Dobrota i profesionalnost

Sjećanje:Lea Ukrainčik (1934-2000)

Dobrota i profesionalnost

Podatak da netko vodi jednu ustanovu od najvećeg nacionalnoga i kulturnoga interesa od 1966. do danas izaziva u prvi mah onu vrstu zazora i primisli o kontinuitetu svake sumnjivo dugovječne Vlasti. Poistovjećivanje pak imena Lee Ukrainčik i Umjetničkog paviljona budi neke druge slike; slike stručnosti i uljudnosti, slike relevantnoga kulturnog kontinuiteta, osjećaja odgovornosti, kolegijalnog odnošenja i prijateljstva. Preživjevši razne šuvarizme i canjugizme, posjetioce s revolverom o pojasu, i onih kraljevskih manira, taštine političara i ne manje taštine svojih kolega, svoju sudbine ravnateljice vezala je uz najveću moguću brigu za stručni i umjetnički dignitet ustanove kojoj je na čelu držeći više do mišljenja svojih kolega nego instant političara i svijeta koji iskreno rečeno nije znao ni uzvratiti pozdrav. Ona je uvijek dobro znala da je njezino mjesto među njezinim kolegama, a ne među birokratskim ugojenim korisnicima trenutnih moći koji su i ovdje iskušavali svoju moć i utjecaje uvaljujući joj ideje, zemljake i netjake i plodove svojih malešnih interesa. Ona je davala do znanja da Kultura i Umjetnički paviljon caruje i vlada na drukčiji način. Pod navalom podobnijih izdržala je oslanjajući se na suradnike i na ljude od stručnog digniteta. (Ponekad i to, zamislite, u Hrvatskoj uspije!). Stoga poistovjećivanje ustanove i imena izaziva, kao na malo kojemu mjestu, simpatije, a ne zazor.

Možemo štoviše reći; sreća da je na čelu Umjetničkog paviljona bila Lea Ukrainčik. Naša Seka. Neću nabrajati sve što je učinila i koje je sve izložbe ostvarila jer bi to, bez posebna dobra, protratio ovaj prostor. Valjda bi se taj prostor, s bilo kojim čovjekom na čelu smatrao obveznim napraviti neku valjanu izložbu za korist hrvatske kulture. Pa ipak, drugo je biti institucija od značenja i slavne prošlosti, a posve nešto drugo imati čovjeka koji je dobro razumio što je i danas i jučer vrijedno u nekoj kulturi. To je razlika između statičnog i dinamičkog koncepta ustanove; između hrama, koji je mogao kao neko božanstvo ili sveta krava i živjeti od stare slave i povijesnih značenja i Sekina živa duha, koji je jednako razumio Bukovca kao i Bućana. Jer sve važno iz naše moderne povijesti i sve vrijedno u našoj suvremenosti defiliralo je tim prostorom.

Imala je svoju volju, a istodobno je znala poslušati najljući protuargument. Imala je strpljivosti i dar razgovora, a ne samo govora. I mnoge je vatre upaljene taštinom znala ugasiti a da pritom ništa od njezine odlučnosti i volje nije nestalo. Znala se — a to mogu samo najbolji — pred razložnošću i pametnom argumentacijom pokolebati i promijeniti sud. Samo budala misli da sâm sve zna! Morala je oscilirati između ljudske neposrednosti i uloge ravnateljice, između reprezentativnosti i intimnosti svoje prirode, autoritativne voditeljice i čovjeka nježnih obzirnih ophođenja, između zapovijedi i brižnosti... u sredini u kojoj se obzirnost smatra slabošću.

Dijelili smo zajedničku nelagodu prema ceremonijalnim prigodama u kojima se mogu predvidjeti i govori i akteri, bunde, i nerčevi, gustoća nasmijanih ljudi bez radosti, stiliziranih gesti i pustih pitanja na koja nitko nije dočekao pravi ili iskreni odgovor. Spremali smo nekoliko izložbi i dospijevali u prilike u kojima je nužna pristojnost zahtijevala zajednički ceremonijalni udjel. Ona nije insistirala, nije me nagovarala, svu je dodatnu težinu svalila na vlastita leđa. Mi smo se u tome razumjeli »Da znaš, Ive, moju tremu — govorila bi mi. Zavidim ti. Moja je situacija drukčija.« Znala je da nikada u životu nisam imao odijelo i da sam kravatu rijetko nosio smijući se sam sebi. Pomalo me i sram na ovom mjestu govoriti o sebi i ovoliko ma koliko to bilo malo. Ali mene i nadalje grije njezino razumijevanje, njezina nonšalancija, neformalnost, prirodnost i razgovor koji u svakom detalju nije pripadao na posvećena mjesta niti je bio za svačije uši. Misleći o njezinoj neposrednosti, koja je malo brinula za formu, sve više sam gojio uvjerenje da u dubini živi boemska duša ili makar slabašni odjek nikada, srećom, dovršene i dosadno uozbiljene mladenačke i studentske nonšalancije koja bliži i ne udaljava sugovornika. Gospođa i boem u istoj osobi! Dama i nonšalantni čovjek u čijem društvu niste morali osjećati teret i razliku godina ili uloga. Duboko vjerujem da je iskonska sklonost boemštini bila osobina njezina bića i one lakoće u ophođenju s kojom ste mogli započetu jednu ili na desetine tema, ili započeti jednu, a završiti u smijehu na sasvim drugom kraju!

Ali svako pripremanje izložbe bila je za Leu teška i odgovorna zadaća.

To je u najdoslovnijem smislu bila briga za svaki i najmanji detalj. Od konopčića ili kliješta, do svečanoga govora. Od ispisanih panoa i čavlića, skela ili dogorjelih žarulja do postavljanja djela. Obilazila je, zagledavala, ili zajedno s drugima odmrzavala svoje sumnje. Ali nju ste mogli uvjeriti u svoje najsmjelije nakane i u njih je znala uplesti i svoje zadovoljstvo. Poslije se, kada je već bilo »kasno« znala pitati kako će to drugi primiti. Nije bilo za nju problema koji ona ne bi mogla ili pokušala riješiti. »Pa k'vragu — govorila bi pred najtvrđim i najvećim zidom — postoji valjda neko rješenje.«! Sjećam se, jedan je cijenjeni, ali zlovoljni kolega koji kritiku shvaća ponešto doslovnije napao našu izložbu i ona se više uzrujala nego ja. Nije od neke važnosti što kolega i prijatelj, mislim, nije baš sve shvatio, niti je tome posvetio znatan napor. Znam da smo izmijenili uloge; ona je rezignirala, a ja sam je tješio. Toliko je bilo njezino sudjelovanje u svakom projektu, tolika briga i strah da uspije i da sve prođe u najboljemu redu.

Nisam ni ja bio nježan prema programu njezine kuće. Sjećam se svojih slijetanja u niskom letu na Hadžiće, Berbere ili Staniće... Ona je znala da Umjetnički paviljon otkako su ga studenti i Bukovac dopremili s Milenijske izložbe u Budimpešti nije puki hangar ili jedan od prostora koji gospođe u suvišku vremena i načete dosadom otvaraju i još brže zatvaraju. Osjećala je odgovornost milenijskoga prostora i zapravo kriterija naše umjetnosti, i bila je svjesna da je morala ponekad popustiti pred naletima sirove moći i pred vladavinom preuzvišenih vidljivijih i nevidljivijih nekompetencija i dekreta. Ali ona je znala tko nije, a tko jest zaslužio taj slavni poklopac na svoju tvoračku glavu. Rezignirala bi i slegnula ramenima — ali — nikada bez prethodne ljute borbe!

Ljutnja koju je ponekad znala iskazati bila je snažna, ali istodobno i humorna govorna figura. U svoje je kretnje istresla sve ne ostavljajući u sebi ništa od negativnih emocija. A njezina ljutnja je imala stila. Smijeh je bio konačna pobjeda jake i osjećajne osobe. A ako je itko stišavao animozitete, provalu taština, bujanje zle krvi inače taštog kultunjačkoga svijeta, i ako itko nije punio te žalosne čaše što se prelijevaju preko ruba, to je bila Lea Ukrainčik. Ali tko bi tolikim taštinama udovoljio! Tko bi doskočio oholoj sredini i kalvariji zajednice koja sve čini da zajedništvo pretvori u kaos, a ono malo jasnoće u mutež! Njezine riječi u predvorju predvorja neke izložbe, naime, u prvim stranicama kataloga nisu bile samo puke riječi dobrodošlice. Nastojala je proniknuti u vrline opusa ili slike i u najkraćim crtama istaknuti najdragocjenije i najbolje. Onome kojemu se nije išlo putovima piščevih opširnih konfiguracija, Seka mu je u dvije-tri rečenice rekla u čemu je tu riječ. I posljednji njezin tekst o Šimi Periću gotovo je enciklopedijski sažetak umjetnikova značenja. Tu je i ono malo razumljive kurtoaznosti ustuknulo pred preciznošću opservacije koji po-tko-zna-koji-put upućuje na zaključak da je Lea Ukrainčik mogla izabrati i posve drugi put.

A u sajmu taštine, gdje se svatko miješa u sve i sva, gdje se granice između slabo i dobro učinjene stvari ne znaju niti su jasne, a razni mistifikatori, političke i interesne travestije zamagljuju i ono malo jasnoće, Seka može pogledati u lice svih svojih i naših uspjeha i ponekih rijetkih neuspjeha.

Danas je to u cjelini gledajući najveća moguća bistrina kakve je malo unutar naših kulturnih državnih ustanova najvišega ranga. Zahvaljujući Lei Ukrainčik Umjetnički paviljon ostao je privržen najboljim i najdubljim interesima hrvatske kulturne memorije. Zahvaljujući upravo Seki, koja je znala spojiti obvezu i nonšalanciju, strogost i dobrotu, mekoću i odlučnost, gospodstvenost i boemštinu, ljudskost i profesionalnost — te, ovdje tako potrebite, a tako žalosno rijetke potpunosti!

Ive Šimat Banov