Želim glumiti negativca

Želim glumiti negativca

Volim tumačiti dobre momke, ali oni imaju odveć kruta pravila ponašanja, dok negativci sami sebi određuju pravila ponašanja, i ta je sloboda glumački vrlo privlačna. Glumiti junaka uvijek je zanimljivo, ali nisam zainteresiran da do kraja karijere budem junak tipa John Wayne koji sve može, uvijek je na pravom mjestu u pravo vrijeme i na kraju filma nikada ne umire

Filmovi o Drugom svjetskom ratu ponovo su u modi. Nakon Spielbergova Spašavanja vojnika Ryana i Malickove Tanke crvene linije trendu se pridružio i Jonathan Mostow sa svojim spektaklom Podmornica U-571 o američkoj podmorničkoj jedinici čiji je tajni zadatak njemačkim nacistima oteti stroj za slanje šifriranih poruka poznat kao Enigma. U toj atraktivnoj akcijskoj drami koja se upravo prikazuje u Hrvatskoj naslovnu ulogu tumači Matthew McConaughey, tu su i Bill Paxton, Harvey Keitel i Jon Bon Jovi, a film je uspješnu europsku promociju imao na ovogodišnjem venecijanskom festivalu.

Slučajan susret u hotelskom baru u Austinu, gdje je McConaughey studirao pravo na Teksaškom univerzitetu, preko noći mu je otvorio vrata Hollywooda. Taj mu je susret s producentom Donom Philipsom osigurao ulogu u kultnom hitu Richarda Linklatera Munjeni i zbunjeni (Dazed and Confused) iz 1993. da bi tri godine poslije ulogom u hitu Vrijeme ubijanja — ekranizaciji bestselera Johna Grishama — preko noći postao nova holivudska senzacija koja je krasila naslovnice popularnih magazina kao što su »Vanity Fair«, »Premiere« itd. Ne treba zaboraviti da mu je u tome pomogla i medijska razvikana veza sa Sandrom Bullock, partnericom iz Vremena ubijanja. Do danas surađivao je s najuspješnijim holivudskim filmašima kao što su Steven Spielberg (Amistad), Robert Zemeckis (Kontakt) ili Ron Howard (Ed TV), a i dalje radi punom parom u prvoj holivudskoj ligi. Nakon Podmornice U-571 gledat ćemo ga u kratkom roku u čak u tri filma: romantičnoj komediji The Wedding Planner s Jennifer Lopez, Dexterity s Ashley Judd i trileru Last Flight of the Raven. Da i ne znam da je 31-godišnji Matthew McConaughey rođeni Teksašanin, bilo bi mi to odmah jasno nakon prvih izgovorenih riječi koje otkrivaju teški razvučeni kaubojski naglasak. McConaughey ga ne krije jer je vrlo ponosan na svoje teksaško podrijetlo pa i danas živi na relaciji Hollywood-Teksas:

— Kada je Teksašanin Lance Armstrong osvojio svoj drugi Tour de France, na ulazu u cilj dočekale su ga američka i teksaška zastava, a on je rukama dohvatio drugu. Mislim da to najbolje govori o tome što znači biti Teksašanin. Ni jedna druga američka država u javnim nastupima ne koristi svoju zastavu osim Teksasa, jer ima nešto posebno ponosno u tim ljudima. Zato biti Teksašanin nije jednostavno jer je ste već rođenjem stavljeni na poseban test: ako ste uspješni i dobri u nečemu, Teksas će vas prigrliti i bit ćete njegovo dijete zauvijek, ali ako kao čovjek ne valjate i činite nešto loše, za Teksašane je to kaljanje vlastita obraza i onda bolje da vas nema. Mi volimo sebe, ali nismo egocentrični. Ja na primjer još ne znam za koga ću glasati na našim predsjedničkim izborima jer to što je Bush mlađi naš čovjek i naš guverner meni ne znači ništa.

Kako je jedan mladić odrastao na vrućem američkom Jugu kojim dominiraju prostrane prerije i pustinje završio u staromodnom ratnom spektaklu na moru?

— Uloge dijelim na manje i više zahtjevne, a ova je definitvno bila vrlo zahtjevna. Poručnik Tyler je junak koji se ne samo bori za pravednu stvar nego i za svoju domovinu, i to me privuklo. Osim toga odgovaralo mi je da glumim vođu grupi ljudi koja čini nešto opće pozitivno i dobro, a iako ovo nije dokumentarac, priča se temelji na stvarnim događajima. I ta povijesna činjenica također mi je bila privlačna jer se kao glumac volim vraćati u prošlost kada je riječ o stvarnim događajima.

Biste li se borili za svoju zemlju kada bi to zahtijevale prilike kao što se to dogodilo za vrijeme Drugog svjetskog rata?

— Za pravu stvar odmah bih obukao uniformu. Ako je riječ o borbi protiv Hitlera i nacizma, ne bih ni trenutka razmišljao, jer Drugi svjetski rat je po pitanju prave i krive strane vrlo čist i jasan i tu nema zabune. Vijetnam je nešto drugo, jer nije bilo baš najjasnije zašto smo mi bili tamo, što smo to radili i za koga i ne znam kako bih reagirao da sam u to doba mogao ići u rat. Volim svoju zemlju i ponosan sam što sam Amerikanac, ali to ne znači da sam nacionalno zaslijepljen i da smo mi uvijek u pravu.

Je li ovo za vas bila fizički najzahtjevnija uloga do sada i kako ste se snašli na snimanju?

— Svi smo se mi kao dječaci igrali rata ili kauboja i Indijanaca pa nije teško shvatiti zašto bi odrasla muškraca ovakav projekt privukao. Mnogi me pitaju jesam li osjećao klaustrofobiju za vrijeme snimanja, ali nisam bio ni blizu tome. Ne samo da nisam klaustrofobičan nego su sve scene u podmornici snimane u studiju, odnosno u replikama podmornica, tako da je ono što vi vidite podmornica, a mi gledamo u otvoreni prostor ispred sebe. No uloga je zbilja bila fizički zahtjevna pa je bilo dana kada sam se osjećao kao da sam u teretani, a ne na snimanju filma jer smo morali izgledati prljavo, znojno i iscrpljeno pa smo trčali po setu, hrvali se i skakali kao ludi jer nije bilo dovoljno samo da vas šminker zacrni po licu i nabaca umjetne kapljice znoja. To bi izgledalo kao u sapunici. Ipak, najveći problem bio mi je kako biti uvjerljiv kao mornarički časnik kad nisam imao pojma o podmornicama. Najprije sam mislio da nikada neću naučiti sve te vojne i tehničke finese, ali vježbom se može sve pa sam relativno brzo znao što treba činiti u podmornici i čemu služi koji prekidač i radar. Posebno mi je pomoglo što smo uživo vidjeli prave podmornice iz toga doba i što su nas podučavali ratni veterani koji su na njima služili. Bio sam i u najsuvremenijim nuklearnim podmornicama i to su tako savršeni high-tech strojevi da mi nikako nije jasno kako se mogla dogoditi ova užasna katastrofa s ruskom podmornicom u mirnodopskim uvjetima. Možete li zamisliti kako su se osjećali ti jadni mornari koji su mogli čuti pozive u pomoć, ali nitko ništa nije mogao učiniti. Zamislite samo kako se osjećao mornar koji je umirao posljednji. Strašno!

Bojite li se smrti?

— Ne mislim da sam ovdje prvi put, a ni posljednji. To moje razmišljanje vjerojatno je posljedica toga što se ja uopće ne bojim smrti jer još nisam siguran ni što ovaj naš život na Zemlji znači. Svi smo mi toliko opsjednuti produljenjem naših života, a ne vidim zašto, jer mislim da smrt nije kraj bez obzira vraćamo li se natrag ili odlazimo drugamo. Vjerujem da postoji Bog, ali na mnoga pitanja nemam nikakva odgovora. Siguran sam da sam na nekim mjestima sreo duhove i mislim da je opće mišljenje o njima kao o zlim spodobama čista glupost. Možda ovo zvuči jako naivno, ali to su moja uvjerenja.

Vi ste, ako se ne varam, sasvim slučajno postali glumac.

— Iako sam upisao pravo, odlučio sam se prebaciti na film kako bih učio snimanje, režiranje i sve ostalo. Dosta se radilo na praktičnoj nastavi pa su tako moje kolege glumile u mojim filmovima, a ja u njihovim. Nisam baš znao previše o glumi kad je u Austinu bila audicija za film Munjeni i zbunjeni, i prošao sam. A kada su mi nakon tog filma rekli da imam talenta, shvatio sam da bi to mogla biti moja ulaznica u bolji svijet, o kojem prije nisam ni sanjao. Znam da vam ovo ne zvuči baš previše zanimljivo, ali ja zbilja nemam nikakvih priča o teškom glumačkom usponu, silnoj želji od djetinjstva da budem veliki glumac i slično. Ovo što se meni dogodilo nitko ne bi mogao bolje napisati, iako ja nikada nisam maštao o tome da postanem glumac.

A o čemu ste maštali kao dječak?

— Htio sam biti igrač američkog nogometa, i to vrlo konkretno ekipe Red Skins iz Washingtona! To se naravno nije dogodilo, a sport kojim se danas bavim je golf. Golf je igra kojoj je glavni smisao dug i miran razgovor s ljudima s kojima igrate. Osim toga golf je savršen sport koji nitko nikada neće moći u potpunosti savladati. Mislio sam da se nikada neće pojaviti Michael Jordan u golfu, a onda se pojavio Tiger Woods, ali ni on ne može dva puta udariti lopticu s istim rezultatom. Jedna vam je loptica savršena, a druga završi u pijesku ili vodi.

Nakon uspjeha s filmom Vrijeme ubijanja mediji su predviđali da ćete preko noći postati nova velika holivudska zvijezda.

— Da sam pristajao na sve moguće pritiske pod kojima sam se našao preko noći ne bih li prihvatio uloge u različitim blockbusterima, to bi se i dogodilo, no nije mi svejedno što glumim i u kakvim filmovima. Nemam problema s filmskim ponudama jer na stolu uvijek imam mnogo scenarija pa se usredotočujem na odluku o tome što bi za mene bio pametan potez, odnosno koju bih ulogu trebao prihvatiti kao sljedeću. Danas sam dosta liberalan u svojim odlukama i dosta se oslanjam na vlastiti instinkt. Nije mi na primjer bitno hoću li raditi s nekim poznatim i uspješnim filmašem koliko moja vjera u nečiju viziju. Film koji ću uskoro početi snimati režirat će moj kolega i prijatelj Bill Paxton, s kojim sam glumio u Podmornici U-571. Film će se zvati Frailty, riječ je o mračnom filmu, a ja ću tumačiti negativca, što je uvijek zabavnije nego kad ste zlatni dečko bez mana. Mislim, ja volim tumačiti dobre momke, ali oni imaju odveć kruta pravila ponašanja, dok negativci sami sebi određuju pravila ponašanja, i ta je sloboda glumački vrlo privlačna. Glumiti junaka uvijek je zanimljivo, ali nisam zainteresiran da do kraja karijere budem junak tipa John Wayne koji sve može, uvijek je na pravom mjestu u pravo vrijeme i na kraju filma nikada ne umire.

Prošle godine u medijima su vas i nazivali raskalašenim holivudskim mangupom zbog noćnog incidenta u vašoj kući. Možete li reći što se stvarno dogodilo?

— U svojoj sam kući kasno u noći svirao afričke bubnjeve, zbog čega su susjedi pozvali policiju jer su me čuli kroz otvorene prozore. Policija je od toga napravila predstavu, a mediji su napisali da sam bubnjeve svirao pod utjecajem marihuane i potpuno gol. Kada su me novinari pitali je li tako uistinu i bilo, odgovorio sam im da mi je zato i bilo tako zabavno! Pa neka si misle. (smijeh)

Razgovarao Stjepan Hundić