Oslobođeni rukopis

Oslobođeni rukopis

Lukács István, Dramatizirani kajkavski Marijin plač iz Erdelja/Dramatizált kaj-horvát Mária-siralom Erdélyböl, Budimpešta 2000.

Od 15. stoljeća u hrvatskoj su književnosti poznati i popularni pjesnički sastavi zvani Plač Marijin ili Plač Gospin. U njima se Isusova muka opisuje kroz doživljavanje njegove majke. Tekstove su recitirali ili prikazivali (ovisno o tome jesu li napisane u narativnom ili dramskom obliku) članovi pučkih bratovština. Najstariji poznati nam hrvatski tekst nalazimo u Rapskoj pjesmarici (latinica, 1471). Plač u njoj poznat je kao Picićev plač. Sačuvani su nam i glagoljicom i bosanicom pisani plačevi, a najstarijim kajkavskim sve do otkrića o kojemu ćemo reći nekoliko riječi smatran je onaj u Ščrbašićevoj (Drnjanskoj) pjesmarici iz treće četvrtine 17. stoljeća.

23 stranice

Poznati istraživači starije mađarske dramske tradicije István Kilián i Maria Zsuzsanna Pinter pronašli su 1997. u franjevačkom samostanu u Csiksomlyóu (Rumunjska) kajkavski tekst Marijina plača koji se s mnogim drugim knjigama i tekstovima nalazio od 1944. godine zazidan u tom samostanu. Sve su te knjige oslobođene 1980. i 1985. za obnove pojedinih dijelova samostana, a naš se rukopis nalazio u jednom od dvaju primjeraka poznatoga srednjovjekovnog priručnika za svećenike Manipulus curatorum (Guido de Monte Rocherii). Taj se primjerak upotrebljavao u Mikhŕzi, a naš tekst ima dvadeset i tri stranice i potječe iz 1626, za više od pola stoljeća pomiče početke kajkavskih dramatiziranih Marijinih plačeva. Tekstom se pozabavio poznati istraživač hrvatsko-mađarskih kulturnih veza Stjepan Lukač i rezultate svoje minuciozne filološke analize ponudio u dvojezičnoj knjizi (hrvatski/mađarski). Ne samo da znamo godinu nego i datum završetka Plača jer se u rukopisu navodi da ga je Andrija Knezajić dovršio 2. ožujka 1626.

Knjiga za svaku knjižnicu

Lukačeva knjiga nudi opsežnu uvodnu studiju i s obzirom da vjerujemo kako je riječ o knjizi koja će pobuditi zanimanje hrvatskih književnih povjesničara, navodimo (pod)naslove te studije iz kojih se dobro vidi o čemu ona raspravlja: Rukopis, Književna vrsta planctusa, Marijini plačevi u povijesti hrvatske književnosti, Mogući uzori našemu planctusu, Filološka usporedba Picićeva i Knezajićeva Plača, Ča ili kaj, Stihovi kojih ima i nema, stihovi bez para, Nepravilni osmerci, Nepravilne rime, parovi bez rime, Tendenciozne zamjene riječi i njihove posljedice, Pogrešna čitanja, omaške, precrtavanja, »Biser« krivog čitanja, Tko je Cananea?, Što je paliça iase i palicßa Jesse, Prilozi mađarskoj povijesnoj i duhovnopovijesnoj pozadini našega rukopisa, Tko bi bio Andreas Knezajich?, Bosanski franjevci u Csiksomlyóu. Iza tako strukturirane rasprave, koja se odlikuje smirenim, znanstvenom raspravljanju primjerenim, tonovima slijedi preslika izvornoga teksta i Lukačeva transliteracija (Planctus Beatae Virginis Mariae De Passione Dni Nostri), zatim Literatura, pa dva priloga: u prvom se usporedno donose Picićev i Knezajićev tekst, a u drugom je cijeli Knezajićev tekst ponuđen četverostruko: u tiskanoj transliteraciji, u transkripciji (»moguće čitanje«), u suvremenom hrvatskom jezičnom idiomu i u umjetničkom mađarskom prijevodu. Važan dosad nepoznati rukopis uveden je u obzor književnopovijesnoga i povijesnojezičnoga studija na doličan način.

Priređivačeva filološka sprema poticana je očigledno zaljubljenošću u materinski idiom pa smo dobili knjigu koju bi morala imati ne samo svaka bolja knjižnica u Hrvatskoj, nego i svaki pojedinac kojega zanimaju povijest hrvatske književnosti i povijest hrvatskoga jezika.

Stjepan DamjanovićOslobođeni rukopis

Lukács István, Dramatizirani kajkavski Marijin plač iz Erdelja/Dramatizált kaj-horvát Mária-siralom Erdélyböl, Budimpešta 2000.

Od 15. stoljeća u hrvatskoj su književnosti poznati i popularni pjesnički sastavi zvani Plač Marijin ili Plač Gospin. U njima se Isusova muka opisuje kroz doživljavanje njegove majke. Tekstove su recitirali ili prikazivali (ovisno o tome jesu li napisane u narativnom ili dramskom obliku) članovi pučkih bratovština. Najstariji poznati nam hrvatski tekst nalazimo u Rapskoj pjesmarici (latinica, 1471). Plač u njoj poznat je kao Picićev plač. Sačuvani su nam i glagoljicom i bosanicom pisani plačevi, a najstarijim kajkavskim sve do otkrića o kojemu ćemo reći nekoliko riječi smatran je onaj u Ščrbašićevoj (Drnjanskoj) pjesmarici iz treće četvrtine 17. stoljeća.

23 stranice

Poznati istraživači starije mađarske dramske tradicije István Kilián i Maria Zsuzsanna Pinter pronašli su 1997. u franjevačkom samostanu u Csiksomlyóu (Rumunjska) kajkavski tekst Marijina plača koji se s mnogim drugim knjigama i tekstovima nalazio od 1944. godine zazidan u tom samostanu. Sve su te knjige oslobođene 1980. i 1985. za obnove pojedinih dijelova samostana, a naš se rukopis nalazio u jednom od dvaju primjeraka poznatoga srednjovjekovnog priručnika za svećenike Manipulus curatorum (Guido de Monte Rocherii). Taj se primjerak upotrebljavao u Mikhŕzi, a naš tekst ima dvadeset i tri stranice i potječe iz 1626, za više od pola stoljeća pomiče početke kajkavskih dramatiziranih Marijinih plačeva. Tekstom se pozabavio poznati istraživač hrvatsko-mađarskih kulturnih veza Stjepan Lukač i rezultate svoje minuciozne filološke analize ponudio u dvojezičnoj knjizi (hrvatski/mađarski). Ne samo da znamo godinu nego i datum završetka Plača jer se u rukopisu navodi da ga je Andrija Knezajić dovršio 2. ožujka 1626.

Knjiga za svaku knjižnicu

Lukačeva knjiga nudi opsežnu uvodnu studiju i s obzirom da vjerujemo kako je riječ o knjizi koja će pobuditi zanimanje hrvatskih književnih povjesničara, navodimo (pod)naslove te studije iz kojih se dobro vidi o čemu ona raspravlja: Rukopis, Književna vrsta planctusa, Marijini plačevi u povijesti hrvatske književnosti, Mogući uzori našemu planctusu, Filološka usporedba Picićeva i Knezajićeva Plača, Ča ili kaj, Stihovi kojih ima i nema, stihovi bez para, Nepravilni osmerci, Nepravilne rime, parovi bez rime, Tendenciozne zamjene riječi i njihove posljedice, Pogrešna čitanja, omaške, precrtavanja, »Biser« krivog čitanja, Tko je Cananea?, Što je paliça iase i palicßa Jesse, Prilozi mađarskoj povijesnoj i duhovnopovijesnoj pozadini našega rukopisa, Tko bi bio Andreas Knezajich?, Bosanski franjevci u Csiksomlyóu. Iza tako strukturirane rasprave, koja se odlikuje smirenim, znanstvenom raspravljanju primjerenim, tonovima slijedi preslika izvornoga teksta i Lukačeva transliteracija (Planctus Beatae Virginis Mariae De Passione Dni Nostri), zatim Literatura, pa dva priloga: u prvom se usporedno donose Picićev i Knezajićev tekst, a u drugom je cijeli Knezajićev tekst ponuđen četverostruko: u tiskanoj transliteraciji, u transkripciji (»moguće čitanje«), u suvremenom hrvatskom jezičnom idiomu i u umjetničkom mađarskom prijevodu. Važan dosad nepoznati rukopis uveden je u obzor književnopovijesnoga i povijesnojezičnoga studija na doličan način.

Priređivačeva filološka sprema poticana je očigledno zaljubljenošću u materinski idiom pa smo dobili knjigu koju bi morala imati ne samo svaka bolja knjižnica u Hrvatskoj, nego i svaki pojedinac kojega zanimaju povijest hrvatske književnosti i povijest hrvatskoga jezika.

Stjepan Damjanović