Vrh istočnoeuropske fotografije

Vrh istočnoeuropske fotografije

Studeni u Bratislavi obilježen je s više od trideset izložbi fotografija, kao dio festivala koji se održavaju u mnogim svjetskim metropolama (Parizu, Moskvi, Mexico Cityju ili Vancouveru), a sve je počelo u francuskom provincijskom gradiću Arlesu prije trideset godina. Namjera organizatora bila je sastaviti pregled događanja na fotografskim scenama Poljske, Njemačke, Rusije, Hrvatske, Ukrajine, Bugarske, Češke te ga smjestiti u slovački umjetnički kontekst. Slovački Fotofo i njegov voditelj prof. Vaclav Macek potrudio se da od početka devedesetih izgradi ugled festivala, a tome su svakako pomogle i dosadašnje retrospektive umjetnika kao Joel Peter Witkin, Sebastiao Salgado, Duane Michals ili ove godine August Sander.

Uz široki spektar mlađe generacije fotografa Poljske (reportažna fotografija), Bugarske, i Mađarske, priređena je i velika izložba vodećeg slovačkog fotografa šezdesetih i sedamdesetih Martina Martinčeka (1913), Jána Krížika (1943) te Rumunja Iosifa Királyja (1957) koji je u posljednjih deset godina radio na svom sub-realističnom dnevniku Indirect. Dosta zanimanja pobudio je presjek engleske modne fotografije, mozaikom imena kao Cecil Beaton ili Helmut Newton.

Ivica Kiš (1948) iz Zagreba već godinama eksperimentira s mogućnostima koje pruža camera obscura (javila se kao prethodnik fotografije, tehnički i estetski taj se izum pronašao u istraživanju linearne perspektive). Radove Ivice Kiša na ovogodišnjoj izložbi treba shvatiti kao iznimku — rabi jednostavne tehničke mogućnosti koje pruža osvijetljeni papir te potom uvodi kompjutorsku tehnologiju u umjetnički proces, skeniranje i print. Iz toga proizlaze zanimljiva rješenja koja se dobivaju postavljenjem camere obscure na neka od općih mjesta Zagreba, Milana, Berlina. Autora zanima bilježenje same svjetlosti te moć izbora formata negativa (camera obscura može biti napravljena doslovno od kutije kućnih aparata do najnovijeg modela manjeg od kutije šibica) i kalkulaciji ekspozicije koju kao fotograf posjeduje.

Od većih izložbi treba svakako izdvojiti stare majstore medija — već spomenutog Augusta Sandera (1876-1964) koji je dokazan kao sjajan portretist retrospektivom u slovačkoj Narodnoj galeriji. Dakle, serijom portreta Ljudi 20. stoljeća pokazao se njegov primarni interes za ljude različitih društvenih slojeva, radnika, kovača, ljekarnika, seoske gospode, čuvenih umjetnika koji su obilježili razdoblje prve polovice 20. stoljeća u Njemačkoj. Sander se uvijek fokusira na ono što definira određeni lik te na neposredan izraz junaka njegovih fotografija. Grk John Demos (1944) premda je studijem slikarsva i fotografije vezan uz Chicago, potkraj šezdesetih vraća se u Atenu, gdje uzburkava fotografsku scenu. Bilježi neobičnu, gotovo opipljivu, nadrealističnu atmosferu, snimajući u zabačenim krajevima Grčke (odlazi i na planinu Olimp). Serijom Shadows of Silence iz polovice 80-ih, spaja ljudski pokret i religijski moment u melankolične prizore metafizičke kvalitete, nastale u pravoslavnim crkvicama i na mjesnim grobljima.

Jedno od zapaženijih imena bio je ruski konceptualni umjetnik Andrej Čežin (1960) iz St. Petersburga, koji transformacijom starih fotografija konstruira zanimljive efekte, isto tako i četverostrukim ekspozicijama arhitektonskih elemenata na osvijetljenom papiru, a radovi su mu prepoznatljivi zahvaljujući izradi u sepiji. Njegov sunarodnjak Aleksandar Rodchenko duhovitim i zanimljivim fotokonstrukcijama te posvetama slavnim umjetnicima, uz druge i Manu Rayu, uklapa se u priču o umjetniku fotografu. Mimmo Jodice (1943) iz Napulja predstavio se manjom serijom Fantasma and Illusion, motiva still lifea. Uspio je detalje svakodnevnog transformirati u gotovo magične fotografske slike, zatitrane pokretom kamere.

Retrospektiva Alberta Schommera (1928) Antológica 1955-1998. (već postavljena 1998. u Madridu) pokazala je autora kao buntovnika protiv dekadentne estetike španjolske umjetnosti za vrijeme Francove diktature, koji nudi nova rješenja — subjektivnu fotografiju. Proslavio se poslije serijom režiranih portreta u duhu nadrealizma, nazvanih Retratos Psicológicos, koje je redovito objavljivao od 1971. Snimao je neke od najvažnijih ličnosti kulturnog života Španjolske — pisce, filozofe, glumce, kipare, slikare, kao što su bili Salvador Dalí, Joan Miró, Carlos Saura, Eduardo Chillida, ili toreador Domingo Ortega, ministre i industrijalce. U novijoj fazi Schommer odlazi iz studija na ulicu, putujući Španjolskom, a odlazi i u Havanu i New York te Veneciju, snima ono što je već mnogo puta viđeno, ali daje svakom od motiva vlastiti znak i viđenje. Devedesetih započinje seriju zanimljivih fotografskih reljefa, nekoliko porteta istog lika snimanih iz različitih kutova, kojima simulira trodimenzionalni lik.

Slovaci su očito pronašli svoje mjesto na umjetničkofotografskoj karti svijeta koncepcijom i organizacijom ovako uspjele fotografske manifestacije. To bi svakako trebalo poslužiti kao poticaj da se i Hrvatskoj, po mnogo čemu sličnoj Slovačkoj, pokuša nešto slično.

Iva Brezovečki-Biđin