Mirisi i šutnje

Dora Pfanova, Rapita dalla nebbia, Laghi di Plitvice, Lugano, 2000.

Željeli bismo zabilježiti izlazak male plakete stihova, jer je ona znak ljubavi prema apartnim aspektima hrvatskoga pjesništva i svjedočanstvo često nedovoljno uočavana značenja iznimno koherentna opusa pjesnikinje Dore Pfanove. Premda je riječ o prepjevu s našega jezika na talijanski, nećemo toliko ustrajavati na inozemnoj recepciji ni govoriti o međunarodnom uspjehu, jer je izdanje priredio (i troškove tiska pokrio) rođeni Zagrepčanin Dubravko Pušek, inače afirmirani autor stihova na talijanskome i zaneseni zagovornik stanovitih vrijednosti domovinske književnosti u sredini u kojoj se već odavno naturalizirao i gdje uspješno kreativno djeluje.

U svojoj maloj biblioteci, nazvanoj Plitvička jezera (a objavljivanoj na Luganskom jezeru), on u vlastitoj prevoditeljskoj verziji predstavlja odabrana hrvatska poetska djela, a u biranom grafičkom ruhu (surađujući s uglednim švicarskim grafičarima i crtačima) i u njegovanu talijanskom izrazu. Dosad je već objavio radove Quiena i Šimića, Pavličića i Tomasovića, Dragojevića i Šopa, pa iako je naklada simbolična, a distribucija dakako ograničena, te male knjižice ipak dospijevaju na prave adrese, a povremeno i otvaraju vrata za veću i uspješniju difuziju. Primjerice, Nikola Šop, kojim se Pušek gotovo opsesivno bavio (ali i zahvaljujući prodoru u Italiju posredovanjem Machiedovih prepjeva) izašao je također u izdanju uglednoga Scheiwillera, a s predgovorom slavnoga Andree Zanzotta, tako da ne smijemo podcjenjivati ulogu edicije Plitvička jezera kao potencijalnog promotora naše lirike i literature općenito.

Emocije i afekti

Poznavajući Pušekove afinitete za astralnoga, svemirskoga, zračnoga Šopa (posebice za njegova Predavanja o dimovima) neće nas toliko začuditi izbor iz opusa Pfanove, autorice bitno zaokupljene neuhvatljivim dimenzijama zbilje, kao što su emocije i afekti, ali i mirisi i šutnje. Desetak pjesama okupljenih unutar korica plakete Rapita dalla nebbia (što možemo prevesti kao Obuzeta maglom ili Oteta od magle) najčešće govore upravo o bjegućim i bajkovitim motivima, o zamišljenim i snivanim stvarima, o makabričnim i oniričnim uvidima, o ljubavi i ljubomori i — konkretno — o mirisima i vjetrovima, o šutnjama i tišinama.

Delikatna i distingvirana pjesnikinja Dora Pfanova doista je jedna od najposebnijih pojava na hrvatskome Parnasu »između dva rata«. Objavivši svega dvije zbirke (Pjesme, I, 1932. i Pjesme, II, 1938), proživjela je još punih pola stoljeća gotovo bez ikakva odjeka i izvanjskoga uspjeha. Istina, pri kraju njezina vijeka interpretativnu su joj pažnju posvetili Pavletić i Grčić, a antologizirali je Tadijanović i Tomičić, dok je određeniju kritičku fortunu dočekala tek sa strane ženskoga pisma Ljerke Mifke, Ljerke Car-Matutinović i Tee Benčić. Uvjereni smo da joj domaća književna povijest još znatno duguje te da bi monografska studija bila i te kako poticajna i dobrodošla.

Izbor po srodnosti

U međuvremenu primimo Pušekov samozatajni napor kao lijepo i dobro podsjećanje. Shvaćamo ga pomalo i kao izbor po srodnosti jer i sam voli otajnost i obzirnost, diskretnost govorenja. Kako bi sama autorica kazala: »Prošlo je vrijeme soneta«, ona je odbacila svaki pretjerani ukras i lažni sjaj, a okrenula se intimi i čistoći iskaza. U tu svrhu vrlo je brzo prekinula i s konvencionalnijim vezanim stihovima, uklonila je nekoć dominantnu motiviku parkova i pastorala, mrtvih priroda i žanr-scena, a okrenula se unutarnjoj monologičnosti pjesme u prozi, u kojoj je disciplini ostvarila vrhunske domete. Između Mudrih i ludih djevica Tina Ujevića, te Predavanja o dimovima Nikole Šopa i Ljetnoga solsticija Drage Ivaniševića jamačno nemamo snažnijih i utemeljenijih poetskoproznih ciklusa negoli su to vrsna ostvarenja Dore Pfanove. Jer ona je uspjela povezati težinu osobnog iskustva s prostranstvima kompenzativnih snoviđenja, jer je iracionalnu i metafizičku žicu nakalemila na korijen i deblo introspektivnoga lirskog dnevnika.

S ovim sedmim sveskom svojih knjižica iz hrvatske književnosti Pušek je pokazao kako teži ravnoteži između slavnih i skrovitih autora, kako uz prodiranje već afirmiranih nastoji i oko radosti otkrića. U izboru pjesama Dore Pfanove uspostavio je također pravu mjeru između prethodno antologiziranih i dosad manje uočavanih pjesama. Tako da talijanski čitatelj može uživati u nama znanim kadencama pjesama kao što su »Još sam ja mala — ne mogu da naučim gorku lekciju života...« ili »Smiluj se, Andromeda, konjima tvoga gospodara!«, ali i u stihovima prvi put izvučenima iz gustih i debelih autoričinih ukoričavanja, među kojima su karakteristični izravni pozivi, apostrofiranja šutnje i mirisa: »Tišino, za tebe sam pjevala pjesme« ili »Mirisi se ne poznaju...«

Treba spomenuti da je sveščić popraćen s pet istančanih crteža što ih je načinio Fernando Baccalŕ; njegovi znakovi nisu ilustrativni, nego aluzivni, a u kadrovima omeđenima simetričnim geometrizirajućim okvirima tamnine polaže nježne jezgre organskoga podrijetla, koje kao da sugeriraju plodove i čaške. Kolekcija Plitvička jezera dostojno i dostojanstveno prenosi hrvatsku riječ i pretače je kapilarno u inojezični sliv širega toka.

Tonko Maroević