Biser svjetske baštine

Biser svjetske baštine

Valja istaknuti da je autor pisanoga dijela dossiera jedan od najuglednijih hrvatskih povjesničara umjetnosti — Radovan Ivančević. Upravo će Ivančević iznijeti u dossieru šest temeljnih obilježja kojima se dokazuje mjesto šibenske katedrale u razmjerima svjetske povijesti arhitekture

Šibenska katedrala sv. Jakova uvrštena je na ovogodišnjoj skupštni UNESCO-ova Odbora za svjetsku baštinu na listu svjetske kulturne baštine. Prije Šibenika, na istu su listu od 1979. do danas uvršteni Dioklecijanova palača, Dubrovnik, Plitvička jezera, Trogir i Eufrazijeva bazilika u Poreču. Na skupštini, koja se održavala od 27. studenoga do 2. prosinca 2000. u australskom gradu Cairnsu, uz šibensku katedralu na listu svjetske kulturne baštine upisano je još šezdeset spomenika kulture i prirode iz trideset i devet zemalja svijeta.

Tim činom šibenska katedrala, u čijoj je izgradnji između 1431. i 1505. sudjelovalo nekoliko glasovitih majstora, kao što su Bonino iz Milana, Juraj Dalmatinac i Nikola Firentinac, i službeno je priznata kao sastavni dio svjetske graditeljske baštine.

Iscrpan dossier

Kako su objavili svi domaći mediji, upisu šibenske katedrale na listu svjetske baštine prethodila je kandidatura za čije je potrebe 1998. izrađen u šibenskom Konzervatorskom odjelu i iscrpan dossier te proljetni obilazak UNESCO-ove komisije ICOMOS-a, koja je nakon toga dala i prijedlog Odboru za svjetsku baštinu da se katedrala uvrsti u UNESCO-ov registar.

No, također valja istaknuti da je autor pisanoga dijela dossiera jedan od najuglednijih hrvatskih povjesničara umjetnosti — Radovan Ivančević. Upravo će Ivančević iznijeti u dossieru šest temeljnih obilježja kojima se dokazuje mjesto šibenske katedrale u razmjerima svjetske povijesti arhitekture. Kao prvo, šibenska je katedrala, tvrdi Ivančević, jedina građevina izgrađena od jedinstvene građe, isključivo od kamena. Drugo, ona je jedina građevina u Europi prije 19. stoljeća, kada je počela primjena metalnih i armiranobetonskih konstrukcija, a koja nije zidana, nego je sastavljena metodom montaže kamenih ploča na preklop ili na utor i pero. Treće, zbog jedinstva materijala i montažnog sustava gradnje šibenska je katedrala jedina građevina u kojoj je prema Ivančeviću ostvareno savršeno jedinstvo unutrašnjosti i vanjštine — volumen građevine izvana u potpunosti odgovara obliku unutrašnjeg prostora. Četvrto, rezultat takva načina gradnje trolisno je glavno pročelje katedrale. No, ono što je važno istaknuti jest da je pročelje šibenske katedrale, među svim europskim crkvama s trolisnim zabatom, prvo i jedino koje nastaje logički i organično kao projekcija unutrašnje trodijelnosti katedrale, budući da su ostali poznati trolisni zabati nalijepljeni poput kulisa pred crkve sasvim drukčije unutrašnje organizacije. Peto, u šibenskoj je katedrali provedena dosljedna organička stopljenost skulpture i arhitekture. Juraj Dalmatinac integrirao je, prema Ivančeviću, ikonografski program u reljefima i skulpturi unutar arhitekture, načinivši ih međusobno neodvojivima. Šesto, Juraj Dalmatinac u šibenskoj katedrali donosi niz ikonografskih inovacija, od kojih su najglasovitiji niz od sedamdesetak glava na vanjskom vijencu apsida, reljef Boga Oca i anđela na svodu krstionice te kipovi svetaca na katedralnom krovu, koji rasporedom odgovaraju titularima oltara pod njima.

Vrhunska monografija

Istovremeno s dossierom, Radovan Ivančević objavio je u suradnji s fotografom Damirom Fabijanićem i veliku monografiju, koja ne samo što danas daje najbolji monografski prikaz katedrale nego je jedna od uopće najkvalitetnijih monografija o nekom spomeniku domaće graditeljske baštine.

Kao što je istaknuto, u izgradnj šibenske katedrale između 1431. i 1505. sudjelovalo je više priznatih graditelja. Genezu katedrale možemo pratiti u tri faze. Prema Ivančeviću, prva je faza (1431-1441) primjer prosječnoga graditeljstva svoga vremena. U njoj sudjeluje nekoliko autora — Francesco di Giacomo, Lorenzo Pincino, Antonio Busato i Bonino iz Milana, o kojima taj priznati povjesničar umjetnosti ne govori kao o individualnostima, budući da se njihov rad ne izdvaja »iz onoga što bismo mogli nazvati konfekcijom tadašnjeg lombardskovenecijanskog graditeljstva i kiparstva«. Tada su nastali i glavni i bočni portal autora Bonina iz Milana.

Do ključnog obrata u povijesti izgradnje katedrale dolazi s Jurjem Dalmatincem (1437), koji se po nastavku gradnje ne usredotočuje na izgradnju svojih prethodnika, nego se posvetio najprije izgradnji apsidalnog dijela, dodavši započetoj longitudinalnoj gotičkoj bazilici poprečni brod i troapsidalno svetište, s elegantnom renesansnom kupolom nad križištem i krstionicom ispod. Svjestan svoje stvaralačke osobnosti i vrijednosti, Juraj Dalmatinac potpisao se na sjevernoistočnom pilastru: HOC OPUS CUVARUM FECIT MAGISTER GEORGIUS MATTHEI DALMATICUS. 1443.

Renesansna kupola

U kronološkom povijesnom slijedu Jurjeva je renesanska kupola odmah iza Brunelleschijeve kupole firentinske katedrale (1420-1433), nakon kojih slijede klasična renesansna kupola male Bramanteove kružne crkve Tempietto u Rimu (1502) i dakako najglasovitija, Michelangelova kupola iznad katedrale sv. Petra (1547-1561). Godine 1473. Juraj Dalmatinac umire, a 1477. novi protomajstor šibenske katedrale je Nikola Firentinac, koji će sve do smrti (1505) pri izgradnji katedrale dosljedno provoditi ideje Jurja Dalmatinca.

Uvrštavanje nekog objekta na listu svjetske spomeničke baštine pridaje dodatnu odgovornost zajednici u kojoj se nalazi, ali nužno nameće i neka pitanja. Prije svega, je li zajednica duhovno sazrela da prihvati odgovornost o spomeniku, koji više nije samo od lokalne važnosti, nego je sa svojim vrijednostima sastavni dio svjetske baštine? O stanju duha najbolje će nam posvjedočiti ovaj primjer. U trenutku kada je objavljivana vijest o uvrštavanju šibenske katedrale na popis svjetske baštine, trogirske gradske vlasti izazivaju nezamisliv skandal. Najavljena je gradnja luksuznog hotela u zaštićenoj gradskoj zoni uz kulu Kamerlengo. Za dvadeset milijuna maraka gradska je vlast spremna stanovitom talijanskom bogatunu Luciju Vudaferiju i njegovoj industrijsko-hotelijerskoj grupaciji dopustiti gradnju hotela sa ni manje ni više, pet zvjezdica, što bi ostavilo nesagledive negativne poslijedice na zaštićenu gradsku zonu.

Agresija na baštinu

Najdrastičnije bi bilo skidanje Trogira s liste svjetske baštine, što je predložio i ugledni povjesničar umjetnosti i rektor Sveučilišta u Splitu Ivo Babić, koji je prvi upozorio hrvatsku javnost na taj najavljeni vandalizam. I dok služba zaštite odgovara uglavnom oportunim jezikom diplomacije, otvorenu potporu Babiću putem medija jedini je pružio Radovan Ivančević. »Izgraditi hotel u staroj gradskoj jezgri«, navodi Ivančević, »bio bi nepojmljiv slučaj primitivne i drske agresije na spomenik svjetske kulturne baštine«. No što još više zabrinjava jest činjenica da je gradska vlast s tim talijanskim poduzetnikom već potpisala pismo namjere, a da ni, kako ističe Babić, »javnost ni struka o hotelu na Batariji ništa nisu znali«. Gospodin Lucio najvjerojatnije bi za isti prijedlog u svojoj domovini, primjerice u zaštićenoj firentinskoj zoni, pučki rečeno, dobio nogom v rit. Dakako, Trogir nije ni prvi, a ni jedini primjer u Hrvatskoj. Što reći o nedavnom sličnom prijedlogu u Splitu, na čijoj su obali stanoviti američki investitori, konspirativnog naziva Aviation Faacilitties Co Inc (AFCO), ponudili izgradnju niza hotela, vizualno bliskih majamibičevskim panoramama loših TV sapunica? »Ako se Splićanima dogodi projekt grupe AFCO«, komentirao je u jednom dnevnom listu Sandi Vidulić, »onako kako je prezentiran u novinama, bit će to urbanistička katastrofa od koje će biti vraški teško pobjeći«. Isti će autor, za nedavnu prezentaciju projekta te grupacije u splitskom hotelu Marjan ustvrditi da je nalikovala »na trećerazredni provincijski hohštapleraj«. No, taj čin, čini se, još više govori o nama samima, o našoj pohlepi, provincijalnom primitivizmu i gluposti. Kako smo, eto, već naučili koliko nam vrijedi jedan mozak, sada je, eto, vrijeme da spoznamo i koliko nam košta graditeljska baština, rekli bismo, prosječno dvadesetak milijuna maraka, ali i da spoznamo da promjena vlasti ne znači nužno i promjenu u našim glavama — nažalost.

Krešimir Galović