Zebra

Svaki put kad ugledam one momke što crtaju prometnu signalizaciju sjetim se nečega što mi se dogodilo prije mnogo godina.

Spazio sam i tada nekakve majstore gdje u jednoj zagrebačkoj ulici nešto rišu po kolniku; imali su na sebi kombinezone i izgledali su vrlo ozbiljno. I, već sam počeo mrmljati na račun gradske uprave, u smislu: gdje su baš našli crtati te signale u to vrijeme i na tom mjestu. Ali, onda sam opazio da boja kojom se ti dečki služe nije bijela, nego crvena, žuta i zelena; shvatio sam zato da oni i ne crtaju signale, nego da rade nešto drugo. Kad sam se malo raspitao, doznao sam što je posrijedi: oni su zapravo stvarali umjetničko djelo.

Evo o čemu se radilo: u to je vrijeme bila u modi nekakva avangardna umjetnost (valjda se tako to zvalo), kojoj je jedan od glavnih ciljeva bio da intervenira u zbilji, da estetizira naš život, pa su tako umjetnici rado izlazili na ulice. Nisu to činili samo likovnjaci, nego i drugi, recimo kazalištarci: i njih ste tada mogli vidjeti kako daju predstavu na nekom od najprometnijih trgova u gradu. E, upravo su to radili i oni momci u kombinezonima: namislili su bili da u toj ulici nacrtaju sjene kuća, samo u raznim bojama, i da to onda bude likovni doživljaj. I doista je bio: te naslikane sjene (crvene, zelene i žute) ostale su još dugo na kolniku, a kad bi padala kiša, boja se sasvim slikovito razlijevala.

Kažem, kad sam spazio te dečke, i kad sam pomislio da crtaju prometnu signalizaciju, bio sam počeo rogoboriti. Jer, i tada se radilo isto kao što se radi i danas, pa je i mene nervirala ista pojava koja me i danas nervira. I tada su se sve one blažene crte i zebre i strelice risale po gradu usred bijela dana, i to baš ondje gdje je to najnezgodnije što se uopće može zamisliti.

Zacijelo ste i vi to već zapazili, jer u svim je našim gradovima tako. Dođu majstori s onim svojim agregatima i prskalicama za boju, dovuku šablone uz pomoć kojih crtaju linije, strelice i slova, pa navale raditi: prskaju kolnik bijelo ili žuto, već prema potrebi, čine to pažljivo i stručno, i lijepo se vidi da su se potpuno zadubili u posao. I, kao i svaki majstor kad se tako zanese, i oni su slijepi i gluhi za sve što se oko njih događa.

A događaju se čuda, to ste također svakako zapazili. A i nije moguće da se ne događaju, jer sve se to zbiva na vrlo prometnom mjestu. Crtači zakrče svojim spravama cijeli jedan trak ceste, pa ih treba obilaziti, treba paziti da kojega ne zakvačiš, treba se s vozačima iz suprotnog smjera nekako sporazumjeti tko će koga propustiti da prođe. Pa majstorima još ni to nije dosta, nego postave i nekakve crveno-bijele čunjeve, da im ne bismo prešli preko tek nacrtanih linija; tako još više suze prostor, i izazovu još veću tarapanu.

Ta je tarapana redovito apokaliptična, nimalo ne pretjerujem. Stvore se beskrajne kolone, nastaje živciranje i trubljenje sirenama, promet se pomiče korak po korak, a ako peče sunce ili je tlak nizak, sve postaje upravo nepodnošljivo. I, još je prava sreća ako se ne dogodi da koji vozač izgubi živce i stane pretjecati kolonu, jer u tom se slučaju sve može završiti i jako ružno.

Često sam se pitao — našavši se u takvoj koloni — zar to mora biti tako. Pitao sam se, naime — između dva nervozna trubljenja sirenom — zašto se sve to radi na taj način i ne bi li se moglo raditi drugačije. Koliko znam, svuda se u svijetu taj posao obavlja tako da što manje smeta prometu; obavlja se, dakle, noću. A kod nas je obratno: kod nas kao da je prometna signalizacija važnija od prometa samog.

Dakako, nije se teško domisliti koji bi mogli biti praktični uzroci takvom stilu rada. Vjerojatno je riječ o tome da bi onim radnicima — kad bi se htjelo da oni crtaju noću — trebalo posebno platiti za noćni rad, a grad za to nema novaca. Oni, dakle, rade danju, i tako se štedi.

No, štedi li se doista? Kakva je to ušteda ako promet strada, ako svi mi gubimo vrijeme, i ako nam zbog tog zakašnjenja propadaju poslovi? Je li ikada itko sjeo pa izračunao koliko to košta kad stotine i tisuće automobila stoji na mjestu s upaljenim motorima? Koliko se tu benzina izgori? Nešto mi govori da bi bilo mnogo jeftinije platiti ljudima da te crte nacrtaju noću, i to iz ovoga razloga: to bi nas, građane — koji sve to u krajnjoj liniji plaćamo u obliku poreza — stajalo mnogo manje od onoga što potrošimo u benzinu i izgubljenom vremenu dok oni majstori mirno rade svoj posao.

No, upravo je taj mir ono što me zbunjuje. Zbog njega mi se nekako čini da moje ekonomsko objašnjenje, prema kojem grad jednostavno nema love, nipošto ne pogađa u bit stvari. Jer, onako kako to rade ti majstori, tako to ne mogu raditi ljudi kojima je crtanje tek rutina, posao, otaljavanje za plaću. Tako mogu raditi samo osobe koje vjeruju da čine nešto kreativno, nešto važno i veliko. Ukratko, tako mogu raditi samo umjetnici.

A ako su oni umjetnici, onda su, dakako, slikari. Ako su, pak slikari, svakako im za njihov rad treba svjetlo. Onda oni nikako i ne bi mogli raditi noću. Onda je u nekom smislu dobro i da mi njih gledamo kako rade, i da malo patimo zbog njihove umjetnosti.

Ukratko, sve sam više uvjeren da ti momci i nisu obični radnici, nego da su se oni konceptualci iz šezdesetih godina, kad je prošlo njihovo vrijeme, ubacili u gradsku službu za prometnu signalizaciju. I, eno ih, slikaju li slikaju. Slikaju valjda i sad nekakve sjene, samo ne sjene kuća, nego vrag će znati čega. Možda se uostalom od nas, dok trubimo u koloni, očekuje da shvatimo što njihovo djelo zapravo prikazuje.

Pavao Pavličić