Vijenac 176

Književnost

Govor Jakova Krmpotića

Tadijini hrastovi u Lici

U čast akademika Dragutina Tadijanovića prigodom njegova 95. rođendana u Hrvatskom kulturnom klubu u Zagrebu 4. studenoga 2000.

Tadijini hrastovi u Lici

Govor Jakova Krmpotića, predsjednika Općinskog vijeća općine Udbina, na velikoj svečanosti u čast akademika Dragutina Tadijanovića prigodom njegova 95. rođendana u Hrvatskom kulturnom klubu u Zagrebu 4. studenoga 2000.

Dobra večer svima, a posebno gospodinu akademiku Dragutinu Tadijanoviću!

Ne mogu izreći sreću, niti sakriti uzbuđenje što mi je pripala čast da u ime Općinskog vijeća Općine Udbina i mjesta Podlapca pozdravim dragoga slavljenika, akademika Dragutina Tadijanovića.

Pozdravljam i sve ugledne goste i želio bih reći nešto što je malo poznato, ali nemalo zanimljivo. Htio bih to reći upravo danas, kada me, kao i sve vas koji ste ovdje, ispunja sreća, jer slavimo 95. rođendan dragoga pjesnika Dragutina Tadijanovića.

Evo zanimljivosti koju vam želim reći. Svi znamo što Tadiji znači Slavonija, njegovo rodno Rastušje, zavičaj koji je zauvijek zapisan u njegovu srcu i u njegovim pjesmama. Ali, Tadija ima još jedan zavičaj! — Liku. Njegov djed i baka po majci, Mijat Kegljen i Franjka Duić, Ličani su koji su oko 1870. iz Like stigli u Rastušje.

Prve pjesme koje je sačuvao Tadija je napisao u Brodu. Poslije, putovao je mnogo, pisao mnogo: u Zagrebu, Dubrovniku, na Rabu, u Opatiji, Rovinju, ali i u Firenci, Parizu, Trstu. Kako god doživimo Tadijine pjesme, vidimo li u njima Rastušje ili velike gradove, uvijek ćemo prepoznati čistoću i svježinu hrvatskoga jezika, i to je ono što Tadijine pjesme čini tako bliskima svima nama.

Tadijina je ljubav prema domovini nepresušna, kao i njegova stvaralačka snaga. Pjesničkom riječju približio se svakome od nas, povezao nas. Mi, Ličani, posebno smo sretni što smo, zahvaljujući ovako veliku književniku i čovjeku, osjetili koliko smo blizu dalekom Brodu, koliko smo blizu svima koji Tadijine pjesme nose u sebi.

U Zagrebu će za nekoliko dana biti priređena još jedna svečanost u čast akademika Dragutina Tadijanovića — proglasit će ga počasnim građaninom grada u kojemu živi 75 godina. Svi Ličani ponosni su što već stoje uz bok njegovu Brodu, jer prošle godine u Zagrebu, 26. studenoga, Dragutin Tadijanović proglašen je počasnim građaninom Udbine i Podlapca.

Gospodin Tadijanović proljetos je i posjetio kraj svojih predaka. Dana 29. travnja bio je u Podlapcu, rodnom mjestu djeda Mijata, i u Pazarištu, gdje je rođena njegova baka Franjka. Uspomena na njegov posjet ostat će trajna. Ne samo u našem sjećanju i u srcima našim. Svatko tko dođe u Liku: u Podlapac, u Kegljenov dol, vidjet će hrastove koje je zasadio gospodin Tadijanović, ove godine, dvijetisućite, kada slavimo ovako veliku godišnjicu.

Nadamo se da će biti prilike, jer želja je naša velika, a snaga Tadijina još veća, da ponovno ugostimo dragoga pjesnika u našem kraju, kraju koji od prvoga Tadijina posjeta živi novim životom — i duhovno i stvarno. Željeli bismo dan kada je književnik Tadijanović prvi put pohodio kraj svoga djeda i bake — Ličana, obilježiti susretom mnogih. Sljedeće godine, u proljeće, ponovno očekujemo Tadiju, a bilo bi nam drago da vidimo i sve vas.

Hvala još jednom Tadiji što je donio djelić svoje slavonske ravni na naš lički kamen. Snagom velikog umjetnika otkrio nam je bliskost naših srdaca.

Tadija! I Slavonija, i Lika, i Zagreb — cijela Hrvatska voli Vas jednim srcem!

Ne možemo Vam stisnuti ruku svi koji bismo to željeli. Zato Vam ja, u ime mnogih, želim sreću i zdravlje. Vama, i Vašoj gospođi Jeli, koju posebno srdačno pozdravljamo. Nažalost, ona nije mogla doći ovamo, da sa svima nama podijeli radost ovog velikog slavlja, koje svi doživljavamo istinski uzbuđeni — s najboljim željama; i ganućem, i srećom istovremeno. Vi ćete gospođi Jeli prenijeti naše pozdrave, i reći joj koliko je vidljiva njezina ljubav u Vama — jednako kao i Vaša ljubav prema njoj u pjesmama Vašim, u Vašem životu.

Još jednom: Tadija! Sretno!

Vaši Ličani vesele se zajedno s Vama.

Živio!

Jakov Krmpotić

Vijenac 176

176 - 20. studenoga 2000. | Arhiva

Klikni za povratak