanimljivijih i ponajboljih suvremenih autora, izgovaramo frazu koja je retorička i preopćenita. A ako nadalje tvrdimo da je od onih osamljenika kojemu šira zagovorništva, topla gnijezda istomišljenika nisu nikada bili po volji, nešto smo bliži čovjeku koji je u punom smislu riječi bio dijete svog vremena, ali i odmetnik s vlastitim stvaralačkim odlukama.

I on je prošao putevima sumnji, opekao se vatrama svojih kušnji, svojih rezigniranja i ponovnog ustrajavanja. Ali za razliku od drugih, i svoje je destrukcije znao učiniti konstrukcijama, a mudru autoironiju smirenom evolucijom vlastitog stila. Ta se evolucija istodobno temeljila na analitičnosti i metodičkoj strpljivosti — mislim — i na velikoj osjećajnosti i ravnoteži umnoženog svijeta znakovlja i vlastitog odabira među njima.

Sklonost monokromiji

Dvije se osobine njegova djela naglašavaju kroz duže vrijeme — konstruktivna pravilnost i koloristička redukcija, odnosno sklonost monokromiji. Uz to, tu je i zasebno preispitivanje konstruktivne prakse ovoga stoljeća. Ali, usprkos discipliniranja svojih prostornih vizija i konstrukcije koja se prividno nastoji otresti i osjećaja i intelekta, to se ne uspijeva. Kažemo ne uspijeva jer Jurić uvijek mudro tematizira i troši jedan model znajući vrlo dobro da je on nepotrošan. On zna da samo disciplina stvara onu slobodu i mogućnosti prostornih i značenjskih rastezanja i fleksija.

Mislimo pritom i na asketizam u kojemu se, ma koliko se to činilo pukim tehnicizmom, stvaraju suptilne nijanse odnosa unutar idolatrije cijevi ili pravokutnih susretanja njegovih traka koji prepletima stvaraju prostorne iluzije kojima zadebljano stupovlje i jači armaturni cilindrični elementi imaju naglašenu ulogu prostorne simulacije, ovisno o tome jesu li ispred, unutar ili iza pravokutne mreže i prepleta. Osim toga, kako to nije stvar digitalista ili modernog tehnicista začaranog virtualnim mogućnostima, umjetnika gledamo više kao tvorca realnih, prostornih, nego optičkih zamki koje su upregnute u zavaravanje oka. Jer ovi su Jurićevi organizmi prave vježbe prostornih mogućnosti i organizmi koji variraju i umnažaju svoje moći, koji kontinuiraju i nikada ne završavaju.

Rukopisna poetika

Kao mudar i istodobno osjećajan čovjek, Jurić zna da su problemi koje umjetnik sebi zadaje veći od čovjeka i da se vrlo često iscrpljeni umjetnik zaklanja iza tobože iscrpljenog problema i da su rješenja — posebice konačna — posve lažna ili makar neuvjerljiva. Stoga i njegova ambicija nije iscrpiti problem ili neku postavljenu želju, nego da započeto uvijek može nastaviti i dopisati. On tematizira jedan sustav u kojem samo prividno cvjetaju indicije nekog mehaničkog i tehnicističkoga svijeta, a zapravo je riječ o rukopisnoj poetici u onoj mjeri u kojoj je rukopisan i Maljevičev kvadrat u odnosu na geometrijsku pravilnost istoga. Pa premda Jurićeva poetika može pronaći svoje konstruktivističke ili kinetičke pretke i uzore, te da ona može biti ležeovska po cilindričnoj strukturi, mondrianovska po strogosti ili maljevičevska po osjećajnosti, njezin modus samoodržanja počiva na kombinaciji elemenata koji imaju sklonost širiti i produbiti prostor; od doslovnog do simboličkog. U želji za prostorom ona je gladna i žedna slobode unutar discipline, želje da se iz mreže i prepleta može po volji iskoračiti i u nju po volji vratiti. On nastoji pronaći izvorne moći konstrukcije u kojoj prividna hladnoća tehnoloških elemenata pod krinkom matematičke i geometrijske rigoroznosti sjedinjuje elemente reda i velike osjećajnosti. A svojevrsni nagon samoodržanja čini ovu poetiku — u njezinoj sposobnosti meandralnoga ili pravokutnoga kontinuiranja — novom i životno sposobnom. Mi toj poetici, doduše (kao i pisac uvodnog slova u katalogu Ivica Župan) možemo poželjeti nove kibernetičke, kompjutorske, digitalne i elektronske moći, ali uživamo u njezinoj dosegnutoj rukopisnoj vrlini i smatramo jedinom opasnošću njezino tehnicističko savršenstvo ili sudbinu savršenoga strojnog sustava. Iako i sam formalizira sustav, sve koristi digitalnih i kompjutorskih sistema shvatio je tek korisnim sugestijama i poljem uvažavanja a ne poljem ironije, a sve znakove i oblike tehnicističkog svijeta gradivnim tvarima i strukturama a ne entropijskim, moralističkim ili zanovjetajuće beskorisnim i banalnim svjedočanstvima vremena. Jedro stanje njegova intelekta išlo je u korak s jedrinom jezika. Njegova je estetika zapravo izvorna releksija o svijetu u kojemu se — suprotno tvrdnji filozofa — u istu rijeku može dvaput stati.

Osamljeništvo koje ne isključuje druge

Umjetnik brojnih kušnji, sklon monokromiji, refleksiji, nezadovoljnik i znatiželjnik, ljubitelj struktura i tekstura, kolaža i dekolaža, sklon propitivanju njemu dalekog i bliskog naslijeđa, ostvaruje naposljetku svijet kojemu je on sam gotovo sinonimom.

Kada razmišljam zašto je tome tako, odgovor nalazim u njegovom osamljeništvu koje nije isključivalo druge, njegovoj strpljivosti, a još više u hrabrosti da boravi u prividno tehnicističkom znanom znaku vremena, te da u njemu podjednako svojim uspjesima i nesupjesima, svojim lutanjima i snalaženjima (od enformelnih struktura do uličnih grafita) pronađe prostor svih svojih ljudskih i stvaralačkih moći.

Ive Šimat Banov