Glas lijeve ruke

Glas lijeve ruke

Pojedinosti našeg mjesta

1.

Cijela je ulica puna zlih slutnja:

Miriše tek ispečeni kruh!

Postolar pjeva neobuzdane pjesme

Čopora svoje djece, opasnih igrača.

— Sve najavljuje djelo odsutnih!

Oni mašu s otoka.

Oni viču iz rupa.

Oni živi ništa ne dokazuju,

A mrtve ih stiže šutnja doba...

— Sve najavljuje djelo odsutnih!

2.

Opasna je svaka točnost:

Kad se divi tratinčici, na primjer;

I tišina trešnje

U njoj je rumena kap

Vječnost za svako carstvo.

Između tratinčice i Heraklita

Proročke slučajnosti nemaju gospodara:

U jednoj igri za djecu, more i Sibilu.

A trenutak mnoštva —

To je poniženje s rojevima muha.

3.

Kome se obratiti za činjenice,

Poslije Platona?

Jedinstvene Kristove grudi

Probodene su. A pjeva se

Slučajno: od sjećanja do nemogućeg.

Raspitujući se o činjenicama,

Odsutni su druga strana zgode

I visine nad njima prazne su:

Skrenuvši s puta

Oni su na smetištu zaustavljeni slučaj.

4.

Mnoštvo je prepušteno samoći;

Unutrašnjost mu je oceanska —

Pučinom svjetlucaju otoci...

Poniženje i riječi izjednačeni su.

Svi su složni da ne mogu nestati!

O, nevino pričanje!

Uvijek ljepše od vremena!

To bdijenje među riječima

U kojem me oslovljava slavuj,

Kad preostaje jedino nemoguće.

5.

O, nevina ljubavi! Iznutra nebo,

Izvana zemaljska oluja!

Zamršeni slučaj anđela koji sanja

S obe strane vremena,

Tvoja je tajanstvenost...

Ruža je tvoje unutarnje kazalište.

Preostale riječi su posve nerazumljive:

Tišina snijega nad kojom samo zvijezda prolazi!

I sve što točno vidiš

S tobom dijeli nesreću.

6.

Svako jutro uspinjao si se na Topanu

U pet sati i četrdeset minuta —

Topao, ponizan i bezbrižan: u svojoj vjeri.

Svega su te ispunjavale bilješke anđela —

Zamršene, nepovratne riječi iz Imotskoga.

Ministrant i ulični apologet Golgote —

Toliko vrtoglavica bijaše u svakoj riječi!

I nitko ti nije opraštao tvoj beskraj: borove, jezero, stijene!

A vrijeme je bilo u priči o svecima

I o jednoj ljubavi, koja je tek tražila svoje riječi...

7.

U fantomskoj oluji monomanije

Duša postavlja do sada nepoznato pitanje:

Kako se piše o izvanjezičnom?

To je naša svakodnevna činjenica!

Kraj jedne zablude pretvoren u mjesto zaborava...

S više tišine biva opasniji,

S više tvari biva bolniji moj slučaj;

Ali riječi zato ispravljaju zgode:

One i tijelo isto čine

Povezujući dvije točke oblikom...

8.

Za mojom prijateljicom

I zrak ostaje neshvatljiv!

Gdje su bili uvojci zamršeni

Uzalud sada poričem grijeh... Uzalud plavetnilo!

Za njom se ne mogu sklopiti oči.

Ne mogu sanjati: Bijeg je beznadna okrutnost.

Svi njegovi darovi ostavljaju me patnji.

I ptice su ovdje bjegunci!

S mojom prijateljicom, bilo gdje,

Svaka je zgoda bezvremena.

9.

Sve što je izvanjezično istom poučava...

— Ah, te pjesme, zapetljane lukavstva patnje;

Gdje se riječi kroz tjeskobu provlače

Umjesto zanosa i stare čistoće svoje...

Uvijek sam uzalud napuštao tu muku!

Gledam: Nad nama velika tišina poniženja.

Uzalud su riječi, zgoda ostaje bezimena...

A onda, jedne noći, bukne cijeli arhipelag —

Likovi spaljeni u susretu. I da bi uopće

Sve to nešto bilo, postalo je hir...

10.

Naša kuća u Imotskom podignuta je

U prizoru starih priča. To bijaše vjerodostojno:

Kao da je svaka riječ pitanje vile!

Naivna je prolaznost svega toga... Bezlična mudrost

I po svemu nepozunat osjećaj.

Bezimena strana vremena,

Nakon svega još opasnija: s pouzdanjem u činjenice!

Dvoboj doba i ponora — cijeli je slučaj;

Tema koja predstavlja izlaz

Sveden na san u kojem tvar nije napuštena.

11.

Stari dom s gospodskim obvezama:

Tamo su znali kako se što čini,

Kad je vrijeme za koju zgodu

I tko to zahtjeva, u kojem sjaju...

Ne ulazi: Ništa nije preostalo.

Razvaline su slikovita šutnja pada;

Neuspjeh koji godine uljepšavaju...

A sanjarenje riječima vraća mjesto

Na kojem će se opet znati

Ono što je zaboravljeno: Pitanje upućeno šutnji.

Mjesto pisanja I.

Ratna skica

Lovreć bijaše pun hrvatske ratne pustoši;

Na jednoj od naših bezbrojnih granica: usnula straža.

— Ta nedokučiva zemlja, ratna šara,

Što lako zapjeva, zaboravi i usne...

Čudo kruh. Čudo bor. Čudo tišina.

Gdje se noć prepušta ponorima,

A na dnu snivaju djeca.

— Sve tu luta između granica...

Još jednom bijaše rat. Sve puno nepoznatih riječi.

Mi smo se igrali feudalnih zasjeda u vrtu.

Vojnici su prolazili neshvatljivo i ravnodušno.

Na pustoj granici naše tragedije smjenjivali su se stražari.

A nas je na svakoj strani bilo sve manje.

1952-1960.

* * *

Spavam: To je mjesto slobode.

Jedina sadašnjost kojoj sam potreban

Nigdje se drugdje neće pojaviti.

Strana prošlost i strana budućnosti

— Dvije strane okomice

Kojom uminu san...

* * *

Zima mi je. Usred noći.

Bijela zima!

Ljulja mi se. Cijele noći.

Valovima, zamirući!

Vrti mi se. Pada mi se.

U ponoći!

Odlazeći, posred noći,

Bijelom zimom:

Neću stići!

Ljudi mogu kao ribe

Ljudi mogu kao ribe: biti

S jednim svijetom u drugom svijetu.

Oni mogu živjeti u jednom svijetu,

Gledajući drugi svijet iz njega.

U svijetu koji tako gledaju,

Svijet je u kojem žive kao ribe.

Ljudi, također, mogu imati ribe,

Koje ih gledaju iz svog svijeta.

I oni mogu gledati ribe,

Gledajući drugi svijet u svom.

Tamo stoje ljudi

Tamo ljudi uvijek nešto čekaju

tamo gledaju

tamo je tišina

ona najviša

Tišina izvana hladna

iznutra pomirena

S osjećajem kobi

što možda neće doći

Tamo stoje

U nevidljivim poslovima

duše u prolazu

Zagledani niz stvarne pojedinosti

Mjesto je stalno ispunjeno

Tamo je obala i visine

sat sa zvijezde

početak i učinak

Jedne od nijemih daljina

duše u prolazu

Tamo stoje ljudi kojima se približavam

u prolazu

obalom mora

Spavač lebdi bez staze

Među ledenim oštricama šutnje...

On se oslanja na otvoreni beskraj:

Kao slučajni trenutak

Na neshvatljive riječi...

Mjesto pisanja (II)

I.

Pod tužnom vrbom

Pljusak čiste visine

Srebro pomišljenih riječi

Okiva

U tamnici kiše

U jednom oku

Ponovljena slika trenutka

U drugom oku

Otok i ništa više

Duša i Srce —

Dvije nijeme obale

Između njih tijelo

— Ponor Lepoglave —

Izjednačuje sve

Tek oblik se opire

II.

Imotski!

U tebi još ima riječi

Za mene: čujem svoju visinu.

Otok se umotao tamom oluje:

Crno zrno zemaljskog sna

Pod tužnom vrbom...

Imotski! Gospodine moga jezika!

U jednom oku Modro, u drugom Crveno

Tvojih jezera...

III.

Otočja gdje se susrećeš

S riječima bez dna

Što iz prizora u prizor

Iste približnosti oblikuju

— Ta bliskost za svaku sitnicu...

Otočja gdje tijelo je zaustavljeno riječima

U svakoj našoj uspomeni

A studena tama oka

Umnaža vlastite slike —

Zrcala u Modrim i Crvenim odajama sna...

IV.

Suhim koritom šumi presahla rijeka

I naše zvijezde sjaju na njezinom nevidljivom dnu,

A između obala lebdi teška skela u golemom odrazu.

Pjesma tog trenutka nijednom drugom ne pripada.

*

Nježnost je sjaj preodjeven tamom:

Nezaboravak jednog slučaja iz katakomba;

Gdje nas zaustavlja jedna zvijezda

Na dnu vječne tame ugašena.

V.

Beskraj je samo riječ,

— koja lebdi izvana... —

Ratnik bez domovine,

Bez pobjede i bez poraza...

Nigdje nikakvih granica —

u prostoru... —

Samo blato koje ostaviše mrtvi...

VI.

Gledam tvoj osmijeh —

Na svakoj usni jedan trag neba.

Možda zametnut, možda zaboravljen,

Pravedan trag anđela...

Gledam tvoj osmijeh —

Tišinu zrcala među usnama.

Gledam tvoj osmijeh —

Krila podignuta nad mojim ponorom...

VII.

Nestao je trag anđela —

Prividni gubitak u visinama,

Nemarni trenutak vječnosti!

S čistoćom visine

Moj ponor je dublji i tiši...

VIII.

Jedan drugi svemir

Tajno se u tebi slavi;

Prolazeći mojim svemirom,

Kao njegova zagonetka...

A ti si objašnjenje,

Koje se igra s tvari —

Dar slučaju među zvijezdama.

Napomena

Ove su bilješke nastale u kazneno-popravnom domu Stara Gradiška, od 1973. do 1976. godine.

Pisao sam ih potajno jer dopušteno mi je bilo napisati samo jedno pismo mjesečno, a najviše trideset redaka — upućenih ili supruzi ili kćeri ili roditeljima. Sadržaj pisma bio je točno određen pravilima Kazneno-popravnog doma: osnovne obavijesti o zdravlju i popis — usklađen s popisom o dopuštenom sadržaju — onoga što sam želio dobiti u paketu.

Mogao sam primiti jedan paket, težak 3, 5 kg, svaki drugi mjesec.

»Sve što nađete napisano njegovom rukom, osim pisma, oduzmite mu, i ako nije krivičnog karaktera, uništite.« Tako je glasio nalog druga referenta za preodgoj Đ orđa Mamule, javno izrečen tamničkim čuvarima i njihovim doušnicima.

Nikakvog pisanja. Nikakvog čitanja.

»Vi niste ovdje da učite, nego da korisno radite za društvo.« — objašnjavali su mi drugovi preodgajatelji. To je značilo obavljati najjednostavnije i najteže fizičke poslove — sve dok mi je tijelo izdržalo: do bolesti.

Bilješke su zato pisane u zahodu, na toaletnom papiru i skrivane u njegovom smotku. Bila je to opasna krađa riječi. Zahodi su bili čučavci s tako niskom ogradom da se vidjela glava onoga koji je čučao.

Pisao sam jedino u trenutcima kad sam bio posve siguran da u blizini nema nikoga. — Po zatvorima se uvijek netko šulja, prisluškuje, nastoji neotkriven nešto otkriti. Sve je tako uređeno da se nikad ne smijete opustiti, da nikad ne možete biti mirni.

U zatvorima neprekidno traju borbe između čuvara i robijaša.

Nisam smio prečesto ići na zahod. Postao bih sumnjiv. Za pisanje sam uglavnom koristio vrijeme poslije ručka, kad se moglo odmarati, spavati.

Bilješke imaju četiri dijela zato što sam u tri navrata morao na duže vrijeme prekinuti pisanje. Njihov je oblik posve određen mjestom i uvjetima nastanka. Njihov je sadržaj uvijek isti: moje nastojanje da opstanem, da opstane moj svijet i da tamnica u tome ne bude manje činjenica.

Stradanje uči jasnim oblicima, uči točnosti. Shvatio sam to pišući ovaj dnevnik duše. Sve što je u njemu dostojno da bude znak zahvalnosti pripada mojim prijateljima, mojoj kćeri i mojoj supruzi.

Zagreb, 10. siječnja 1977. godine.