Vrline javne, slabosti tajne

Vrline javne, slabosti tajne

Kakvo je hrvatsko kiparstvo danas? Je li njegovo lice ova izložba? Ako jest, očajanje je prva riječ. Ako nije (a po nama i poradi mnogih apstinencija srećom nije), onda možemo s punim pravom govoriti o krizi. A kriza je duboka i dno se ne vidi. Jer izgubilo se kiparstvo

Mogli bismo na ovom mjestu pomalo retorički zapitati; kamo ide hrvatsko kiparstvo? Dakako, to se doimlje dušebrižnički i na znani hrvatski način — moralistički. Ali sudeći po aktualnoj slici odgovor bi mogao glasiti; ono je takvo kakvo jest. Ono je tamo gdje jest!

Ako je, srećom, iščezla ovisnost o hereditarnim opterečenjima učitelja i kiparskih očeva, svim priraslicama naturalizma, otvara se više praznina nego ispunjeni prostor. I još do jučer patrijarhat i matrijarhat naše umjetnosti i sve one transcendencije prema dolje, odnosno mitski korijeni i arhetipske slike, nisu više izazov ni tema. Hrvatski kiparski svijet, sudeći i po ovoj slici, žvrgolji veselo i neopterećeno uvjeravajući sebe i druge kako je — očišćen od nečiste krvi tradicije — s njim sve u redu.

Ne treba pritom žaliti za prošlošću. Ako nitko ne može poreći dugotrajno i nasljedno opterećenje generacija hrvatskih kipara svojim učiteljima i autoritetima — najizrazitije Meštrović — ili ono neproblematično ležanje u sjeni korčulanskoga lirizma i klanječkoga naturalizma, ovom slikom oni su doista prošlost i nemaju potomstva. Oni su zaslužni stanovnici naših muzeja. Mir njihovim djelima. S druge strane nema više ni obožavanja materijala, primjerice one opčinjenosti drvom koja se ponajboljim hrvatskim kiparima u većoj ili manjoj mjeri činila moćnom činjenicom — ne samo poradi materijala i njegove naravi, sugestivne topline, mitske blizine, animizma i zazivanja duhova. I to je, po svemu sudeći, prošlost. I drvo je samo materijal.

Nema više ni revolta, pobune ni strastvenih obožavanja budućnosti ili prošlosti. Krvnički posao više ne vrijedi ništa i naš je krvnik kao zagovornik tradicije ili kao napredni export-import-vidovnjak, kurir i teklić radosnih objava novog i budućnosti koja se dogodila negdje drugdje, nezaposlen i na burzi rada. I međusobna sumnjičenja i antagoniziranja između ortodoksnih i novih nestala su. Nastupio je toliko željeni mir pogodan i za radnike i za lijenčine. Uz to, blaženo doba svih mogućnosti!

Kruh bez motike

Nakon silnih bitaka između tradicionalnih i modernih, avangardnih i retrogradnih hrvatskih kiparskih obitelji kiparstvo je konačno — sudeći po ovoj slici — i u svojim dražestima, slučajnostima, u lakoći kiparskoga poziva pronašlo zasluženi mir. Znoj lica svoga — za ovaj neopterećeni i veseli kiparski svijet prezreni je romantičarski i svakako starinski postulat. Nastupilo je vrijeme kruha bez motike koje su u dobroj vjeri začeli problematičari i širitelji medija, a potom ubrzo upropastili i iznevjerili lakrdijaši. A na kiparsku su gozbu, kao nikada prije, svi pozvani. Posebice su dobrodošli oni koji s kiparstvom ne žele imati nikakav prisniji odnos.

Siti pobuna, revolta skrivenih ili otvorenih nakana, u toj slobodi na djelu su svakovrsni ljudi. Taj su mir iskoristili radnici, ali i privremeni gostujući vic-maheri, djeca svojega vremena, pomalo cirkusantskoga mentaliteta, vlasnici dosjetaka, sijači ideja, svakovrsnih meštrija i malešnih uzgrednosti... Jer kiparstvo za mnoge nalikuje kićenju božićnoga drvca i ono je bez konceptualne ili strukturalne domišljenosti i čistoće, tek čarolija jednoga dana. Jer ovdje je riječ o nadasve ozbiljnim i neozbiljnim, o radnicima i neradnicima, o pismenima i nepimenima.

Urušavanje tvrđave

A oni koji vole sebi zakomplicirati život, pa i iz ove slike iznuditi neke koristi (takvima i sam pripadam), čeka težak posao. Skupno gledajući, ova slika nije bogznašto, ali nije ni posve ništa. Ona je prvim pogledom srodna nekoj izložbi u Ljubljani, Kölnu, Sao Paolu... a i neki njezin srodnik ili rođak može preletjeti pred očima s listovima nekog dobrog časopisa ili kataloga s pregledom recentnih djela. To je prilika panoramskoga pogleda koja ne sili na dalekosežne zaključke o životu hrvatskoga kiparstva, koje se srećom ne zrcali samo u ovoj slici punoj očajnih i uznemirujućih znakova.

Sinteza je riječ koju voli moderno vrijeme. Ali sudeći po ovoj slici mi nismo ni u analizi. Mi smo u umoru, ishitrenosti, lakomislenosti, lakih uspjeha, lakog kiparstva. Mi smo u elementarnom krpanju, u recikliranju sebe samih, u svojoj reinterpretaciji... Mi smo Kožarićev komad mesa u hladnjaku ili, optimističnije Tvrđava Petre Grozaj koja nestaje. I doista bih skulpturu Petre Grozaj vidio svojevrsnim simbolom stanja — slikom i prilikom hrvatskoga kiparstva, slike koja se urušava. To je naš pješčani sat i mi smo nadalje osuđeni živjeti u fragmentima; od prilike do prilike!

A upravo su fragmenti najvredniji dio izložbe. Stoga ako se treba okaniti skupnih procjena zajedničke štete ili koristi, ostaju pojedina imena koja su najveća vrijednost i ove izložbe. Uvijek se u toj cjelini zapaža ozbiljnost onih koji njeguju teške mase (Planinčić, Lj. de Karina, M. Sabolić, M. Stoponja, T. Vujasinović) i koji ozbiljnije promišljaju svoju kiparsku zadaću (M. Bauer, M. Birtić, P. Barišić, B. Lepen, A. Korkut, D. Krašković). Tu su i vitalističke i zoomorfne aluzije (Lj. Stahov, I. Pegan, A. Sulimanović), kao i oni koji stvaraju ambijente, objekte i svekolike prostorne fleksije. Tu su manje-više opravdano nagrađeni (prije svih Ines Krasić) i nagrade koje postaju uvijek kamen smutnje jer su one lakomislenoj prirodi jedini znak vrijedan truda i pokazatelj vrijednosti. Ali pretežu slike dražesnih dokaza lakoće, prelako nađene jasnoće i ugodnosti kiparskoga življenja zasnovana na dosjetki, groteski i onom smiješnom svijetu koji danas jest a sutra nije.

Što je — tu je

Pa onda, kakvo je hrvatsko kiparstvo danas? Rekli bismo lakonski — ono je u krizi. Jer u skladu s ratničkim porivom nastavilo se ovdje obračunavati s kiparstvom samim, što je bolnije i problematičnije mjesto. S prljavom vodom, rekli bismo, otišao je i plod! Jer mit o radniku i o dodiru s materijalom — nestao je. Interferencije medija, uporaba raznih postupaka, primjena različitih materijala i hvalevrijedno širenje mogućnosti, zahtijeva tek preispitivanje naslovnice same izložbe, i to je stvar umjetničke birokracije i pravilnog nazivlja. To su već apsolvirana pitanja u suvremenoj umjetnosti u kojoj pojmovi i određenja ne postoje više u čistom destiliranom stanju niti su tu na vijeke vjekova. Ali to nisu presudni problemi neke slike. Njezini su problemi u nedostatku stvaralačke vjerodostojnosti, u površnosti i lakomislenosti, u nepovjerenju prema radniku i ruci umjetnika. A ta amputacija tek boli!!

Stoga ne treba govoriti samo o sudbini hrvatskoga kiparstva na koje smo (još) ponosni. Treba govoriti o sudbini kiparstva. O sudbini

ruke. Čast idejama, ali Mallarméova poduka Degasu da se »stihovi ne tvore idejama, nego riječima« može se lako premetnuti u poduku da se kip ne stvara riječima, nego rukama. Uostalom, nisam jednom napisao da je kipar kokoš koja je dužna jaje i da puka kokodakanja — ma koliko ustrajna, pametna i puna iskrenih uvjerenja — ne mogu stvoriti nijedno zrno kiparske koristi.

Jer vedrina novih stvari, ležernost i ironija miješa se sa praznom ambicioznošću, pretencioznošću metajezičnošću tobože analitičkih shvaćanja morfološki i koncepcijski nesuvislih, uzgrednih i neartikuliranih modela ponašanja. To nije pitanje jezika, nego karaktera. To naposljetku nije pitanje kipova, nego kipara. A ne može slab kipar stvoriti dobar kip...

Pa ipak, mi uporno pitamo; kakvo je hrvatsko kiparstvo danas? Je li njegovo lice ova izložba? Ako jest, očajanje je prva riječ. Ako nije (a po nama i poradi mnogih apstinencija srećom nije), onda možemo s punim pravom govoriti o krizi. A kriza je duboka i dno se ne vidi. Jer izgubilo se kiparstvo. Akt.

Osjeća to i uvodni tekst kataloga pa stvari vraća načelnim rasprama govoreći o svojevrsnoj kiparskoj gnoseologiji s temporalnom klauzulom. Što skulptura danas jest? — glasi istodobno retoričko i važno pitanje. Uz to, pisac raspravlja o prijelaznom i postmodernom dobu. A u tekstu koji je više načelne i teorijske naravi očigledna je volja stalnog odmjeravanja sa jučer i strastvene potrage za definicijama i znakovima prijelaznoga vremena.

Postmodernizam kao štaka

Što se tiče raspre o postmodernom vremenu moje je mišljenje da je to vrijeme nestalo i da je ono već ispunilo svoju ulogu, vratilo slobodu izbora i stvaralačkih artikulacija i konfiguracija u ruke onih kojima i pripadaju. To je veličina — za mene — već prošle postmoderne tranzicije. To je život njezine smrti. Ali još je dobro govoriti o postmodernom za one koji sporo kapiraju i s teškoćama shvaćaju vremenske i prostorne transkontinentalne, transcivilizacijske transfere, kanibalističke mješavine svega onoga što koristi osobnosti i individualnoj odluci i izrazu. Postmodernizam je za mene teorijska štaka, svjetionik onima koji ni po bonaci ne mogu napipati pravi put i koordinate svojih unutrašnjih i vanjskih plovidbi. Uloga je postmoderne ispunjena; ona je vratila malodušne sanjače o originalnosti sebi i vlastitim odlukama — odlukama koje su uvijek bile najčišće pitanje slobode i poželjne samovolje (ali to su ponajbolji i bez postmoderne znali). Ona je postala alibi za stranputice, lakomislenost i oduzetu slobodu te beskorisne žrtve u ime stila, trenda, u ime izraza vremena ove ili one teorije ili ideologije. A riječ je uvijek bila o beskrajnu polju slobode u uporabi svega što služi tvoračkoj svrsi.

Ne treba, primjerice, Ljubi de Karini postmoderna kada je u zbilji i pučkoj skromnosti napipao oblike kojima su funkcije njihova estetika, a etnogeneza njihova modernost. Jer principe koji rade iznutra pronašli su srećom mnogi. I što će onda ta postmodernistička raspra Petri Grozaj, M. Stoponji, P. Bogdaniću, Voji Radojčiću, Tanji Vujasinović ili M. Birtić?!

Vidimo li samo crno? Glupost. Nije riječ ni o crnom ni o bijelom, nego o starosti i umoru inovacija, koje žive koliko i leptirica ili libela, o mladenačkom licu koje se pokazuje staračkim. U želji da budemo novi, zanimljivi i nadasve vidljivi zapravo smo stari i umorni i nadasve lijeni. Ne treba se pritom pravdati oskudicom ili okolnostima kojima se nije veseliti, ili zazivati vrijeme jakog političkoga autoriteta ili državnoga tutora koji će učiniti kiparske napore barem spomenički vidljivim. Jer kiparstvo i kipar kao malo koja vrsta zna prokrijumčariti korist tamo gdje caruje Autoritet. Stoga je i moguć sjajni Kuzma na devastiranom Medvedgradu, a Drinkovićeva ptica u poplavi simbola i ornamentike na grobištima branitelja. Mi pritom možemo misliti o političkom autoritetu, vlasti, vladaru, diktatoru ili samoj državi i ovo i ono, ali kipar prikrivenije ili otvorenije zaziva njihovu snagu i rijetko se na sve žali.

Slika je takva kakva jest. Retuši joj ne pomažu. Nepotpuna s obzirom na neka imena, ali i s indikacijama koje rastužuju. Ambijentalna djela, ekološka djela, djela koja iluzionistički dopisuju tijela u prostoru i šire polje kipa. Ali tu je i beskrajna hladnoća dimenzijama velikih stvari, njihova ambicioznost i pretencioznost, suvišno dotjerivanje jezika koji, premda organičkih izvorišta, gubi vitalističku i zadobiva dizajnersku narav ili se odijeva u plitku misaonu i teorijsku spekulaciju. Ili su u nedostatku značenjskih sugestija i misaone gipkosti pristali na zaleđivanje u model koji djeluje tvrdo, objektivno — model koji je zaboravio motivaciju i koji voli boraviti u nekim arbitrarnim sustavima umanjujući i poništavajući značenje svojeg djetinjstva. A oslanjanje na zaborav kao i misao da svijet od nas započinje ukazuje na svekoliko radikaliziranje provincije u strahu da ne zaostane i u strahu da će netko nekoga ovdje proglasiti zaostalim, što je ovdje, svakako, najstrašnija stvar.

Poneka bi se pohvala ovoj izložbi mogla izreći iz njezine čistoće pa bogme i postava. Pohvaliti se, primjerice, može njezina prozračnost i smještanje u otvorenom prostoru punom zraka i sunca. Ali to je samo sretna okolnost i detalj. Jer ovakva izložba nije stvar jedne ustanove, koja i sama grca u svim znanim i neznanim nevoljama.

Stoga ipak, uza sve napore koji nisu maleni, naglasio bih po-tko-zna-koji-put poslovično ugrađenu koncepcijsku grešku. Triennale ne bi trebalo navaliti na leđa jednoj ustanovi niti bi se trebao svesti na datum i mjesto, pakiranje i slanje djela u galeriju i pred porotu suda, nego na slojevitije i dugotrajnije praćenje pojava i fenomena (barem u rasponu od tri godine). Jer ova izložbena slika u biti je anakrona. Ona djeluje panoramski neproblematično i prigodno. Ona je pravi relikt izlagačkog običaja, poslovičnoga i navikom ustoličena izložbenoga aktivizma. Popratni događaj, rasprave o kiparstvu, o njegovoj budućnosti kao i prošlosti, iznevjerenim ili ostvarenim mogućnostima, zahtijeva drukčiji i višeslojniji pristup u nastojanju da se — bodlerovski rečeno — izvuče trajno iz prolaznoga.

Ive Šimat Banov