O pohrvaćivanju imena jezika svijeta

O pohrvaćivanju imena jezika svijeta

Ostaju nerješivi slučajevi; primjerice, jedan kojsanski jezik, kojim govore Hotentoti u Južnoj Africi, naziva se u engleskoj literaturi !xu, pri čemu uskličnik označuje glas kakav postoji samo u tome i srodnim jezicima, a podsjeća na cmoktaj koji se čuje pri poljupcu. Na sreću, tim se jezikom i lingvisti rijetko imaju prilike baviti, a laici njegovo ime ionako vjerojatno neće osobito često susretati

U hrvatskom nazivlju za različite jezike svijeta (glotonime) vlada priličan kaos. I među europskim jezicima ima takvih koji se u nas nazivaju različitim imenima (primjerice letonski, latvijski i — u Skokovu Etimološkom rječniku — lotiški), a kako ćemo se onda snaći s izborom između itelmenskoga i kamčadalskoga, koji označuju isti jezik koji se govori na Kamčatki, ili s jezicima čija engleska i međunarodna imena poput Kala Lagaw Ya, xhosa, chickasaw, guugu yumidhirr često ne znamo kako bismo izgovorili ni u izvorniku, a kamoli prilagodili hrvatskom izgovoru? Stvar ne olakšava ni kaos koji vlada u međunarodnom nazivlju za jezike svijeta; tako se isti jezik u raznim lingvističkim izvorima pojavljuje u međusobno ne pretjerano sličnim oblicima peul, pular, fula, fulbe i fulani. Riječ je o razmjerno velikom jeziku zapadnoatlantske grane nigersko-kordofanskih jezika, koji se govori u nekoliko država zapadne Afrike. Koju varijantu odabrati, budući da su sve već prodrle u hrvatske lingvističke priručnike, i kako je adaptirati? Kao peulski, fulanski, jezik peul ili jezik fulbe?

Nisam siguran da znam odgovor na takva pitanja, a s odgovorom koji, u nedostatku boljega, mogu ponuditi, vjerojatno se neće složiti kroatisti. U obranu načela o pohrvaćivanju glotonima, koja ću sad izložiti, mogu reći jedino da su rezultat dugogodišnjega bavljenja jezicima svijeta i predavanja kolegija iz jezične tipologije.

1. Za sve jezike čija su imena u hrvatskom već jednoznačno adaptirana, i to na isti način u glavnim priručnicima (Enciklopedija HLZ-a, Gluhakov Etimologijski rječnik, Škiljanov Pogled u lingvistiku, Simeonov Enciklopedijski rječnik lingvističkog nazivlja i Čosićev prijevod Strukture jezika Claudea Hagegea), treba sačuvati gotova rješenja, čak ako ona i nisu uvijek najbolje odabrana; primjerice, u nas se već udomaćilo jezik drevnih Asteka nazivati nahuatl, premda bi ispravnije bilo govoriti navatl, ili čak nava, jer -tl je u tom jeziku određeni član. Međutim, svaka je terminologija konvencionalna, a nijedna konvencija nema smisla ako nije ustaljena i općeprihvaćena. Ukoliko, što je mnogo češći slučaj, u literaturi nema općeprihvaćenih rješenja, ili ako među priručnicima postoji neslaganje, nove glotonime valja kovati prema pravilima koja slijede.

2. Treba reći i da nema ništa osobito loše u tome da su dvije ili više varijanti nekoga glotonima podjednako udomaćene u hrvatskom; u znanstvenom radu iz lingvistike navest ćemo obje: velški i kimrički, logudorski i sardski, letonski i latvijski. 3. Budući da je većina relevantne literature o jezicima svijeta na engleskom i na ruskom, kao polazište za adaptaciju treba uzimati engleske i ruske oblike glotonima; ruske za jezike bivšega SSSR-a, a engleske u pravilu za sve ostale jezike. Sviđalo se to nekomu ili ne, engleski je danas međunarodni jezik znanosti, i pri stvaranju hrvatske znanstvene terminologije moramo to imati na umu. To ne znači da važni doprinosi genetskoj i tipološkoj lingvistici nisu objavljeni i na francuskom, njemačkom, poljskom i drugim jezicima, već samo to da preuzimajući polazne oblike glotonima iz samo jednog izvora (engleskoga) postižemo veću dosljednost.

4. Kako bi međunarodni naziv nekoga jezika ostao što lakše prepoznatljiv i u hrvatskom tekstu, adaptacijske preoblike valja svesti na minimum; gdje god je to moguće, slova latinske abecede, koja se u nas ne koriste, treba zamijeniti našima, npr. joruba umjesto yoruba, višram umjesto wishram. Time se postiže barem djelomična mogućnost rekonstrukcije izvornoga naziva za jezike i veća sukladnost naše terminologije međunarodnoj.

5. Ukoliko neki jezik i u engleskom (ili ruskom) ima dva ili više podjednako učestala, a međusobno neslična imena, dobro je navesti oba: npr. šelha ili tašelhit (ime jednoga berberskog jezika u Alžiru), vogulski ili mansijski (uralski jezik, vrlo srodan mađarskomu, koji se govori u Sibiru), itd.

6. Sufiks -ski, koji se u nas koristi za tvorbu glotonima, dodavao sam samo glotonimima koji u izvorniku završavaju na suglasnik, i to samo onda ako adaptirani oblik zbog toga ne postaje prerazličit od izvornoga, npr. ubihski, tagaloški od ubih, tagalog, ali jezik komoks umjesto *komoški.

7. Kada je neki glotonim u engleskome, ili kojem drugom jeziku, izveden iz zemljopisnog pojma (npr. aboriginski Western Desert Language ili skupina jezika Bougainville), ta imena valja prevesti gdje je to moguće (npr. jezik Zapadne pustinje), a inače ostaviti neprevedenima (bugenvilski jezici, jezici Bougainvillea).

Čak i kada stanemo čvrsto primjenjivati sva navedena načela, ostaju nerješivi slučajevi; primjerice, jedan kojsanski jezik, kojim govore Hotentoti u Južnoj Africi, naziva se u engleskoj literaturi !xu, pri čemu uskličnik označuje glas kakav postoji samo u tome i srodnim jezicima, a podsjeća na cmoktaj koji se čuje pri poljupcu. Na sreću, tim se jezikom i lingvisti rijetko imaju prilike baviti, a laici njegovo ime ionako vjerojatno neće osobito često susretati.

Ranko Matasović