Slasno je i podgrijano jelo

Slasno je i podgrijano jelo

Ako je suditi po reakcijama, odnosno po ovacijama na kraju, a i po popunjenosti, zagrebačka je publika s velikim tekom gutala Profesionalca Dušana Kovačevića u autorovoj režiji, predstavu koja je prije deset godina gostovala na Danima satire

Nakon gostovanja Ateljea 212 prije tri tjedna u riječkom HNK s relativno svježim tekstom Beogradske priče Biljane Srbljanović, iz Beograda nam je u zagrebačku Vidru ekspresno stigao, popraćen isto tako velikim medijskim interesom, Zvezdara Teatar, doduše ne s nekim novim tekstom, nego s provjerenom vrijednošću, Profesionalcem Dušana Kovačevića u režiji autora, predstavom koja je prije deset godina u istoj postavi gostovala na Danima satire. No, zagrebačka je publika, ako nam je suditi po reakcijama, odnosno po ovacijama nakon predstave, a i po popunjenosti, s velikim tekom gutala i jelo staro deset godina. Ne bi se moglo reći da su u publici sjedili sve sami Titovi pioniri koji su se s nostalgijom prisjećali starih vremena, jer je veći dio bila mlada publika, oni koji su o tom sustavu slušali uglavnom zlovoljne priče svojih roditelja, a rat osjetili na svojoj koži, barem skrivajući se po skloništima. Očigledno nije bila riječ o nekoj jugonostalgičarskoj seansi, nego jednostavno o pukoj znatiželji koja najprirodnije otvara kulturnu komunikaciju sa zemljom koja nam je prije devet godina slala tenkove, a sad umjetnike, zemljom s kojom još imamo bitnih neriješenih odnosa, ali s kojom je kulturna, pa i druga komunikacija neumoljivost.

No vratimo se predstavi. Profesionalac je sjajna crna komedija Dušana Kovačevića mudroga komediografa, koji zna kako slabosti, zablude i gluposti sredine izložiti razornom smijehu. Napisao je niz komedija od Maratonaca do Balkanskog špijuna, u kojima rastače fašistoidne duhovne pojave i deformitete, ljude koji su u manijakalnoj mjeri ili opsjednuti vlašću ili su žrtve neke opsesije i paranoje. Profesionalac je također napisan na tom tragu i ide u red onih djela koji problematiziraju izdanke represivnih sistema, neposredno sučeljavajući najčešće policajca, špijuna ili cenzora s jedne i umjetnika, intelektualca s druge strane. I dok se u američkim filmovima uigrani državni aparat koji nadzire ljude služi hladnom kompjutorskom tehnologijom, u latinoameričkoj i balkanskoj verziji nadziratelj i njegov predmet obrade posloženi su u mnogo prisnije veze, a time i u paradoksalnije situacije. Glavni lik Profesionalca, umirovljeni policajac Luka Laban, tipični je komunistički žbir balkanskoga tipa koji trag svoj žrtve slijedi prisluškujući ispod prozora i zapisujući po krčmama do posljednjeg zareza piščeve razgovore. Autor ih uvodi u priču u vrijeme kada nekad nepodoban pisac promjenom sustava dolazi na uredničko mjesto nakladničke kuće, a umirovljeni i od sustava kojem je služio odbačeni policajac dolazi s brdom knjiga koje su zapravo piščeve, odnosno knjige koje je policajac sastavio od policijskih dosjea. Susret rastvara promašenosti njihovih života, sjećanja, pogreške, ne samo uhode, nego i pisca koji je, pomalo zanesen ulogom disidenta, zagubio svoj privatni život. Na melodramatičnom fonu Kovačević apsurdnim prevrtanjem i razgrtanjem njihovih odnosa stvara komično-gorko tkivo koje danas više podsjeća koliko je čovjek potrošna roba, a manje na crne mrakove diktature proletarijata. Od čovjeka za sve režime tragičniji je samo odbačeni čovjek, onaj koji je jednokratno služio nalogu vlasti.

S tom spoznajom umirovljenoga policajca Labana igra punokrvno i nadahnuto Danilo Bata Stojković, najdraži Kovačevićev glumac, po čijoj je mjeri i pisana uloga. Uz pristojnu asistenciju Bogdana Diklića kao pisca Teodora, koji je povremeno neodređen u stišanosti, te Nede Arnerić i Vanje Janketića, Stojković izmjenjujući tragično i komično od rezigniranoga režimskog žbira s povremenim ispadima manijakalne policijske zagriženosti gotovo čini lik simpatičnim, ne zatamnjujući pritom piščevu oštricu, koja je ipak jače rezala prije deset godina. Danas su na repertoaru neke druge teme i stoga je šteta što umjesto Profesionalca nismo vidjeli ono što Kovačevića kao pisca danas zaokuplja i o čemu progovara najnoviji njegov komad Kontejner s pet zvjezdica, metafora današnjega srpskog društva, čiji se velik dio smjestio na dno, kopajući po kontejnerima. Možda bi od spomenute drame bila zanimljivija i ona još nenapisana, koju je na konferenciji za novinare naznačio Stojković, govoreći o svojoj nelagodi i paradoksu da je, iako se nikad nije slagao s Miloševićevom politikom, igrao u kazalištu koje je financirala njegova vlast. S dramom savjesti Srbija se tek treba suočiti.

Gordana Ostović