Ti si luda, jer si ovdje

Ti si luda, jer si ovdje

Alisa dramaturško-redateljskog tima Ana Tonković Dolenčić — Ivan Leo Lemo zanimljiva je i snoliko smušena predstava koja bi mogla imati problema s publikom

Značenjima bajki i priča za djecu bavili su se mnogi, pronalazeći u njima, uglavnom literarnim postupcima, nadograđene ili izmijenjene principe stvarnog života, dakle zbilje u koju (ciljani) konzumenti bajki tek trebaju ući. Tako su bajke postale didaktičke, više ili manje zatvorene cjeline koje, osim zabavi, služe i pouci.

Književna tradicija koja je stvorila Alisu Lewisa Carrolla može se kao rijetko koja pohvaliti još pokojom takvom, fantastikom zaogrnutom, preslikom zbilje koju samo naivni mogu prozvati bajkom ili izmišljotinom. Najbolji primjer toga su, naravno, Gulliverova putovanja, ali ni Alisa, iako u zemlji čud(es)a, od toga nije daleko.

Negdje između ta dva pola smjestila se Alisa Teatra &TD, za koju autori u podnaslovu tvrde da je napravljena »po motivima Carrollove pripovijesti«. Umjesto na obali rijeke, Natalija Đ orđević kao Alisa koja izgleda kao da je jela samo s jedne strane gljive, svijet sanjane stvarnosti nalazi na plaži. Junaci njezina sna zapravo su prepoznatljivi motivi njezine svakodnevice, pa je Zec vatrogasac, Puh propali agrarni djelatnik, Mačka velegradski hipohondar, a Lažna Kornjača — izbjeglica. Zaista, sve ekipa koju se može naći na nekoj srednjodalmatinskoj plaži.

Iako je zec sa zlatnim satom vječna i nepromjenjiva asocijacija na Alisu, ponovnom i malo odraslijem čitanju Carrolla ne može izbjeći višestruko znakovit ulomak dijaloga između djevojčice i Mačke. Alisa, nakon upute kako je na kraju oba puta s križanja čekaju luđaci, jednostavno kaže kako ne želi ići među luđake. Mačka odgovara: »Ali tome nema pomoći. Mi smo ovdje svi ludi. I ja sam, a i ti.« Na protest djevojčice, Mačka pojašnjava: »Ti si sigurno luda. Da nisi, ne bi bila ovdje.«

Na tom razgovoru Mačke i Alise u Alisi u Zemlji Čuda dramaturginja Ana Tonković Dolenčić i redatelj Ivan Leo Lemo izgradili su svijet kakav bi sanjala današnja Alisa. U takvoj obradi Alisa više nije tako mala ni tako naivna kao ona prva, ali ni svijet u koji snom ili bilo kako drukčije ulazi nije toliko izmaštan.

Po pretpremijernoj kladionici, najlošije su od kompletne glumačke ekipe stajale naslovna Natalija Đ orđević i Ecija Ojdanić, samo da bi nakon premijere zaradile više. Prva glavna uloga Natalije Đ orđević nije razočarala, možda upravo zato što Alisa ulazi u žuđeni tip likova koje ta glumica najradije radi ili joj drugi daju da ih radi. Ipak, bez prevelikih iskakanja, Natalija Đ orđević napravila je Alisu kakva bi svaka današnja dovoljno inteligentna i snažna heroina poželjela biti u mladosti. Ili imati za nasljednicu.

Epizoda s Ecijom Ojdanić, kojoj je pripisan lik Lažne Kornjače, najtragičnija je i jedna od najdojmljivijih scena predstave. Duševna poremećenost bez povratka stvara vlastitu sliku svijeta koju ta očigledna inačica prognanice živi za sebe i druge. Alisina jednostavnost pristaje na igru tek pošto shvati pravu istinu, dopuštajući svakome da živi svoj svijet, što je i najveća poruka ove kazališne obrade Alise. Ecija Ojdanić ovdje je potpuno okrenula sve ono čime se obično u kazalištu služi i postala, barem malo, veća glumica.

Svi ostali, uvijek zanimljiva Nina Violić, antijunak Tvrtko Jurić u ulozi Zeca i romantičnoga vatrogasca, Leon Lučev kao Puh i Kristijan Beluhan kao vokalno-plesna podloga, upotpunili su sliku Alisina košmara sastavljena od novinskih naslova čitanih preko sestrina ili roditeljskog ramena. Posebnost glumačke ekipe gošća je Branka Cvitković u dvostrukoj ulozi Gusjenice i Kraljice. Iako joj ne nedostaje patosa neke malo veće pozornice, Kraljica »u zemlji čudesa« i ne može drukčije nastupiti, čak ni u otvorenim scenama pedofilskog zavođenja.

Kako pri nadopisivanju Carrolla autori nisu imali nikakvih ograda, nisu ih zadavali ni scenografkinji Eloise Kazan ni kostimografkinji Vedrani Rapić Prga. Raspršenosti mizanscena, koja se pak kod Ivana Lea Leme često sretne u nakupinama nalik na završne scene u mjuziklima, pomogla je i koreografija Larise Lipovac, dok je glazbeni suradnik Zvonimir Dusper efektno podložio čitav projekt.

U svemu, Alisa dramaturško-redateljskog tima Tonković Dolenčić — Lemo zanimljiva je i snoliko smušena predstava koja bi mogla imati problema s publikom. No, ne stoji li pred mnogim kazalištima smiješak već nestale Mačke?

Igor Ružić