Imanentna vedrina

Izložba struktura Siniše Majkusa, Klovićevi dvori, Zagreb

Imanentna vedrina

Ove strukture u najdoslovnijem smislu okupiraju, aktiviraju i dinamiziraju zatvoren prostor; one kao da se opiru sili teži i svojevoljno se u prostoru (i u zraku) gibaju (čak fluktuiraju!) u najrazličitijim smjerovima

U prostoru podruma galerije Klovićevih dvora završena je još jedna izložba (9-26. studenog) iz ciklusa predstavljanja mladih hrvatskih skulptora na kojoj su bile predstavljene strukture (nipošto skulpture!) Siniše Majkusa (1962), jednog od najintrigantnijih autora iz grafičke klase Miroslava Šuteja. Iako već cijelo desetljeće dosljedno radi u željeznoj žici koju vari i savija na najrazličitije načine, Siniša Majkus na ovoj se izložbi, višeznačno nazvanoj Medij beznačajan kao olovka, otkrio kao jedan od možda najčišćih nastavljača Šutejeve morfološko-idejne linije. Po srodnosti sa Šutejem dosad smo najčešće izdvajali Mirjanu Vodopiju i Ivanu Franke, koje su zaista proširile morfološko-žanrovski registar Šutejeve škole, aplicirajući samo njegove teorijske postulate na svoja djela, bez izravna recikliranja Šutejevih ideja. No, čini nam se da je nekako nedostajala prava osoba koja bi popunila prazno i labilno treće mjesto među ravnopravno najdarovitijim Šutejevim đacima, koje krasi disciplinirano posvećenje jednom mediju i materijalu u kojem se oblikuje, uz visoko artikuliran i profiliran (prepoznatljiv) koncept. Što to svrstava Majkusa u ovo društvo zasluženo Odabranih, tako blizu Učitelju?

Korak dalje

Majkus sa svoje četiri strukture od željezne žice iscrtava prostor galerije na način da Šutejeve (dvodimenzionalne) crteže paučinastih, kružnih, grozdolikih nakupina, gušće ili rjeđe kovitlace i gomilanja olovkom prenosi s plohe u prostor, odnosno, Šutejeve crteže plavom kemijskom olovkom (Galerija Grubić, jesen 1999), olovkom i tušem (Muzej Mimara, proljeće 2000), permutirajući istorodne igre linija, prenosi u drugi medij (metal). Osnovna razlika leži u samo jednom elementu: dodanoj trećoj dimenziji. Možda Majkus neće biti posebno sretan kada ovo pročita, no ovdje ne mislim prošvercati stajalište kako su njegova djela reciklaže i plagijati. Naprotiv!

Majkus je otišao korak dalje jer njegove skulpturalne forme linijski istanjene mase vizualno neposrednije djeluju na promatrača od plošnoga crteža, a i linijama iscrtan prostor djeluje snažnije nego volumen (prostor transparentne mase samo je naznačen linijama). Umjesto da beskonačno razglabam o tradiciji geometrijske apstrakcije, Picassu, Calderu, Juliu Gonzálezu i Miróu kao progenitorima ovakve skulptorske prakse konstrukcija u žici, odjecima prostornih crteža u metalu Ibrama Lassawa i Davida Smitha, itd., može se zaključiti kako se Majkus formirao u okrilju apstraktnih formi koje nisu minimalističkog predznaka, ali — evo nam Šuteja iza ugla! U tom smislu, Majkusova četiri rada (dvije strukture na podu, a dvije nitima pričvršćene o strop lebde) prepoznajemo kao minuciozno izrađene strukture snažna optičkodinamičkog i plastičkog naboja, koje nastaju slobodnom kombinatorikom i akumuliranjem zavarenih rđavih željeznih žica spiralno savijenih u rjeđe ili gušće strukturalne mreže, prostorne kovitlace optički nemirne strukture čija površina treperi i vibrira, uvlači se i nestaje pred našim pogledom kako šećemo oko njih. S obzirom da su linije glavni i jedini element forme, odnosno one čine golu strukturu, svaka je linija samostalan nositelj dinamičnog (mikro)kretanja: one međusobno tvore geometrijske likove i tijela, isprepleću se, otvaraju i nastavljaju jedna u drugu, gradeći imaginarne okomite, horizontalne i dijagonalne osi u prostoru, što ima za posljedicu mijenjanje usmjerenja (prvobitno viđene i doživljene) strukture te grananje ili sažimanje njezinih oblika.

Prožimanje i dijalog

Ove strukture u najdoslovnijem smislu okupiraju, aktiviraju i dinamiziraju zatvoren prostor; one kao da se opiru sili teži i svojevoljno se u prostoru (i u zraku) gibaju (čak fluktuiraju!) u najrazličitijim smjerovima. Nadirući iz jedne ili više jezgri u prostor podruma te strukture uspostavljaju s prostorom vrlo zanimljiv, ambivalentan odnos i na tome ćemo se malo zadržati. Naime, nismo sigurni da li sveukupno kretanje tih oblika dolazi iz njihove jezgre ili je žičana mreža podređena djelovanju nekih vanjskih sila koje ju prostorno sažimaju do ovakva oblika kakav je pred nama. Kao da su strukture zaleđene u jednom trenutku pulsiranog gibanja i širenja (iz jezgre) koje je svojim kretanjem prema van imalo intenciju posvajanja, kroćenja, čak mjestimice zgušnjavanja, usisavanja i žderanja prostora! Ovdje baš nema ravnopravne interpenetracije na relaciji prostor — volumen ili je (kada postoji) prilično čudna: prožimanje i dijalog pretvaraju se već u sljedećem trenutku u podređenost jednog od ta dva elementa. Poput malih žičanih oblika virusnoga porijekla koji naočigled samo bujaju, Majkusove strukture time pokazuju svoje vedro, šaljivo, ludičko (opet!) šutejevsko lice, jer u ovom svijetu nema tame. Polutaman je jedino podrum u kojem su smještene, ali čak ni sjene, što forme osvijetljene uskim snopovima jakog svjetla, bacaju na zidove i pod, nemaju uznemiravajući karakter. Vedrina je imanentni element ovog opusa.

Iako postoji jak međuodnos svjetla i sjene u prostoru koji tonski korespondira (pločice poda i zidovi od cigle) s bojom rđe žičanih mreža — stoga možemo govoriti o graničnom području s ambijentom i instalacijom — čiji su spojevi varenjem promijenili boju u srebrnastosivu, što daje koloristički dinamizirane fragmente u spiralnom kretanju žica, i u sjenama vidimo (ubit će me Majkus) jedno od Šutejevih lica; sjetimo se njegovih šrafura crnilom olovke po papiru: zar ta sjenčanja površinâ prostora galerije sjenama željezne žice ne otkrivaju istu morfologiju?

Vjerujem da bi mi autor bio zahvalan na izbjegavanju asocijacija vezanih uz živi svijet, ali postoji neosporna organička značenjska napetost tih struktura (spužve, nakupine koralja, neobična prethistorijska morska fauna i sl. ili neke drevne ribarske mreže koje su se fosilizirale). Ako Majkus u predgovoru kataloga ističe povezanost i bliskost ovih struktura s Bachovim fugama (slažemo se s time), dakle apsolutnom glazbom koju ne možemo i ne smijemo opisivati izvanglazbenim sadržajima, tada bismo i njegove oblike morali doživljavati posve apstraktno, bez nježnih asocijacija. Ali, ovdje je sve moguće i sve suprotnosti odlično funkcioniraju: Majkus je prihvatio svu mudrost Učitelja, pokupio znanje i — (p)ostao svoj!

Iva Körbler