Stadion nad Zagrebom

Stadion nad Zagrebom

Danas, kada su radovi pri kraju, sa stadionom kakav već jest i u situaciji iz koje se više ne može pobjeći, ostaje činjenica da će se sporna realizacija morati dovršiti, no i da će porezni obveznici iz svojih ionako osiromašenih džepova trebati izdvojiti za stadion prema Programu radova na gradnji športskih kapitalnih objekata u gradu Zagrebu u 2001. još samo 19.600.000,00 kn

Dinamov stadion zaštićen je spomenik kulture, na što je tijekom 1997. javnost pokušala upozoriti i donedavna redakcija časopisa »Čovjek i prostor«. Rješenje o zaštiti donio je 25. travnja 1985. tadašnji Regionalni zavod za zaštitu spomenika, koje je nakon toga dostavljeno na dvanaest adresa, između ostalih i Stadionu Dinamo i Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, dvjema adresama s kojih se najžešće brani teza da stadion nije zaštićeni spomenik. U spomenutom Rješenju o preventivnoj zaštiti spomenika kulture jasno se ističe da se:

»I. Objekt stadion Dinamo i sportsko-rekreacioni park Svetice-Dinamo, omeđen Maksimirskom cestom, ulicom Svetice, ulicom D. Budaka, produženom Branimirovom ulicom... sjevernim granicama parcele Solareve ulice... Badovinčeve ulice... zapadnim granicama Fotokemike, te Hondlovom ulicom do spoja s Maksimirskom cestom... stavlja pod preventivnu zaštitu Zakona o zaštiti spomenika kulture...

II. Dok traje preventivna zaštita, radnje u prostoru i na objektu iz točke I dispozitiva ovog rješenja koje mogu prouzročiti promjene u prostoru i na objektu ili narušiti njihov integritet ne mogu se poduzeti bez odobrenja ovog Zavoda.«

Kontradiktorni projekt

Usprkos svemu, potkraj 1997. krenulo se s radovima koji će za sobom povući niz nejasnoća i kontradiktornosti. Pitanje je prije svega bilo kada i gdje je doneseno službeno odobrenje za početak radova na temelju spomenutog dokumenta, te koliko će to koštati? Poglavito ako znamo da navedene radove plaćaju porezni obveznici. Glavnina ključnih podataka pred javnošću se tajila, pa čak i citirani dokument. Do siječanjskih izbora bilo je gotovo nemoguće doznati odgovor na postavljena pitanja, a početkom devedesetih i spomenici grada Zagreba prešli su iz djelokruga Regionalnog zavoda u djelokrug Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture. Nedavni uvid u dokumentaciju stadiona Gradskog zavoda u razdoblju 1998-1999, koji se javnosti prvi put prikazuju u »Vijencu«, pružio je novu sliku o tom kontradiktornom projektu. No, nažalost, potvrdio i neka dugogodišnja nagađanja.

Najtvrdokorniji u iznošenju teze da Dinamov stadion nije bio nikakav spomenik kulture bili su upravo gradsko-nogometni moćnici. Uostalom, sporni se objekt prema poglavarovoj želji tada nije ni zvao Dinamovim, nego Maksimirskim stadionom. Kako je tada govorio predsjednik nogometnog saveza: »...ruševne tribine u Maksimiru nisu nikakav kulturni spomenik i ne treba ih obnavljati«. »Nema smisla graditi stadion na drugom mjestu«, istaknut će tadašnji direktor NK Croatije, »jer stadion u Maksimiru nije nikakav spomenik kulture pa ga nema potrebe čuvati u postojećem obliku. I Ajax je nedavno srušio svoj stari stadion i na njemu sagradio novi...«. Da stvari baš i ne stoje tako, u spomenutom dosjeu ČIP-a upozorio je i priznati zagrebački arhitekt i stručnjak za sportsku arhitekturu Krešimir Ivaniš. Upravo je on u ime struke prvi javno progovorio da je Dinamov stadion zaštićeni spomenik kulture, ali i ovo: »Stari Ajaxov stadion nije srušen, pa nije ni sagrađen na njegovu mjestu... ali je amsterdamsko rušenje i građenje poučan primjer i za nas u Zagrebu... Amsterdam je kao domaćin Olimpijskih igara 1928. izgradio prvi arhitektonski vrijedno oblikovan stadion nove ere... Izgrađen na način cvatuće moderne na periferiji tadašnjeg Amsterdama... zaštićen je kao nacionalni kulturni spomenik.«

Moćni ritam

Priča o stadionu seže u daleku 1946, kada velikan hrvatske arhitekture Vladimir Turina i arhitekt Franjo Neidhardt rade projekt i izvedbu stadiona F. D. Akademičar, na zagrebačkom Maksimiru. Cilj je bio izgraditi otvoreni tip sportskoga borilišta pejzažnoga tipa, s triju strana okružena tek nekoliko metara visokim nasipom, koji se sa sjeverne strane otvara prema maksimirskoj šumi.

Nekoliko godina poslije dovršena je veličanstvena zapadna tribina. »Kada su uklonjeni poslijednji dijelovi oplate«, pisat će Žarko Domljan, »pojavio se betonski skelet velikog, moćnog ritma, po čistoći konstrukcije i plastičkoj izražajnosti bez presedana u našoj poslijeratnoj arhitekturi«. Riječju, Zagreb je dobio jedno od najveličanstvenijih ostvarenja sportske arhitekture. Stoga ne čudi što će Turina i Neidhardt biti nagrađeni na velikim međunarodnim olimpijskim izložbama sportske arhitekture, 1948. u Londonu i 1952. u Helsinkiju. Važnost tih nagrada, a posebno one londonske, jednaka je onoj koju početkom tridesetih dobiva glasoviti hrvatski arhitekt Zdenko Strižić, na međunarodnom natječaju za projekt gradskoga kazališta u Harkovu.

Kada je izvedena zapadna tribina, nastala je i manja sjeverna tribina. Nakon toga sudbina će stadiona krenuti posve suprotnim smjerom. Započinju raznorazne intervencije koje nije mogao kontrolirati ni sam Turina. Rezigniran zbog takva odnosa prema njegovu ostvarenju, 1959. pisat će u »Čovjeku i prostoru«: »Mi još nismo potpuno izgubili kriterij za neko djelo — arhitektonsko, likovno, muzičko, literarno ili koje drugo. Mi još uvijek znamo, da je nezahvalno i sterilno promijeniti živućem autoru glavu romana, dio simfonije, ruku skulpture, ili prostornu koncepciju arhitektonske vizije. Pa i pored toga... poneki od nas u stanju je i to učiniti. Bez pitanja, vođen sitnom zabludom za problematičnim honorarom s problematičnim malograđanskim moralom... Dogodilo se to usred Zagreba, a bit će toga i dalje, ako ne budemo našli granice našem radu ili okvire pred nama stojećih perspektiva... Slijedeći primjer neka posluži za dokumentaciju. Stadion zagrebački... počeo je nastajati još 1946. Pod teškim urbanim uvjetima: blizinom glavne prometne arterije, potpuno omeđenim gradilištem sa svih strana... Blizina Maksimirskog parka uvjetovala je veoma diskretnu urbanističku analizu, a uglovni položaj neminovnu potrebu, da ne bude kompromitiran kompaktnom izgradnjom. Prostorna vizija arene morala se nužno povezati s komponentom vegetacije, kao idejnim simbolom, i potražiti utočišta u prostoru bliže i daljnje okoline, vodeći — naravno — računa o osnovnim aspektima zadatka... Rad je idejno i urbanistički postavljen, i u tri etape do dvije trećine dovršen. Publiciran je nekoliko puta u zemlji i inozemstvu, pod punim imenom autora. Uzalud! Netko je htio dokrajčiti i odsvirati posljednje taktove prostorne muzike za Judin bakšiš. Upravni odbor sportskog kluba uz pomoć nekog arhitekta, kojem izgleda nisu jasne kategorije o kojima smo govorili, gradi novi model stadiona pod sasvim drugim pretpostavkama — komercijalnim — bez pitanja i konzultacije s dotadašnjim autorima djela... To je nova arhitektura s prilično morbidnim pretenzijama i maglovitom perspektivom.«

Preventivna zaštita

U sljedećoj fazi u suradnji s arhitektom Borisom Magašem dovršena je istočna tribina, a 1967. prema projektima arhitekta Tušeka i južna tribina. Više-manje to je i izgled stadiona, koji će se zadržati do početka Univerzijade. No, važno je istaknuti da većina tih projekata nastoji, koliko je to bilo moguće, poštivati prvobitnu autorovu ideju, a 1985. stadion je i preventivno zaštićen.

Destrukcija stadiona započinje mnogo prije 1997. Naime, prije Univerzijade 1985-1987, stanoviti arhitekt Kopić izvodi opsežne pregradnje i nadogradnje zapadne tribine, koje je u znatnoj mjeri narušavaju. »Što je dovelo do takva stanja?«, zapitao se je u već spomenutom članku u ČIP-u arhitekt Ivaniš. »U najvećoj mjeri arhitektonski nekompententna intervencija koja je prethodila Svjetskim studentskim igrama 1987, koja zaštićena autoritetom 'viših ciljeva' i rokova, nije bila obvezna poštivati vrlo detaljne konzervatorske i urbanističke propozicije, rađene posebno za tu priliku.« Ignoriranje, šutnja struke te autoritet viših ciljeva bili su samo predigra za potpunu devastaciju stadiona koja je započela potkraj 1997, iako je odluka donesena znatno ranije. Prvi ju je u »Vjesniku« najavio Mirko Novosel, nakon čega se u tisku počinju pojavljivati i prve studije preuređenja arhitekata Branka Kincla i Nikole Filpovića, iz kojih je već tada bilo vidljivo da u potpunosti niječu prvobitnu Turininu misao. No, javnost je ipak bila zgranuta kada su se jednog prosinačkog jutra na stadionu, pojavili bageri. »U oblaku prašine«, pisao je tada »Vjesnik«, »polako nestaje maksimirska sjeverna tribina. Dio po dio, bez uporabe eksploziva, čeljust za drobljenje te škare za rezanje armiranog betona, dograđene na dva bagera, u ponedjeljak su krenuli s rušenjem sjeverne tribine maksimirskog stadiona. Već od jutra strojevi su 'grizli' i 'drobili' betonsku konstrukciju, kako bi se odvojilo armaturno željezo od betona.«

Sjeverna tribina

Time se vraćamo na sam početak priče i na službeno dopisivanje između Gradskog zavoda za planiranje razvoja grada i zaštitu okoliša, Gradskog ureda za prostorno uređenje, graditeljstvo, stambene i komunalne poslove, promet i veze te Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture. Već je istaknuto da su javnost početkom obnove tadašnji moćnici svim silama nastojali uvjeriti da stadion nije nikakav spomenik kulture. Uvidom u spomenutu dokumentaciju utvrđene su mnoge nepravilnosti. Prvi dokument u kome se spominje stadion je suglasnost Gradskog zavoda za planiranje razvoja grada. U njemu se izražava suglasnost »s gradnjom sjeverne tribine stadiona 'Maksimir' s pratećim sadržajima prema dostavljenoj programskoj skici (Arhitektonski fakultet — Zavod za arhitekturu)«. Problem je što je citirani dokument objavljen 17. ožujka 1998, dakle u doba kada su radovi trajali već nekoliko mjeseci. Drugi dokument upućen je dan poslije iz Gradskog zavoda za zaštitu, kojim se s višemjesečnim zakašnjenjem izdaje suglasnost za izdavanje lokacijske dozvole »na dostavljeni zahtjev za gradnju zamjenske sjeverne tribine na stadionu Maksimir...«. Navedeni dokumenti znakoviti su ne samo zbog zakašnjela donošenja s obzirom na radove koji su bili u tijeku, nego i zbog toga jer se još nigdje ne spominje da je stadion zaštićeni spomenik kulture. Mjerodavni je Gradski zavod za zaštitu, već na temelju dokumenta o zaštiti, prije početka svih radova bio dužan izraditi konzervatorske smjernice na temelju kojih bi mogli početi radovi, no to je, kao što smo vidjeli, izostalo. O stadionu kao zaštićenom spomeniku u službenim dokumentima neće se govoriti tijekom čitave 1998, što je vidljivo i iz lokacijskih dozvola za južnu tribinu. Tek 9. veljače 1999. Gradski zavod za zaštitu Gradskom zavodu za prostorno uređenje izdaje stručno mišljenje u postupku izdavanja lokacijske dozvole za rekonstrukciju zapadne tribine, gdje se izričito napominje, no cijelu godinu prekasno, da je stadion zaštićeni spomenik kulture. S obzirom da su radovi na toj tribini također započeli ranije, i to mišljenje kasni za stanjem na terenu, što je vidljivo i iz tadašnjega dnevnog tiska. Spomenuti je dokument u završnom djelu više no sporan. »Neovisno o formalnom spomeničkom statusu i izostalom postupku spomeničke registracije stadiona«, stoji u njemu, »njegov izvorni habitus sačuvan je samo u osnovnoj strukturi zapadne tribine, koja se, premda u zapuštenom stanju, može obnoviti. Privođenjem zapadne tribine u prvobitno stanje restituirat će se i održati najvrijedniji, ujedno jedini izvorni dio prvobitnog prostornog rješenja autorskog djela arhitekta Turine i Neidhardta, za koji je ovaj Zavod 1998. godine donio Rješenje o preventivnoj zaštiti«. Naime, iz današnje perspektive, kada je obnova stadiona pred samim završetkom, više nije jasno kojom je to konzervatorskom metodom zapadna tribina trebala biti privedena u prvobitno stanje? Na koji je način spomenuta tribina restituirana i »održan najvrijedniji, ujedno izvorni dio prvotnog prostornog rješenja autorskog djela...«, osim ako nije riječ o opsjenarskoj metodi, koja do danas nije poznata među konzervatorima? Također je nejasno na koji je način »ovaj Zavod 1998. godine donio Rješenje o preventivnoj zaštiti«, kad je rješenje o zaštiti doneseno 1988. godine.

Danas, kada su radovi pri kraju, sa stadionom kakav već jest i u situaciji iz koje se više ne može pobjeći, ostaje činjenica da će se sporna realizacija morati dovršiti, no i da će porezni obveznici iz svojih ionako osiromašenih džepova trebati izdvojiti za stadion prema Programu radova na gradnji športskih kapitalnih objekata u gradu Zagrebu u 2001. još samo 19.600.000,00 kn.

Krešimir Galović