Jad i bijeda našeg školskog sustava

Obrazovanje: škole i sveučilišta

Jad i bijeda našeg školskog sustava

Tko gleda svakodnevno jad i bijedu oko sebe, shvatit će lako da Hrvatska nije u prilici da ide u skupe reforme školskoga sustava, ali svatko tko imalo poznaje naše škole i sveučilišta zna da se mnogo od onoga što nije dobro može poboljšati uz vrlo mala ulaganja, a da je velik broj poboljšanja potrebno samo puno dobre volje. No o sudbini hrvatskoga školstva ne bi smjeli donositi konačne odluke ni samo političari koji momentano drže vlast, ni samo pedagozi i metodičari (kao strukovni ceh), nego bi za svaku promjenu u školskome sustavu, da bi ona doista bila djelotvorna, morao postojati vrlo širok društveni konsenzus

Znanje, rad te čvrsta i nedvosmislena etička načela temeljna su poluga za opstanak i razvoj svake zajednice, a pogotovu malih naroda. Kulturno i gospodarski danas najnapredniji narodi odavno to znaju. Japanci svoju djecu od malena, pa tijekom cijelog školovanja, uče kako je Japan siromašna zemlja i kako može opstati samo ako svi njezini stanovnici savjesno rade i stalno uče. I u Švedskoj, koja ima jedan od najviših standarda u Europi i u svijetu, djecu već od vrtića uče da u Švedskoj ljudima darovi ne padaju s neba, nego oni moraju ono od čega žive privrediti svojim radom i znanjem (redovito podsjećaju djecu da je još potkraj prošloga stoljeća, kada je došlo i do velikog iseljavanja u Ameriku, u Švedskoj bilo masovnog umiranja od gladi). Uče ih također da čovjek nije otok, da on živi u zajednici s drugima i da zato svatko od nas, kao pripadnik zajednice, mora voditi računa o »svojim bližnjima«, da je ružno grabiti i otimati za svoju korist, a na štetu drugih, da je jednako tako ružno razmetati se onime što čovjek posjeduje i mirno gledati kako drugi to isto ne mogu imati. Mnogo prije dolaska na vlast stranaka s jasnim socijalnim programima, u skandinavskim zemljama profilirali su se oblici društvenog ponašanja koji su isticali društvenu i proizvodnu vrijednost rada, potrebu jednakih šansi za sve u izobrazbi i pri zapošljavanju, vrijednost znanja kao pokretačke snage u svakoj vrsti napretka (odavna su ondje na cijeni oni koji su sami, na vlastiti poticaj, učili — autodidakti — i isključivo znanjem i zaslugama stjecali položaje u društvu), etičko ponašanje svakog pripadnika zajednice kao bitan element za njezin opstanak. Švedski, norveški itd. učitelji i profesori ne moraju razbijati glavu time je li učenik prepisao zadaću od svoga suučenika, niti na to posebno paziti, jer su djeca u svojem odgoju stekla svijest da je prepisati, i dičiti se tuđim znanjem, jednako ružno i sramno kao zavući nekomu ruku u džep i uzeti mu novac.

Šefovima ustanova i utjecajnim zaposlenicima u tim zemljama ne pada na pamet da svojoj djeci, nećacima, svojti, prijateljima itd. osiguravaju radna mjesta u zavjetrini ustanova kojima upravljaju, pa su i najsposobniji tatini i mamini sinovi (kćeri, nećaci...) prisiljeni, društveno solidarno, poštovati redovitu proceduru pri zapošljavanju (a ona je zajamčeno korektna) kao i u svemu ostalome; kada ne bi tako postupali, mogli bi pogriješiti samo jednom, bez obzira na to kojemu društvenom sloju pripadaju i u koju su stranku učlanjeni. I na jugu, u Italiji, ako su otac ili mati profesori na pravnom fakultetu, recimo u Padovi, i najsposobniji sin pravnik profesionalnu sreću može tražiti ili izvan sveučilišta ili pak na sveučilištu u Bologni, u Firenci, u Milanu, ili pak studirati filozofiju, medicinu i sl. pa se onda može natjecati i u Padovi. Kada je svojedobno jedan veliki švedski športski as osvojio svjetsko prvenstvo, pri povratku u Švedsku dočekao ga je u zračnoj luci ministar financija i prvo, pod prijetnjom kazni, zatražio da podmiri porezne troškove za svoje milijunske međunarodne prihode, a nakon toga može se razgovarati o drugome. Iako se stvari nisu rasplele baš onako kako bi to bilo zgodno u poučnoj priči, sve to govori o mehanizmima na kojima funkcionira uspješno društvo, ali koje i unatoč svemu tomu ima mnogo svakojakih problema, i u kojem se i ta načela također krše sve dok takvi prekršaji ne dopru u javnost. Ali je istodobno najstrožim kaznama podložna kleveta, pa se nikoga u javnosti ne optužuje, ne vrijeđa i ne okrivljuje bez pouzdanih i čvrstih dokaza, a imena dolaze u javnost kada je sve dokazano i kada je izrečena presuda.

Do takvih se društvenih mehanizama došlo nakon dugotrajnog razvoja, mnogobrojnih pokušaja i pogrješaka, a u svemu su tome školski sustavi bili u potpunosti sastavnicama ukupnoga društva i ugrađeni u sve njegove kratkoročne potrebe i dugoročne vizije. Školski su sustavi već dugi niz godina predmetom pomnoga promatranja i proučavanja (stručnog i znanstvenog), neprestano su izloženi pozornosti javnosti (pa i javnoj kritici), ali rijetko gdje djelatnici u školstvu uživaju takav društveni ugled, takvu sigurnost i takvu skrb cijeloga društva i političkog aparata. Djelatnost pedagoga visoko je cijenjena, ali je pedagogija isključivo stručni servis cijeloga društvenog sustava, pa se zato ne može dogoditi da skupina pedagoga odluči po svome unatoč protivljenju ukupne javnosti. Školski su sustavi u neprestanoj mijeni, ali se ništa ne mijenja napamet, a da se nije prethodno proučila i po mogućnosti predvidjela svaka, pa i najmanja, posljedica određenog koraka; to istodobno znači da se ništa ne događa bez prethodnog utvrđivanja činjeničnog stanja u školstvu i u pojedinim njegovim fazama, da se točno ne utvrdi što to u sustavu ne valja, a što funkcionira dobro. I u načelu, ništa se u školstvu ne mijenja zato što je to i to promijenjeno u SAD-u, u Velikoj Britaniji, u Francuskoj, u Njemačkoj (premda nerijetko može i koincidirati), nego zato što se pokazalo da je promjena potrebna Švedskoj, Danskoj, Norveškoj. I još nešto, kada se utvrdi da je netko promašio u kreiranju promjena u školstvu, teško se događa da mu se u beskonačnost povjerava ponovno kreiranje školske politike. Za pogrešne korake snosi se profesionalna i javna odgovornost. Zato nadobudne političke ekipe na vlasti ne mogu samovoljno, i po mjeri svojih ideologija (uključujući u njih i zablude), krojiti kapu školstvu; to za vlasti svake nove političke garniture čine profesionalci, koji nisu upregnuti ni u koju stranku, ni u koju ideologiju, i koji svojom dužnošću smatraju svakomu predstavniku aktualne vlasti skresati u brk ono što ga ide, kako u četiri oka tako i u javnosti; davno se utvrdilo da je školstvo preozbiljna stvar da bi se mogla prepustiti samo brizi političara. I još nešto: kada se god predlaže neka promjena, uvijek se postavlja pitanje koliko to stoji (koliko to košta!) i tko će tu cijenu platiti, te odakle. Badava se razmetati velikim idejama koje stoje mnogo novca, a džepovi su potpuno prazni. I u takvim povoljnim uvjetima, rijetko je tko u skandinavskim zemljama zadovoljan školstvom i njegovom efikasnošću, a osobito su djelatnici u svim stupnjevima i vrstama škola svjesni koliko je toga u školstvu daleko od idealnoga.

Rješavanje u hodu

Ova priča o dalekim zemljama samo je prigoda da se bolje uoče prilike u hrvatskome školstvu. Mijenjaju se ovdje na vlasti garniture suprotnih političkih predznaka, smrtno među sobom suprotstavljene, ali školstvo uvijek uporno ostaje peti kotač na kolima, zadnja rupa na svirali, ničija briga, ili eventualno briga nekoga tko će u školstvu raditi što ga je volja i nikomu za to neće polagati račune. Mi smo još uvijek daleko od svijesti da je mnogo važniji interes zemlje i naroda što ih političari predstavljaju nego stranaka i strančica kojima pripadaju (i preko kojih i državu i narod muzu, obično ne dajući bogzna što za uzvrat). Bili smo svjedocima niza reformi bez pokrića, neprestano smo ponovno svjedoci da se onima koji su više puta »zabrljali« ponovno nudi šansa da upropaste i ono što još funkcionira kako treba, neprestano se moramo uvjeravati kako su mišljenja i odluke državnih činovnika nešto što se po svaku cijenu mora provesti, a mišljenja ljudi iz struke ne vrijede ništa ili vrijede vrlo malo.

Tko se još danas sjeća onoga vremena prije četrdesetak godina kada su se i na našem sveučilištu pokretali postdiplomski studiji (treći stupanj)? Profesori su ideju prihvaćali, ne zato što su studiji tako bili organizirani drugdje (na zapadu), nego zato što su uočili da takva organizacija studija može biti korisna za razvoj znanstvenoga istraživanja i za razvoj pojedinih struka. Upravo su zato postavljali zahtjeve za redovitim financiranjem, za sustavnim popunjavanjem knjižnih fondova ažurnom znanstvenom literaturom, redovitim pomlađivanjem znanstveno-nastavnoga kadra i sl. Od tadašnjih su vlasti dolazili odgovori da samo treba takve studije otvoriti, a svi tehnički problemi bit će riješeni u hodu. Za fakultete koji takve studije nisu mogli organizirati bez mnogo novca našla su se određena rješenja. Za neke humanističke fakultete, osim povremenog doznačivanja školarina studentima (a one su redovito bile mnogo niže od stvarne cijene studija), do danas nema nikakva ni jasnog ni trajnijeg rješenja; sve je ostalo manje ili više kako je bilo na početku 1960-ih. Uveli smo i doktorske studije, jer je tako organizirano na zapadu, a do danas se uporno odbija svaki ozbiljniji razgovor o tome da doktorski studiji budu redovito financirana sveučilišna djelatnost, a jedino joj se tako može osigurati djelotvornost, jedino tako može se jamčiti da će takvi studiji trajati upravo onoliko koliko smo predvidjeli. Doktorske smo studije uveli, a dalje neka se snalazi svatko kako zna. Takvih primjera o velikom nerazmjeru između velikih želja na jednoj strani te malih mogućnosti, kao i ozbiljnog pomanjkanja svake dobre volje, na drugoj strani ima mnogo. Malo je bilo pokušaja da se u sustavu naprave ona poboljšanja koja ne zahtijevaju velikih ulaganja.

Petica je petica

Dobro je poznato da među istovjetnim hrvatskim školama postoje nerijetko potpuno neusmjerljive razlike u kvaliteti; nerijetko su razlike (u kvaliteti nastave, u ocjenjivanju i sl.) između dviju istovjetnih hrvatskih škola iz iste ulice, iz iste četvrti, veće nego između škola iz udaljenih zemalja, pa dvojka iz jedne ponekad vrijedi više nego petica iz druge, a i neprolazna ocjena u jednoj pretpostavlja kvalitetnije znanje nego trojka u drugoj. Sve naše ustanove kojima to ulazi u djelokrug mirno spavaju u ime pravde i pravičnosti, jer su, tobože, brojčane ocjene (same po sebi) posve objektivne, i kao takve ih uzimaju. Nije francuski školski sustav bolji od drugih zato što bi Francuzi bili pametniji od nas, ili francuski ministri pametniji od naših, nego zato što su dugotrajnim (i strpljivim!) usavršavanjem sustava Francuzi uspjeli osigurati to da dvije istovjetne škole iz bilo kojega dijela Francuske (uključujući i prekomorske posjede te škole pod francuskom kontrolom u inozemstvu) jamče istovjetnost kvalitete, pa i to da je trojka posvuda trojka, a petica petica (iako je brojčano ocjenjivanje izgleda nešto drukčije nego u nas, pa se, među ostalim, stupnjuje i nedovoljno, neprolazno znanje), odnosno da se na cijelome teritoriju zajamče identični pedagoški standardi. Nažalost, nije u nas rijetkost da ocjena 5,00 iz jedne škole vrijedi manje nego ocjena 2,6 iz druge; svi to znaju, ili barem pretpostavljaju, a ipak se svi pravimo kao da je sve u najboljem redu. Kada bi se taj skup problema riješio objektivnije, bilo bi daleko lakše pri vrjednovanju učenika primjenjivati isključivo objektivne kriterije i biti pravedan i pravičan. Kako god bilo, ujednačiti kriterije u svim školama, i učiniti ih objektivnijima, stajalo bi mnogo manje i sredstava i truda od svake reforme ukupnoga sustava, a ujednačeni i zajamčeno objektivni kriteriji preduvjet su svake uspješne reforme, osobito one kojom želimo ukupno naše školstvo učiniti kompatibilnim s nekim drugim.

Djelotvorna mreža šaptača

Jednako je tako dobro poznato da su naše škole, na svim razinama, potpuno ili u velikoj mjeri, izgubile odgojnu funkciju. Nije riječ samo o tome hoće li učenici, putem u školu ili iz škole, u autobusu ili u tramvaju, sjedjeti i mirno pustiti da kraj njih stoji pogrbljena starica, trudnica ili invalid na štakama, ni samo o tome hoće li učenici pristojno pozdravljati nastavnike, starije itd., hoće li paziti na to da, govoreći, izražavanje i vokabular prilagode prigodi i okolišu, stvari su mnogo ozbiljnije. Ne zna se je li krilatica, upravo životno pravilo koje u nas još uvijek hara: Snađi se druže, posljedica utjecaja nedavnih ideoloških sustava ili pak ostatak još nešto starijeg pastirsko-gorštačkog mentaliteta koji je preplavio i naše urbane sredine, ali je pouzdano da su posljedice takve filozofije pogubne, to pogubnije što je društvo na nju neosjetljivije. Takva životna filozofija uključuje da se neće voditi računa o tome kojim se sredstvima poslužiti da se dođe do željenoga cilja, a jednako tako da je pojedinac koji se za svoj probitak takvim sredstvima služi moralno čist ako ga nitko nije otkrio, ili ako nikomu nije stao na žulj, iako svi gotovo otvoreno pričaju o takvim podvizima. Podvig je u školi organizirati djelotvornu mrežu šaptača, a ne učenjem i vježbanjem solidno svladati gradivo koje se odgovara, podvig je na pismeni ispit prokrijumčariti izbor riješenih zadataka, ili gotovih sastavaka, iz kojih se onda izvuče ono što treba (učenici nisu naivni, oni zaključuju po analogiji; ako netko bez prebijene pare i bez ikakvih zasluga može dobiti luksuzni stan samo zato što je vjerni poslušnik partije, a drugi ga ni cijeli život ne može zaraditi, ako netko bez pišljive lipe može kupiti tvornicu samo zato što pripada pravomu klanu, zašto ne bi oni smjeli položiti ispit bez stvarnoga znanja). Neki nastavnici to ne vide, neki se prave da ne vide, neki ne žele vidjeti, jer znaju da su pojedinačne intervencije, bez široke moralne društvene potpore i odobravanja, beskorisne (pogotovu što nastavnici ne mogu biti ovlašteni pregledavati intimno rublje u kojem se znanje za ispit nerijetko prenosi). Priskočio je i tehnološki napredak, pa u rješavanju ispitnih zadataka danas nemalu ulogu imaju mobiteli, elektronički ispisane poruke. Takve se stvari ne daju riješiti intervencijama samo u školi ili samo na sveučilištu, nego na razini cijeloga društva, i uz pomoć cijeloga društva; samo djelatnost ukupnosti školskoga sustava, u kojem će se od vrtića do doktorata promicati određene etičke norme koje nitko ne bi smio prekoračiti ako se iz društva ne želi isključiti, može dovesti do rješenja. Onaj tko je apsolvirao škole onako kako smo netom spomenuli smatrat će posve normalnim da u poslu napreduje po načelu nepotizma (nepotizam je danas jedno od najvećih zala hrvatskih javnih ustanova, a osobito visokoga školstva), da se zaposli i da napreduje ne zato što je sposoban nego zato što ima utjecajne ili moćne rođake, da radi samo ono što drži za sebe korisnim, a da drugima prepusti »snađi se i ti druže«. Dug je put da se riješimo ružnih ostataka prošlosti koji su se našemu mentalitetu nametnuli prije sedamdeset, prije pedeset ili prije četrdesetipet godina, kao i prije desetak godina, ali se isplati jer jedino tako možemo opet biti Europa.

Boja krvi i debljina novčanika

Za mnoge je (u Hrvatskoj) danas zazorno i spominjanje riječi socijalni i socijalno, kao da je to, tobože, jedna od demagoških izmišljotina boljševičkog i socijalističkog sustava. Propovijedaju za uzvrat načela paragvajsko-gvatemalskoga grabežnog kapitalizma, prema kojima je onima koji umiju doći do novca (bez obzira na koji način) sve dopušteno. Tako mnogi drže da su pravo na školovanje njihove djece leno (ali samo njihove!), da su pravo na zapošljavanje na najboljim mjestima i opet pravo samo njihovo, da se nepotizam odnosi samo na druge, i da nije nepotizam kada favoriziraju pri zapošljavanju vlastitu djecu i djecu iz svojega klana. Nema potrebe ni koristi braniti i opravdavati propali socijalistički sustav, ali je posve jasno da je i taj sustav mogao još koju godinu preživjeti da je u odnosu na socijalni i socijalno bilo manje demagogije i manje figa u džepu, da je bilo više iskrene i stvarne brige za socijalnu jednakost svih ljudi, a ne uvredljive i prijetvorene brige za maloga čovjeka (o kojem se tobože skrbe planetarne političke veličine). I one koji se hvale svojim hrvatstvom treba podsjetiti da su socijalna osjetljivost (socijalna solidarnost) i obvezna socijalna dimenzija jedna od konstanta u povijesti hrvatskoga naroda, ono što je pridonijelo njegovu opstanku i onda kada nije živio u okvirima vlastitih državnih tvorevina. Smisao za tzv. autonomije (koja se danas nerijetko krivo tumači) u srednjovjekovnim dalmatinskim i istarskim gradićima (bez obzira na to tko je u njima imao vrhovnu vlast) bio je u tome da se vlastitom voljom i vlastitim novcem osigura društveni mir tako što će oni koji imaju dio prihoda odvojiti za pomoć onima koji nisu te sreće da imaju. Bolje nego isticati samo kršćansko milosrđe bilo bi ovdje govoriti o vrlo praktičnom shvaćanju tekuće politike. Dio te praktične socijalne politike bile su (i to ponekad vrlo djelotvorne) i crkvene bratovštine (u kojima se nerijetko isticalo da su, bez obzira na cenzus, svi ljudi podjednako djeca Božja). Socijalna se solidarnost nebrojeno puta očitovala i u hrvatskoj unutrašnjosti još od srednjega vijeka. I siromasi i plebejci rano su bivali pripuštani u škole (tada gotovo isključivo u rukama crkvenih institucija), jer darovitost za učenje nije uvjetovana ni bojom krvi ni debljinom novčanika. Početkom 14. stoljeća netko je samostanu u Zagrebu školovanje svojega djeteta plaćao zlatnicima, netko s dva kopuna a netko s dva hljeba kruha ili dvadeset jaja, ali je bilo mnogo i one djece koja su poduku dobivala badava, ili pak od fratara dobivala i uzdržavanje, a da zato nisu morala izabrati crkveni poziv. Da hrvatskoj politici i školstvu nije potrebna i socijalna dimenzija, mogu tvrditi samo loši kršćani i loši socijaldemokrati.

2800 kn za literaturu

Međuratnoj se Jugoslaviji mora priznati da — unatoč određenim intervencijama u nacionalne i ideološke sadržaje pojedinih predmeta (jezik-književnost-povijest) — nije dirala u Hrvatskoj u vrlo solidan naslijeđeni školski sustav, a jednako se tako mora priznati da ni vlasti poratne Jugoslavije nisu, tijekom prvih četvrt stoljeća — osim manjih ideološko-kozmetičkih korekcija — bitnije u Hrvatskoj ugrozile solidno funkcioniranje tradicionalnoga školskoga sustava. Bez obzira na nerijetko oporu i oštru retoriku i neprimjerenu politiku u nametanju rukovodećih kadrova, republički sekretari za prosvjetu i dr. odnosili su se prema školstvu, pogotovu prema sveučilištu, redovito kao prema vrijednostima u koje nije uputno previše dirati ako se nema ponuditi za uzvrat nešto pouzdano bolje, iako im mnogo toga u sustavu nije uvijek bilo po volji (za vlast su stručnjaci uvijek reakcija). Može se tvrditi da je do sredine 1970-ih godina hrvatski školski sustav, uključujući i sveučilišta, očuvao visoku kvalitetu (pa i europsku kompatibilnost), iako je već u koječemu bio načet. Nacionalna i sveučilišna knjižnica pedesetih i šezdesetih godina nije se po broju novih knjiga i časopisa nikako mogla mjeriti sa sličnim ustanovama na zapadu, ali je vrlo stručna i promišljena nabava stručne i znanstvene literature, uz sustavno konzultiranje stručnjaka, omogućivala sustavno obavještavanje znanstvenika u većini bitnih struka. S malo novca, ali pomnim odabirom literature i časopisa, katedre su osiguravale redovito i solidno praćenje razvoja struka i znanstvenih dostignuća u svijetu. Štoviše, povoljan razvoj s kraja 1960-ih i početka 1970-ih omogućio je da se popune pojedine veće praznine u bitnoj znanstvenoj literaturi. Pad je započeo sredinom 1970-ih. Svakovrsne krize odražavale su se redovito restrikcijama (a nerijetko i ukidanjem) sredstava za nabavu inozemne stručne i znanstvene literature, pa su se otkazivali časopisi koji su prije toga desetljećima (čak i u ratnim razdobljima) uredno bili nabavljani, nisu se nabavljale novoizdane znanstvene studije i monografije, jer nam je to postalo skupo. Dakako, oni koji su se strukama bavili uvijek su našli načina da nabave (privatno) barem ono što je za struku najbitnije, od vitalnog interesa, ali je u gotovo svim stručnim i znanstvenim knjižnicama nastao velik vakuum u novoj literaturi, gospodarska depresija 1980-ih pa rat 1990-ih imali su za posljedicu potpun izostanak inozemne znanstvene i stručne literature u mnogim strukama. Kada se počela financirati nabava literature, simptomatično je da je 1996. jedna visokoškolska znanstvena i nastavna jedinica za nabavu literature dobila punih 2800 kn, dok je analogna jedinica na Sveučilištu u Berlinu (približno s jednakim brojem istraživača-nastavnika i jednakim brojem studenata) dobila 165.000 DEM. Ta vrst financiranja nije se kod nas otada bitno poboljšala, ali se uporno mahalo kako Hrvatska mora ići ukorak s europskom i svjetskom znanošću, dapače se s njom mora utrkivati, da svaki znanstvenik i sveučilišni profesor koji nije u samom svjetskom vrhu mora prepustiti mjesto boljima (kao da bolji iz čista mira, bez ičije brige i ulaganja, rastu na kruški), iako je jasno da je to utrka zaprežnih kola s Boingom. Uostalom, i takve su retorike dobro poznato nasljeđe iz naše bliže i daljnje pučko-političke predaje.

Kreda i ploča!

Oni koji se ozbiljno bave strukom uvijek ovako ili onako dođu do relevantne literature. Kada naši ugledni i priznati stručnjaci (štono riječ, europskoga ili, dapače, svjetskoga ranga) odlaze u mirovinu, njihove se sustavno prikupljane knjižnice raspu, pogotovu što za antikvarijate kontejner s knjigama stvarne vrijednosti od šesto do sedamsto tisuća kuna vrijedi jedva osam do deset tisuća kn. Italija, koja je po svemu od Hrvatske mnogo bogatija, od doniranih ili jeftino kupljenih knjižnica isluženih profesora, specijalista za pojedina područja, stvorila je s minimalnim ulaganjima nekoliko prvorazrednih istraživačkih knjižnica uz pojedina sveučilišta (Udine su nam pod nosom), u koje dolaze raditi stručnjaci iz Francuske, Njemačke, Austrije. U Hrvatskoj takva blaga redovito završavaju kao otpad u Uniji u odnosu 1 kg/1 kn.

I naličje u nas ima svoje naličje. S jedne strane nove knjige i časopisi stižu nam neredovito, nesigurno i oskudno, s druge pak strane znanstveno-istraživačke seminarske knjižnice (primjerice, na Filozofskom fakultetu) postale su prava groblja knjiga, u koja se ponekad jedva može ugurati neki novi nabavljeni svezak, u kojima jedan čovjek mora raditi kadšto i s petnaest puta većim brojem knjiga od onoga što određuju stručne norme, u koja jedva imaju pristup nastavnici, a kamoli studenti. Dok u Europi studenti svakodnevno (nerijetko također subotom i nedjeljom) mogu raditi dvanaest do četrnaest sati u knjižnici, gdje im je dostupna sva literatura na koju se pozivaju nastavnici, hrvatski studenti moraju kadšto danima dežurati pred šalterom stručne knjižnice da bi posudili knjigu koja im treba, pa i obvezatan udžbenik. Dok se u Europi, kad god je to potrebno ili korisno, nastava izvodi u dijelu knjižnice gdje je i nastavniku i svakom studentu nadohvat ruke sva potrebna literatura (u dovoljnom broju primjeraka), u Hrvatskoj se dolazi na spasonosne ideje da, zbog pomanjkanja prostora, većinu literature, osobito strogo znanstvene, treba spremiti u bunkere, a u knjižnicama izdavati samo pedesetak ili šezdesetak svezaka najtraženije literature potrebne za polaganje ispita. To je najbolji način da se od Europe zauvijek oprostimo.

Kada bi student imao tjedno dvanaestak sati nastave (u najgorem slučaju do dvadeset sati, a ne sadašnja trideset i tri sata kao na nekim humanističkim fakultetima), a ostalih dvadeset do trideset sati tjedno proveo samostalno radeći (recimo u knjižnici) pod stručnim vodstvom i uz stručni nadzor, za nastavu se redovito pripremao, posve je sigurno da bi prolaznost mogla bez poteškoća biti barem 95 posto, a studij bi se mogao skratiti za četvrtinu, ako već ne i za trećinu. Istodobno bi nastavnici, osim obveznih nastavnih sati, morali barem četrnaest do šesnaest sati tjedno provesti u izravnom radu sa studentima (biti na raspolaganju studentima, upućivati ih i kontrolirati napredovanje u stručnim znanjima), a preostalih dvadeset sati mogli bi upotrijebiti za osobna znanstvena istraživanja. Dok je nastava na većini humanističkih fakulteta još uvijek uvjetovana kredom i pločom (studenti su uglavnom pasivna publika koja tu i tamo ponešto i zabilježi, a profesori kao guslari koji i ne znaju uvijek je li općinstvo razumjelo i je li pravo razumjelo), neki su naši (uglavnom prirodoznanstveni i tehnički) fakulteti svjetski opremljeni upravo posljednjih godina. No iluzija je da se može imati vrhunsku znanost samo u onome što nam momentano i izravno treba: kao što nema solidnih humanističkih i društvenih znanosti bez tehničkih i prirodoslovnih, tako nema ni prirodoslovnih i tehničkih bez solidno razvijenih društveno-humanističkih, osim, dakako, u glavama znanstvenih birokrata. Ni u dalekoj perspektivi nitko danas ne spominje zadovoljavajuće prostorno rješenje Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, a kamoli onoga u Zadru, Rijeci, Splitu itd. A morali bismo imati viziju rješenja za ono vrijeme kada možda bude moguće nešto više uložiti u znanost i u školstvo, jer bez toga u Europu možemo ući samo kao sluge, konobari i portiri, još k tomu slabo plaćeni, jer će nam stalno za vratom sjediti filipinska, kineska i ostala radna snaga koja se prodaje u bescjenje.

August Kovačec