U potrazi za apsolutnim skladom

U potrazi za apsolutnim skladom

U svim segmentima života najdominantniji je postao provincijalizam. Kao da nema umjetnosti. Postoji samo politika koja je toliko dominantna da se čini kako se sve što se radi posvećuje ili namjenjuje političarima. O njima se pišu tekstovi, za njih se slikaju slike, njima se posvećuje glazba, i to na najprimitivniji, kreativno najlošiji način

Prilično je sizifovski posao uporno slijediti svoju zvijezdu i tako se temeljito i ozbiljno baviti umjetnošću kako vi to činite — u ovom vremenu nesklonu ozbiljnosti i temeljitosti, vremenu eksperimentiranja i brzine, novih medija i tehnoloških čuda, koji su klasične umjetničke forme dovele do neslućenih oblikovnih i izražajnih mogućnosti i kada je skučeni okvir slike jednostavno postao nedovoljan da odgovori na izazove svojeg vremena. Kako reagirate na te izazove?

— Klasične tehnike ništa ne usporavaju. Danas je normalan taj ubrzani tempo, nemamo više vremena kao prije sjediti i dugo meditirati. Sada se mora raditi. Što više radiš, više toga nastaje. Ne treba gledati samo na to je li ovo ili ono dobro ili loše... ne, treba napraviti mnogo stvari, pa će nešto biti i dobro. Nešto će biti loše. To je sve normalno. Tehnologija nam danas omogućuje mnogo brži rad. Nekada si za jedan grafički predložak trebao raditi tjednima, a sada to napraviš za otprilike pola dana. Zahvaljujući novim tehnološkim dostignućima u kemiji ili petrokemiji otvorio se bezgranični prostor za eksperiment i istraživanje, čime se i sam bavim. Onemogućava nas nedostatak kontinuiteta i ta naša razina kulture. Kod nas se stalno dešavaju neke revolucije. I u društvenim i u umjetničkim krugovima. Nama uvijek vladaju nekakvi revolucionari i onda nam normiraju što je to umjetnost. To je ono što nije dobro.

Kako umjetnik može na to reagirati i kazati svoju istinu?

— Neki put bi trebalo reagirati na najgrublji način, a nešto slično bio sam predložio još davno, osamdesetih godina, za jedan Zagrebački salon. Iz protesta. Bilo je to 1986, mislim. Stalno su od nas tražili nekakve programe, a zapravo te nitko ne čuje i nije ih briga što zapravo radiš. Pa sam predložio — prazne zidove! Mislim da je i danas vrijeme da ponovno ponudimo prazne zidove muzeja i galerija, prazne zidove!!! I ne treba ništa pokazivati. Jer sve je uzaludno. Ali mi nemamo snage za takvo nešto.

I jesu li to prihvatili?

— Normalno da nisu, zato jer naši ljudi nisu još bili toliko zreli.

A nisu ni danas zreli za takvo nešto.

— Danas još manje. Barem sto godina manje. Onda nisu bili zreli, a sada su sto godina manje zreli. U tomu je problem. To je ono što boli. U svim segmentima života najdominantniji je postao provincijalizam. Kao da nema umjetnosti. Postoji samo politika koja je toliko dominantna da se čini kako se sve što se radi posvećuje ili namjenjuje političarima. O njima se pišu tekstovi, za njih se slikaju slike, njima se posvećuje glazba, i to na najprimitivniji, kreativno najlošiji način. Prije sam slikao raskoš boje, eksploziju boja, a sada je sve crno-bijelo u ovom prostoru. A ja iz ovog prostora ne mogu izaći van. Preduboko sam u njemu.

Crno-bijeli svijet! Rekli ste da ćete napraviti ciklus crnih slika.

— Da. Imao sam već takav ciklus crteža i grafika, 1988, 1989-90. i 91.! Izlagao sam u Italiji, a nešto sam bio izložio i u nas. Bila su to nemirna vremena u Hrvatskoj — pa kada sam to pokazao u Italiji, pitali su me: »Je li to neko predskazanje?« Ja sam samo odgovorio: »Ma ne, nema govora. Riječ je o eksperimentu, ja samo istražujem jednu drugu strukturu...« A čime se sada ovdje mogu ponositi? Ništa što sam naučio ne priznaje se. Ne priznaje se čak više ni zanat. Kažem, ako radiš, samo ispadaš idiot. Sve se okrenulo naglavačke. Nemamo kontinuiteta. Evo samo najnovijih primjera: Godine 1991. u hrvatskoj je likovnoj umjetnosti nestalo sve što je vrijedilo kao eksperiment. Nestala su sva suvremena razmišljanja. Restauriralo se staro da bi se istaknuli neki umjetnici, bolje rečeno kičeri, koji nisu imali nikakve veze sa suvremenim svijetom, koji još i danas zagađuju ovaj prostor. Sada opet oni nestaju i javlja se nešto nemušto novo, jer opet nemamo kontinuiteta. U nas je sve uvijek revolucionarno, slika je revolucionarna, pamet je revolucionarna, sve je u nekakvim revolucijama. Kako ćeš onda stvarati umjetnost? Gdje je taj naš kontinuitet? Tisuću godina imamo samo diskontinuitet.

Sve vaše slike posjeduju čvrsti ritam. Logično zbivanje. Rijetko se može pomisliti da se nešto dogodilo slučajno. Kao da njima vlada sustav koji može biti podsvjestan, ali ipak je to jasan sustav, koji je vjerojatno sadržan u samom vašem biću. On korespondira s vremenom, prostorom, univerzumom, s vama samim... O čemu to razmišljate?

— Čovjek razmišlja o koječemu, ali ima još nešto što je mene uvijek zanimalo, još od mladosti. To je čitav prostor svemira, u kojem smo mi mali ljudi, ovaj planet Zemlja, poput sitne prašine. Iz toga kao da izlazi nekakav svijetli svijet. Dakle nije nesvjesno. Postoji svijest, postoji pokušaj da se dokuči taj prostor i sklad tog prostora. Prije toga podsvjesnog proveo sam dosta vremena gledajući u nebo, u zvijezde, a i u crkvama sam kao dijete mogao vidjeti svece, koji su svi bili na nebu, i Bog je bio na nebu. Neprestano te zanima što je to u svemiru. Ako je to nešto Božje, onda smo mi jedini obdareni sposobnošću da mu se približimo. U tome je valjda sadržana težnja da pokušavaš dokučiti sebe i doprijeti do Boga. Valjda je tako.

Da nisam vjernik, ne bih mogao raditi. Svatko se pomoli Bogu na način kako mu najbolje odgovara. Poštenije je imati vlastite molitve. Mislim da čovjek bez vjere ne može ni postojati. Jer kako bih inače vjerovao čovjeku, kako da vjerujem sebi? Sve je to na neki način povezano.

Ima li križ na vašim slikama kakve veze s tim?

— Možda podsvjesno ima neke veze. Mi smo u ovom prostoru, u ovom okruženju. To je naš kršćanski odgoj i od toga ne možeš pobjeći. Koliko god da si razuman, obrazovan, koliko god da znaš o Istoku, ipak ti si u ovom prostoru gdje predugo vlada kršćanstvo, i to sve nešto znači, bez obzira kako se zoveš i što bi želio da bude tvoja vjera, budizam, islam ili nešto treće. Kršćanstvo je ovdje dominantno. Taj križ nam je svakodnevica. I sadrži simboliku, religijsku, ali i likovnu... Usudio bih se reći da sam u svojoj umjetnosti u avanturu s križem ušao baš zbog zlatnog reza. Križ je zlatni rez. Bila riječ o kvadratu, kocki ili nečem drugom — posrijedi je opet križ...

Vaše slikarstvo upućuje na duboku kontemplaciju. Ono kao da želi biti medijem smirenja, ugode, prepuštanja logičnom i umirujućem ritmu nizanja elemenata. Na što želite potaknuti gledatelja, što mu zapravo želite priopćiti?

— Kada se nađem sam sa sobom, pred bijelim prostorom platna ili papira, imam potrebu nešto ostaviti na njemu... ne razmišljam tada o nekomu tko će to možda gledati, jednostavno počnem pred njim meditirati. Ako osobno doživim tu meditaciju, ako napravim nešto što bi me moglo uzbuditi ili u meni akumulirati tu energiju, ako to čovjek doista osjeća, onda mislim da sam već nešto napravio. E sad, da li će to drugi tako doživjeti, to ne znam.

U vašim grafikama trajna je energija i strast traganja. Doživljavam vas kao Sizifa koji uporno gura kamen... O kojoj je temi zapravo riječ?.

— Znak. Ta je tema vječna. Tema križa je vječna. Možda će jednoga dana ljudi lakše dešifrirati znakove u geometriji i apstrakciji, nego u figuraciji ili naraciji...

Oslanjate li se u duševnom, idejnom, pa čak i religijskom kontekstu, na neke povijesne idejne sheme — mislim na to dosljedno izbjegavanje figurativnog i na govor znaka, arabeske u vašem slikarstvu?...

— Možda je to podsvjesno. Čovjek od toga ne može pobjeći. Govorili smo o vjeri i što znači biti vjernik, u onom smislu da vjeruješ u ono što radiš. Dobro ste zapazili taj znak, tu arabesku koja se može umnožavati u beskraj. Na kraju krajeva, čitava suvremena povijest zasniva se na matematičkom istraživanju svemira. Znak je taj koji je vječan. On je univerzalan.

Današnja tehnologija, koja se tako razvila osobito nakon Drugoga svjetskog rata, od informacija do informatike, pa do vizualnog identiteta... i komunikacija svih vrsta, razvija se putem znakova. Ti znakovi postali su osnovni elementi. Možemo pričati o tom znaku i u religijskom smislu, ali on je zapravo čista matematika.

Tvrdim da će se jednoga dana sve lakše dešifrirati znakovima, nego realističkim slikarstvom. Figuracijom možemo osim toga mnogo lagati, a znakom ne. Jednoga dana neće biti važno kako je čovjek izgledao, nego kakav je bio život na ovom planetu. Preko znakova to će se moći saznati. Mislim da je budućnost umjetnosti u apstrakciji, u geometriji i u znakovima.

Po zvanju ste kipar, a ne bavite se kiparstvom?

— Ne, iako sam na akademiji završio kiparstvo. Mislim da je danas apsurdno govoriti o kiparstvu, slikarstvu ili grafici. Danas je u umjetnosti teško odrediti što je kip, a što slika. Mislim da nema više klasičnoga kiparstva. Mene danas jednostavno zanima crtež, struktura unutar grafike, struktura unutar slike, i boja. Ja istražujem. Zašto bismo stalno morali primjenjivati naučeno pravilo? Zašto ne bismo pravila malo promijenili? Pitanje je to unutarnje potrebe. Potrebu da slikam osjetio sam radeći višebojnu grafiku. Kada jednoga dana zadovoljim tu svoju znatiželju, možda ću opet osjećati potrebu za oblicima. Kiparskim? Možda ću se opet početi baviti kiparstvom? Ali sigurno ne na onaj klasičan način kako sam u početku radio. Ja ću to sigurno raditi drukčije. Posljednje kipove napravio sam davno, mislim 1982. Kada dođem do rezultata, počnem istraživati nešto novo. Poput Sizifa, kako kažete. I nikada se neću odmarati.

Vaš atelje doimlje se veoma asketski. To je prostorija u kojoj se osjeća samo rad. Nema ničega suvišnog, nema ničega što bi vam odvlačilo pažnju, nema reprodukcija, drugih slika, stvari... Doživljavam vas kao asketa koji vodi isposnički život, sve je koncentrirano na apsolutnu bit, na ono o čemu razmišljate i što radite. Uporno tako radite već trideset godina.

— Još iz vremena školovanja ponio sam iskustva o kojima govorite, i ona su mi ostala za čitav život.

Naučio sam jednu stvar, ako dnevno ne provedeš u radnom prostoru petnaest sati, nećeš napraviti ništa. Nije važno da li ćeš fizički raditi, slikati, modelirati, ali veoma je važno da si u tom ambijentu, da čitaš knjigu, gledaš kataloge, analiziraš što si učinio. Sličnost sa svećenikom nije slučajna, umjetniku je njegova vjera, rad, važnija od svega. Jesam li ja jedan od takvih fanatika, možda jesam. Uzmimo na primjer Knifera, koji je davno postavio svoj znak meandra, ali da tisući put vidim njegov crtež ili sliku meandra, uvijek će to biti nešto drugo. On u to vjeruje. Kada mislim o tome, to mi uvijek daje novu snagu i učvršćuje me u vjeri da postupam ispravno.

Još mi je nešto ostalo iz vremena školovanja. Ako hoćeš uzore, onda imaj uzore u najboljemu što postoji i pokušaj dosegnuti taj uzor. Barem približiti mu se. Ali ako ti je uzor neka lokalna veličina, znaj da nećeš daleko dogurati.

Upravo pripremate veliku izložbu u Gradecu. Priznali ste da niste baš presretni zbog toga, ali da ćete ipak napraviti izložbu. Zašto?

— Mislim da sam u svojem radu toliko samorodan, da se jednostavno ne uklapan ni na jednoj izložbi. Kao da sam protiv svih. A to nije lako biti. To u meni izaziva svakodnevne sumnje, svakodnevna pitanja — je li ono što radim ispravno?

Sada zapravo istražujem. Želim pokušati riješiti neke cjeline znaka jednom izložbom. Pojavljivat će se nekoliko znakova ili nekoliko geometrijskih oblika i postavljam si pitanje mogu li oni stvoriti harmoniju — cjelinu. Recimo desetak tih elemenata na jednom zidu, unutar kojih se stalno zbivaju neki pomaci. Bila bi sigurno zgodna igra i kada bih isti element ponovio desetak puta, ali mene zanima kada se unutar njega nešto mijenja, mogućnost ostvarenja harmonije unutar takvih cjelina gdje se stalno nešto mijenja. Naravno ni ja još ne znam odgovor, ni konačni rezultat. Ispitujem sebe sama i želim da si i moj sugovornik postavi pitanje o tome, što se tu zbiva i da zajedno tragamo za odgovorom. Ono privlačno je izazov.

Crtate li mnogo?

— Crtam mnogo, ali ima tu još nešto — prije sam crtež radio kao disciplinu, a sada imam više skica nego crteža. To je valjda neka unutrašnja potreba, ima razdoblja kada bih radio samo crtež kao disciplinu, pa sam neko vrijeme jako mnogo crtao. Dosta je tih crteža stradalo, dosta sam poklonio 1990/91, pa sam mislio da se time više neću baviti. Sada više radim izravno na pločama i grafikama dok ih otiskujem. To ide samo od sebe, to je poput računala, kao matematika, uđeš u program i onda ga stalno umnožavaš, a istodobno sve je to cjelina.

Na primjer ovaj Andrijin križ. Kako se on dobro povezuje s ostalim slikama. Nije bitno pitanje samog križa kao forme, nego prodori kroz te prostore — tamo se otvaraju nekakvi romboidi, tamo nastaje onaj X, koji je znak ili baš sam križ, u kojeg se ili oko kojega se onda opisuju oblici, negdje prevladava bijeli prostor, negdje struktura čistog crteža, gustog tkanja, a sama bjelina također nije sasvim čista, nego se naslućuje crtež koji je tamo namjerno postavljen. Ne volim čisto bjelilo, ovako dobivaš osjećaj punine, što slici daje snagu. Svi su listovi istog formata, unutarnjeg i vanjskog, a u tim promjenama koje se zbivaju od slike do slike i unutar njih, dobivaš drukčiju sliku, drugi ritam — kombinacije kojih može biti bezbroj i koje se slažu u cjeline.

Sve vaše slike posjeduju snažno izraženu dinamiku kretanja izunutra prema van i obrnuto.

— To je naizmjenična igra. Znači da takva vrsta umjetnosti ne samo da nije umrla nego tek ima izgleda da živi. Kao što računalo načini milijun varijanti određena programa. Možda mi je to bila ideja vodilja, da kroz takve varijante stvaram svoje cjeline. Znam da je ta ideja hermetična i zbog toga je često ni kritika ni publika ne mogu prihvatiti. Ali ja tu ništa ne mogu.

U vašim slikama nagomilano iskustvo zgusnuto je u vremenu, sve se ciklički okreće u povijesti svijeta. Podsjeća me to na Bachovu polifoniju u glazbi — strukturiranje oblika u skladu s kozmičkim redom i univerzalnom harmonijom. Možda u toj zgusnutosti znakova koje odašiljete pronađete naslov za izložbu?

— Riječ je o vrsti znaka koji je izvanvremenski. Mislim da ima smisla pozabaviti se s njime kao s elementom vječnog. Nalaziš ga u glazbi, isto tako u slikarstvu. Ne možeš ga izbjeći, on je stalan, trajan. Ja sada jedan te isti znak stvaram u mnogo varijanti. Križ u krugu, križ u križu, Andrijin križ koji je likovno jako zanimljiv jer se otvara dijagonalno. Poželio sam od toga napraviti cjelinu. Dakle isti znak unutar kojega se stalno zbivaju promjene. Recimo znak romboida unutar kojega se taj križ stalno mijenja. Jednom ide naprijed, ispred tebe, drugi put je iza tebe, neki put prolazi pored tebe ili je kroz tebe prošao, ide u dubine, bliže, dalje, stalno se mijenja u prostornosti. Taj prostor nije nikada definiran, neki put je ispred, neki puta iza slike. Igrom znakova pokušavam napraviti te cjeline. Tko zna gdje će sve to završiti?

Razgovarala Nada Vrkljan-Križić