Sunčani aspekt i vepar osvetnik

Sunčani aspekt i vepar osvetnik

Tragični Zrinski hybris, neka vrsta oholosti koja izaziva bogove, namijenio je Nikoli vepra ubojicu kao osvetničko oruđe bogova, a Petra uklonio zemaljskim zakonom i carskom odlukom u procesu javnog poniženja

Hrvatski ban Nikola Zrinski pogiba u lovu u Kuršanečkom lugu 18. studenoga 1664. U blizini stolnog obiteljskog grada Čakovca smrt mu je odredio razjareni i po svemu sudeći ranjeni — vepar! U vrijeme kada se svrstavao na čelo hrvatskih i ugarskih velikaša ogorčenih Vašvarskim mirom — po kojemu su pobjede i žrtve Velikog protuturskog rata (1663-1664), borba za očuvanje teritorija, identiteta, feudalnih nasljednih prava i viteškoga digniteta, postajale uzaludne — ban Nikola pogiba poput starogrčkoga ciparskog kraljevića Adonisa u trenutku kada je izmaknuo ljubavnoj zaštiti božice Afrodite. Nema smisla nagađati da li je ta tužna sudbina zadesila kraljevića od ljubomornoga boga rata Aresa, Afroditina ljubavnika, ili je žrtvom osvetničkih strasti Artemide, božice lova? Bilo kako bilo, vrlo je teško priključiti se niski mitoloških metafora i povijesnih referencija koje je Antun Pinterović objavio u članku Između sunca i vepra (»Vijenac« od 13. studenog 1997) — apostrofirajući pri tome »arhetipične atribute« tragične pogibije hrvatskoga bana koja će u nacionalnoj mitogenezi poprimiti oblik argumenta o zakinutosti, spriječenosti i gubitništvu.

Zatiranje roda Zrinskih

Istina je da Nikolinom pogibijom započinje zatiranje roda Zrinskih! Njegov će brat Petar skončati na carskom gubilištu kao veleizdajica, a urotničko obiteljsko ime bit će osuđeno na denatio memoriae. Tragični Zrinski hybris (Pinterovićev drugi arhetipični mitski atribut), neka vrsta oholosti koja izaziva bogove, namijenio je Nikoli vepra-ubojicu kao osvetničko oruđe bogova, a Petra uklonio zemaljskim zakonom i carskom odlukom u procesu javnog poniženja.

Godinu prije smrti Nikola je Zrinski pobjedom na Muri (17. studenog 1663) zapriječio Turcima ulazak u, za ratovanje, nespremnu Europu. Njegovo je junaštvo bilo slavljeno biblijskim i mitološkim metaforama. Bio je vojskovođa božjeg naroda, nadčovjek na djelu i kršćanske pastve spasitelj pred bijesom krvoločnih mahometskih pasa. Slava Nikole Zrinskog postala je poglavljem europskoga baroknog nakladničkog medija — paradigma baroknoga sunčanog junaka. Njegova Zimska vojna — jednomjesečni vojni pothvat u siječnju i veljači, kada je munjevitom akcijom s hrvatskim i mađarskim postrojbama stigao do tada turskog Osijeka zapalivši most — apoteoza je njegova herojstva. Pad Novoga Zrina —uzrokovan nehatom habsburške vojske i generala Monteccucolija — grada koji je sagradio u obranu Međimurja (Beču usprkos!) izaziva njegov konačni sukob s Bečom. Nikola od cara biva subordiniran habsburškome vojskovođi. Nastupa lom. U naravi uznosita bana zavlada hybris prkosa protiv carske odluke. Povlači se u Čakovec. Istodobno iz Europe stizali su panegirici. Iz Španjolske je od kralja Filipa IV. dolazilo odličje reda Zlatnoga runa, Luj XIV. slao je Nikoli nagradu u zlatu, naslov o paira i ponudu savezništva protiv Leopolda. Papa Aleksandar VII. u poslanici ga spominje kao čovjeka od čije je snage zaplašeno Otomansko Carstvo, kao onoga koji je vratio nadu i sigurnost narodima čitavog svijeta. Ugarski i hrvatski velikaši koji su se okupljali na čakovečkom imanju prije odlaska u Beč na sabor o Vašvarskome miru izabiru ga za vođu. Potpisana je prva urotnička zavjernica. I tada, u poslijepodnevnim satima 18. studenoga, na povratku iz lova kojim je Zrinski svako poslijepodne zabavljao goste, njegov sluga Paka javlja da je ranio vepra. Nikola se vraća u guštaru sam i trenutak poslije on je smrtno ranjen. Umire — prema opisu erdeljskoga velikaša Bethlena — od treće rane koja je išla s desnog uha ispod vratnog kralježnjaka te se širila naprijed raskinuvši sve vratne tetive. Divljač ga je dohvatila zubom, odgrizla nit života, kako piše franjevac Franz Schwaiger pod njegovim bakroreznim portretom. Bethlen se u posljednjoj rečenici čudi da taki junak nije ni pucao, ni sjekao, premda je imao pušku i mač kod sebe. Je li na djelu bio trenutni susret melankolika s osobnim fatumom — onaj isti koji ga je nagnao na promjenu mladenačkoga prkosnog gesla Nemo me lacesset impunit (Nitko me bez kazne ne izaziva) u Sors bona nihil aliud (Samo dobra sreća i ništa više)? Je li sangvinična narav sunčanog junaka — o njoj 1664. piše engleski biograf hrvatskoga bana — bila paralizirana tjeskobnim slutnjama melankolika i pjesnika? Je li bio suočen s proročkim hybrisom centurije koju je desetljeće prije pisao s dubokom sviješću o ljudskoj i etičkoj mjeri svoje sudbine: »Pokrit će me plavo nebo, ak' ne lijes. / Neka mi bude častan posljednji čas. / Probavi li me bilo vuk, bilo vrana, / svuda je gore nebo, a zemlja dolje« (prepjev s mađarskog Jadranka Damjanov). Ne krije li se u dvosmislenim atributima vuka — svijetlom i sunčanom aspektu osamljenoga ratnika ili satanskom aspektu pomamne proždrljivosti i nerazboritosti — prispodoba njegove osobne samouništavajuće sudbine? Nije li proročka vrana, kršćanski simbol najosamljenijega bića, njegova osobna prispodoba?

Dok su Europom odzvanjala žalobna zvona, a pavlin J. Kery nad otvorenim grobom držao pogrebno slovo nazivajući Nikolu »...kumirstvom države, slavom kršćanstva, štitom carevine, užitkom papinskim...«, u lecima izdanim u povodu njegove smrti — premda u ikonografskom modelu mitološke Adonisove smrti — nije više bilo panegiričkih metafora. Vašvarski mir, Europa umirena od neposredne turske opasnosti bila je ona prava metaforička smrt sunčanoga junaka. Jer, vepar koji je usmrtio Nikolu Zrinskog nije više ni u metafori mogao biti otomanski »krvolok i divlji pas«. Otomanski Imperij, s kojim je mogao biti prispodobljen, bio je poražen bitkom kod Sankt Gottharda, a Leopoldov Vašvarski mir koji je mogao biti prispodoba propasti ugarskog i hrvatskog kraljevstva, kao metafora bio je nezanimljiv, i nerazumljiv a k tome političkim i protuhabsburškim konotacijama posve neprimjeren za europsku javnost...

Nikolin život od uznosite alegorijske slike odisejskog lika koji plovi Jadranskim morem kojim se predstavio na naslovnici spjeva Adrijanskoga mora sirena do smrti silom višeg udesa — kao da je od bogova udijeljena prije negoli je mogao svjedočiti katastrofi moći i ambicija Zrinskih — s motrišta povijesnoga gubitništva frustrira, ali kao metafora ona je parabola o hybrisu kojemu su bogovi bili nakloni.

»Jer nije Dijana (božica lova) kriva što je on umro, već nije dopustila da mu čovjek vitešku slavu oduzme«, zapisao je pod njegovim posmrtnim portretom spomenuti franjevac Franz Schweiger.

Margarita Sveštarov Šimat