Pečat osobnosti

Sjećanje: Etta Bortolazzi (1926-2000)

Pečat osobnosti

Od nesretne Sonje i brojnih uloga Ette Bortolazzi, starih dama, gospođa, majki, starica, bakica, luckastih žena, glumačkog uzašašća u smrti svoje Asse, i poslije Asse, sve do svoje smrti hrabro je i nakon padova uspinjaa sizifovski kamen na pola soljeća dugu putu svoje životne i glumačke pustolovine

»Za glumca kao i za apsurdnog čovjeka prerana smrt je nepopravljiva. Ništa mu ne može nadokaniti ono mnoštvo likova i stoljeća koje bi on inače prešao i proživio. Ali u svakom slučaju mora se umrijeti. Jer glumac je, bez sumnje, svugdje, ali ga ipak vrijeme povlači i usmrćuje.«

(Albert Camus, Mit o Sizifu — Ogled o Apsurdu)

Ine znam koliko stara glumca smrt je prerana. I za Ettu Bortolazzi iznenadna smrt koja ju je zadesila ovih dana, premda u kasnim godinama, bila je prerana. Još je bila spremna prihvatiti uloge starica i majki sa svojim izboranim licem ispod sijede kose, igrajući samu sebe — glumeći bez glume, poistovjećujući sadašnji trenutak svoga života s glumom. Dok se u Varaždinskim Toplicama oporavljala nakon prvog moždanog udara, bila je puna vedrine, duhovitosti, šalila se sa svojom nesrećom, kovala je planove o preseljenju u novi stan, vjerovala da će opet igrati: ostala je odana sebi i svojoj glumi.

Albert Camus je upravo u ženskom predstavniku glumačkog poziva, u glumici Adrienne Lecouvreur, našao blistavu potvrdu o glumi kao filozofiji Apsurda, o apsurdnom junaku glume — osvajaču života i vjernosti prolaznim trenucima života i glume: »Adrienne Lecouvreur, na svojoj smrtnoj postleji, željela se ispovjediti i pričestiti, ali je odbila odreći se svog zvanja. Ona je zbog toga izgubila blagodat ispovijedi. Što je to zapravo ako ne odlučiti se protiv boga, a za svoju duboku strast? A ova žena u samrtnom grču, odbijajući sa suzama odreći se onoga što je nazivala svojom umjetnošću, dala je dokaza o veličini koju na sceni nije nikada dostigla. To je bila njezina najljepša uloga, ali i najteža. Izabrati između neba i smiješne odanosti, pretpostaviti sebe vječnosti ili se uništiti u bogu, to je vjekovna tragedija u kojoj treba ostati na svome mjestu.«

Naravno, danas crkva ne osuđuje glumca zbog bavljanje njegovom vještinom, glumci nisu izvrgnuti kušnji izbora: ili nebo ili gluma, što će reći da je nakon stoljetnih anatema i progona i crkva pokleknula pred neukrotivim nagonom života i veličinom apsurdnoga glumačkog poziva. Ni Etta Bortolazzi u svom samrtnom času nije bila izvrgnuta sudbonosnom izboru Camusove apsurdne junakinje, ali vjerujem da je bila od njezine čvrste građe. Svoga apsurdnog poziva nije se odrekla ni na putovanjima po raznim kazališnim gradovima, od Zagreba do Cetinja, Novog Sada i Subotice i opet u Zagreb, u svojim mladim glumačkim i životnim godinama — u različitim teatrima, angažmanima i ansamblima, dok je tražila svoje glumačko mjesto pod suncem, očekujući svoju šansu, putujući po stoljećima imaginarnim svojim mladenačkim ulogama, iskušavajući se i kao Shakespeareova Desdemona i Moli#reova Dorina, očito nezadovoljna sama sobom, da bi nakon jedne sezone napustila kazalište i grad, gonjena svojim južnjačkim nemirom i temperamentom, tražeći novi angažman u drugom gradu.

Sama kaže da nije imala nikoga iza sebe tko bi ju gurao, protežirao, morala se sama osoviti, osloniti na samu sebe, povučena u sebe, u svoj nemir, u svoju osobnost, što su mnogi zamjenjivali sa samozatajnošću. Upravo obrnuto, gledajući je na sceni i ponekad igrajući s njom, ona se nikada nije glumački zatajivala, iz sebe je ne skrivajući se iza uloge ili iza maske ili autorove rečenice znala izvući najosobnije tonove i nijanse, postajući pred publikom i pred partnerima glumački emocionalno prozirna.

A to što je igrala i najmanje uloge nije bila stvar njezine samozatajnosti, nego njezino glumačko stajalište, glumačke etičnost, jer je smatrala da glumac mora raditi i za sebe i za predstavu. Zato nikada nije odbijala ni najmanju ulogu, bila je i glumica i sudionica predstave koja je ulagala svoju osobu, a ne samo svoju glumu u predstavu, zato sve njezine uloge nose pečat njezine osobnosti.

Zato je ne možete uspoređivati s nekom drugom glumicom, niti je sama igrala prema modelu ili utjecaju neke druge glumice ili viđena lica, nije bila glumica što bi se ugledala u drugoga; bila je identična samoj sebi, uranjajući u sebe, zato u njezinoj igri nije bilo ekshibicije, izvanjskog sjaja, tašta nadmetanja, isprazne artificijelnosti. Kao karakternoj glumici bio joj je ograničen izbor ženskih likova, kako su godine prolazile, što je bivala starija, izbor je bio sve ograničeniji; bila je osuđena na epizodne uloge koje nisu u središtu dramskih i komedijskih zbivanja, na kojima se ne prelamaju sudbinska pitanja drame, ostavljajući ih na rubu događanja kao sluškinje drame, kao usputne pojave, često kao pojave u prolazu, koje se šuljaju za događajima.

Etta Bortolazzi hrabro je nosila svoj glumački križ sporedne, urušene žene, ne odustajući da sporednim, usputnim, urušenim ženskim likovima udahne dušu, da ih osvijetli svojim talentom, da ih oživi humorom ili gorčinom. Tako se njezina Luda pijanistica u Marinkovićevu Kiklopu, u režiji Koste Spaića, iz neznatne uloge pretvorila u glumačku kreaciju. Nezapažena u masi — povorci lica, ušuljala se na scenu njezina Luda pijanistica, zatim izdvojivši se iz mase prošla iz gledališta preko scene, obratila se gledalištu i otišla popraćena burnim aplauzom gledališta. Na svakoj predstavi Kiklopa Etta Bortolazzi — Luda pijanistica dobila je aplauz.

Između mnogih njezinih likova starica, majki, dadilja, gospođa, bakica izdvajaju se njezina kreacija Asse u Ibsenovu Peeru Gyntu u režiji i scenografiji rumunjskoga režisera Horeje Popescua. I danas pamtim prizor na mrtvačkoj postelji između Ette Bortolazzi — majke i mladoga razularenog njezina sina Peera Gynta, kojeg je igrao mladi Rade Šerbedžija. U toj sceni u predsmrtnom prizoru glumački nadigravši Šerbedžiju u zajedničkoj luckastoj i tragičnoj igri očajavanja, blagoslova svoga sina, Etta Bortolazzi bila je na visini ibsenovske drame identitta i vertikalnog uzleta: biti svoj — biti ja.

Dočekavši ulogu koju su 1923-24. u režiji Tita Strozzija igrale velike glumice, Milica Mihičić i Marija Ružička Strozzi, Etta Bortolazzi dosegnula je glumački vrhunac. Kreacijom Asse bila je prvom dobitnicom novouspostavljene nagrade Dubravko Dujšin 1977. A u sjeni smrti velikog glumca Dubravka Dujšina, 30 siječnja 1947, koja je neposredno prethodila predstavi Ujaka Vanje u produkciji drugog razreda Zemaljske glumačke škole u režiji Tita Strozzija, i koju je preletio, kako smo tada govorili, tihi anđeo smrti, rodila se glumica Etta Bortolazzi u ulozi Čehovljeve Sonje.

Bila je glumački iznad nas, njezinih glumačkih partnera, golobradih dvadesetogodišnjih čehovljanaca. Već su je tada proglasili darovitom glumicom, talentom. Od nesretne Sonje i brojnih njezinih uloga: starih dama, gospođa, majki, starica, bakica, luckastih žena, glumačkog uzašašća u smrti svoje Asse, i poslije Asse, sve do svoje smrti hrabro je i nakon padova uspinjala sizifovski kamen na pola stoljeća dugu putu svoje životne i glumačke pustolovine.

Pero Kvrgić