Zašto na svijetu ima tako mnogo jezika?

Zašto na svijetu ima tako mnogo jezika?

Možemo biti uvjereni da su jezici nastajali i izumirali i prije nekoliko desetaka tisuća godina kao i danas. Ne možemo stoga znati da li je ukupan broj jezika na svijetu tijekom ljudske povijesti rastao, smanjivao se, ili ostajao više-manje postojanim do našega vremena

Ukratko, zato jer se ljudska vrsta služi jezikom već jako dugo vremena i u mnogim dijelovima svijeta, jer se ljudski jezici tijekom vremena mijenjaju, i jer se u različitim dijelovima svijeta mijenjaju na različite načine. Razmotrimo svaku od te tri teze pojedinačno.

Među znanstvenicima nema jedinstvenoga mišljenja o tome kada je ljudska vrsta razvila jezičnu sposobnost, pa čak ni o tome, da li se to dogodilo naglo, kao rezultat jedne genetske mutacije, ili dugotrajnim procesom koji se mogao odvijati stotinama tisuća godina. Dok jedni vjeruju da su i raniji hominidi (homo habilis i homo erectus) vladali nekim oblikom govornoga ili gestovnoga jezika, drugi to osporavaju, tvrdeći da je razvitak jezika postao fiziološki moguć (zbog strukture larinksa) tek s pojavom modernih ljudi (vrste Homo sapiens). Arhaični oblici Homo sapiensa posvjedočeni su u Africi prije oko 250 000 godina, i to je po svoj prilici terminus post quem za nastanak ljudskoga jezika. Među arheolozima i paleoantropolozima postoji nesloga o više ključnih pitanja koja se tiču ovoga problema; sporno je i to, koliko važnosti treba pridavati strukturi larinksa i hioidalne kosti Homo erectusa i neandertalaca u pogledu njihove sposobnosti ovladavanja jezikom; i to, kada zapravo arhajski Homo sapiens zamjenjuje ranije oblike hominida; i to, da li su moderni ljudi izvan Afrike i Bliskoga istoka zamijenili (i istrijebili!) starije hominide, ili su se s njima stopili. Lingvistu se u tome teško snalaziti, a zacijelo i antropolozi imaju problema s ovladavanjem lingvističkom literaturom, jer jedan poznati sveučilišni udžbenik antropologije navodi kao općeprihvaćenu Greenbergovu klasifikaciju jezika Amerike, koju većina lingvista odbacuje.

Osobno mi se vrlo uvjerljivom čini pretpostavka da je s razvitkom jezične sposobnosti povezana ekspanzija ljudske vrste iz njezine afričke i bliskoistočne pradomovine, prije oko 60 000 godina, i nagli razvitak osnovnih elemenata kulture (pećinska umjetnost, lokalna raznolikost upotrebnih predmeta od kamena i kosti, itd.), tzv. »paleolitska revolucija«. Kako god bilo, možemo biti sigurni da ljudska vrsta vlada jezikom već više desetaka tisuća godina.

Dinamika jezičnih struktura

Jezici se mijenjaju neprekidno i nezaustavljivo; hrvatski jezik kojim danas govorimo nije isti kao jezik kojim je pisao Gundulić, a vrlo je različit od jezika Baščanske ploče. Shakespeareov engleski još je razumljiv današnjim govornicima engleskoga, ali Chaucera (14. st.) oni već znatno teže razumiju, dok staroengleski ep Beowulf (8. st.) ne mogu čitati bez prethodnoga studija staroengleskog jezika. Katkad se jezične promjene odvijaju pred našim očima. U jednom lingvističkom istraživanju novih riječi u hrvatskom jeziku, provedenom 1994, nije pronađena niti jedna potvrda riječi tajkun, a danas, u vrijeme dovršavanja rukopisa ove knjige (ljeto 2000), ona je jedna od najfrekventnijih riječi u dnevnim tiskovinama (prema podacima Hrvatskoga nacionalnog korpusa, http://www.hnk.hr). Jezične promjene u suvremenom svijetu mogu biti usporene zbog utjecaja pisanoga jezika (koji čuva starije jezične oblike), te zbog napora koji neka društva svjesno ulažu radi očuvanja starije jezične norme, no u nepismenim društvima u prošlosti jezične promjene ničim nisu bile sputavane.

Promjene jezika odvijaju se nejednoliko u prostoru i vremenu; ako se neka skupina ljudi odseli dovoljno daleko, jezik će se te skupine stati razvijati različito od jezika skupine koja se nije odselila. Dovoljno daleko u uvjetima paleolitika i mezolitika može značiti i nekoliko desetaka kilometara; na Novoj su Gvineji zabilježena plemena koja žive vrlo blizu, a da ne znaju jedno za drugo, već komuniciraju samo sa susjednim plemenima s kojima ih povezuju običaji razmjene plodova i žena (egzogamija). U takvim će uvjetima razdvajanje jednoga plemena, čiji pripadnici govore istim jezikom, često brzo dovesti do nastanka dvaju jezika, jer razdvojene skupine neće međusobno komunicirati i dijeliti jezične promjene koje zadese njihov jezik. Pripadnici ljudske vrste sele se već desecima tisuća godina. Iz svoje su se pradomovine u Africi ljudi proširili na Bliskom Istoku i u jugoistočnoj Aziji prije stotinjak tisuća godina (premda ima i drukčijih mišljenja), Australiju su dosegnuli prije 50 000 godina, Sibir prije 20 000 godina, a Ameriku prije 15 000 godina, i sve to vrijeme njihovi su se jezici mijenjali i raslojavali na sve veći broj jezika.

Jezične ekspanzije

Stoga, čak i kada bismo pošli od posve nevjerojatne pretpostavke da su svi pripadnici vrste Homo sapiens u početku govorili istim jezikom, iz toga su jezika tijekom ljudske povijesti morale nastati stotine i tisuće jezika; ako je u tisuću i petsto godina iz vulgarnolatinskoga nastalo petnaestak romanskih jezika, a iz praslavenskoga petnaestak slavenskih, zamislite koliko je jezika moglo nastati iz zamišljenoga prajezika ljudske vrste, ako se taj govorio prije pedesetak tisuća godina. Naravno, jezici ne samo da nastaju, oni i izumiru. U suvremenom svijetu lingvocid (masovno izumiranje jezika) osobna je prijetnja globalnoj jezičnoj raznolikosti, no povijest nas uči da su jezici izumirali i u prošlosti, ponekad podjednako masovno kao i danas; primjerice, ekspanzija latinskoga u prvim stoljećima poslije Krista zatrla je mnoge jezike južne i zapadne Europe, a širenje bantuskih jezika u velikom dijelu subsaharske Afrike prekrilo je brojne tragove ranije jezične raznolikosti južnoga dijela toga kontinenta. Mogli bismo pretpostaviti da su takve nagle ekspanzije jednoga jezika (ili skupine blisko srodnih jezika) moguće samo u tehnološki naprednim društvima koja su ovladala sredstvima prijevoza na velike udaljenosti, no to zacijelo nije točno: u tehnološkim uvjetima kamenoga doba jedna se porodica australskih aboridžinskih jezika, pamanjunganska, proširila po najvećem dijelu Australije na štetu drugih predeuropskih jezika toga kontinenta. Možemo dakle biti uvjereni da su jezici nastajali i izumirali i prije nekoliko desetaka tisuća godina kao i danas. Ne možemo stoga znati da li je ukupan broj jezika na svijetu tijekom ljudske povijesti rastao, smanjivao se, ili ostajao više-manje postojanim do našega vremena.

Ranko Matasović