Šezdeset naslova za jednu sezonu

Šezdeset naslova za jednu sezonu

Za repertoar Bečke državne opere moglo bi se reći da nema čega nema, od ciklusa Prstena Nibelunga kao dijela ukupno deset Wagnerovih opera na repertoaru do četiri Mozartove i šest opera Richarda Straussa

Bečka državna opera ove sezone ima na repertoaru šezdeset opernih naslova i dvanaest baleta. Predviđeno je sedam premijera i jedna obnova. Obnovljeni su Wagnerovi Tristan i Izolda pod ravnanjem Semyona Bychkova, s Göstom Winberghom i Waltraud Meier u naslovnim ulogama, što je moglo pratiti široko svjetsko slušateljstvo posredovanjem odloženog prijenosa u sklopu operne sezone Europske radijske unije.

Prva premijera obuhvaćala je scensku izvedbu oratorija Die Jakobsleiter Arnolda Schönberga s jednočinkom Giacoma Puccinija Gianni Schicchi. Druga premijera opere Petar Pan Wilfrieda Hillera, bila je in memoriam redatelju Augustu Everdingu. Sljedeće tri premijere odnose se na djela koja će prvi put biti postavljena u Bečkoj državnoj operi. Početkom prosinca postavlja se Donizettijev Roberto Devereux s Editom Gruberovom u ulozi kraljice Elizabete I. Kako je Gruberova jedna od rijetkih preostalih istinskih opernih zvijezda današnjice, zanimanje je veliko. Brittenov Billy Budd postavit će se u veljači prvi put u Austriji u izvornoj verziji. Verdijev Nabucco, kao ni Roberto Devereux, nikada nije igran u Bečkoj državnoj operi. Oba djela izvodila su se u 19. stoljeću u Kärtnertortheatru. Nabucco će se postaviti u svibnju, a onda slijedi premijera Mozartova Figarova pira u Theatru an der Wien za Bečke svečane tjedne, u suradnji s Festivalom u Ravenni. Do tada se izvodi stara predstava Figarova pira. Još jedna premijera je u ciklusu dječje opere. Riječ je o austrijskoj praizvedbi opere 35. svibanj Violete Dinescu.

Gostovanje u Japanu

Bečka državna opera upravo je, u razdoblju od 22. listopada do 11. studenog, na gostovanju u Japanu. Na programu su tri izvedbe Ariadne na Naxosu u Jokohami i tri izvedbe Linde di Chamounix u Tokiju, u kojima pjeva Edita Gruberova, te četiri izvedbe Vesele udovice u Tokiju.

U velikom umjetničkom ansamblu nalazi se nekoliko naših i nama bliskih umjetnika. Dirigent Vjekoslav Šutej i tenor Janez Lotrič redovito nastupaju, a kao solist za male uloge angažiran je tenor Tomislav Mužek. U Baletu su Tomislav Petranović i Iva Gattin sa statusom polusolista.

Za repertoar Bečke državne opere moglo bi se reći da nema čega nema, od ciklusa Prstena Nibelunga kao dijela ukupno deset Wagnerovih opera na repertoaru do četiri Mozartove i šest opera Richarda Straussa. Za stotu obljetnicu Verdijeve smrti pripremaju se Verdijevi tjedni od 8. do 31. siječnja sa po dvije izvedbe dvanaest skladateljevih opera, izvedba Requiema, premijera Nabucca i praizvedba Verdijeva baleta: Kralj Gustav ili krabuljni ples, što ga na baletnu glazbu iz nekoliko Verdijevih opera kao koreograf i redatelj priprema Vladimir Malakhov.

Figura u vitrini

Jedan od rariteta u repertoaru poput skupocjene porculanske figure što stoji na počasnu mjestu u vitrini komična je opera Šutljiva žena Richarda Straussa. Bila je to prva opera što ju je skladao nakon smrti omiljenoga libretista Huga von Hofmannsthala, koji mu je napisao libreta za sedam od deset opera što su prethodile Šutljivoj ženi. Strauss je dugo tražio pisca koji bi mu odgovarao i koji bi mogao naslijediti po njegovu mišljenju nenadoknadiva Hofmannsthala. Našao ga je u osobi književnika Stefana Zweiga, austrijskog Židova, što je dovelo do toga da se Goebbels usprotivio praizvedbi opere, smatrajući činjenicu što je libretist Židov uvredom za njemačku vladu. Konačnu odluku ipak je prepustio Hitleru, koji je pročitao libreto i odobrio izvedbu jer nije našao ništa protunjemačko. Radnja se zasniva na istoimenoj drami engleskoga pisca Bena Jonsona, smještena je oko 1780. godine u Londonu i pomalo ismijava Engleze i njihove navike. Opera je praizvedena 1935. u Saskoj državnoj operi u Dresdenu. Dalja suradnja Straussa sa Zweigom ostvarila se samo u sinopsisu njegove sljedeće opere Dan mira, jer je Zweig zajedno sa suprugom počinio samoubojstvo 1942. u egzilu u Brazilu.

Šutljiva žena primjer je sofisticirana opernog bisera iz novije faze Straussova stvaralaštva, kada je već proširio domet orkestralnog izraza do neslućenih granica. U njoj, kao često u svojim djelima, propituje i poigrava se formama dramskog i glazbenog kazališta. Jonsonova komedija privukla ga je jer je u njoj našao situacije i elemente iz nekoliko postojećih, čak i vlastitih opera. Ostarjeli umirovljeni admiral Sir Morosus osjetljiv je na buku što je posljedica eksplozije na brodu. Zato uz pomoć jedinog prijatelja Brijača (kao u Seviljskom brijaču) nastoji pronaći šutljivu ženu koja bi mu odgovarala, ali se njegova tobožnja, a stvarna supruga Morosusova nećaka Henryja Aminta, slijedom isplaniranih smicalica koje staroga trebaju naučiti pameti, pretvara u goropadnicu (kao u Don Pasqualeu). U bračne spletke uključena je i komedijaška družina koja dolazi u bogataševu rezidenciju (kao u Straussovoj Arijadni na Naksosu). Strauss je napisao i prizor pjevačke lekcije kao prisjećanje na takve prizore iz komičnih opera prethodnih razdoblja.

Odličan ansambl

U predstavi što je premijerno postavljena u prosincu 1996, u režiji i scenografiji Marca Artura Marellija i kostimima Dagmar Niefind-Marelli, likovi su u početku pomalo simplificirani kao likovi iz komedije del'arte, da bi postupno poprimali obrise živih karaktera i toplih ljudskih bića. Odličan ansambl scenski i glazbeno savršeno uvježbanih članova čine Waltraud Winsauer kao Domaćica, Hans Peter Kammerer kao ironični Brijač, Michael Schade kao zaljubljeni Henry i Laura Aikin kao koloraturno virtuozna Aminta nježna glasa, koji su se istaknuli u ljubavnom duetu na kraju drugog čina te Ingrid Kaiserfeld, Katalin Halmai, Peter Weber, Rudolf Mazzola i David Cale Johnson kao članovi komedijaške družine.

Richard Strauss razvio je u opernom stvaralaštvu specifičan stil kolopleta vokalnih dionica, osobito ženskih glasova, naglašena lirizma, čijim melodijama kao kistom riše glazbeni akvarel. Maestro Leopold Hager nakon dviju izvedbi Šutljive žene sredinom rujna gostovao je u Zagrebu na dva koncerta Zagrebačke filharmonije. Predvodio je bojama bogat orkestar Bečke državne opere u tipično njemački urednoj izvedbi, ali ponajprije muzikalnoj i nadahnutoj, od razigrane uvertire — ili, kako je skladatelj naziva, potpurija — do smjenjivanja Sprachgesanga i pjevnih linija sa samostalnim orkestralnim ulomcima.

U ulozi Sir Morosusa nastupio je istaknuti bas Kurt Rydl, prošle godine počašćen naslovom počasnoga člana Bečke državne opere, što ga čini devetim basom, odnosno četvrtim bečkim, basom s tom titulom. On je nositelj njemačkoga repertoara, a redovito pjeva i u talijanskom. Njegov je Morosus glasovno impozantan, a glumački fino razrađen u prikazivanju otuđenosti ostarjela čovjeka kojemu su uspomene na slavne dane još samo makete njegovih brodova. Njegova žena i novopečena gospodarica oduzima mu makete u napadu sveopćeg preuređenja kuće. U tome je redatelj sažeo tragiku starijih ljudi, kada jednom izgube prijašnji utjecaj i značenje. Kurt Rydl dobio je mogućnost prikazati i glasom izraziti veliki raspon osjećaja i komike, do sretnoga završetka, kada Morosusu vraćaju brodove.

Kurt Rydl jedna je od sve rjeđih pjevačkih zvijezda. On to nije u istome smislu kao Edita Gruberova već i zbog repertoara koji tumači, nego više kao cjelovita pjevačko-glumačka ličnost, pouzdan i omiljen umjetnik.

Pozornica nije dovoljna

Nastupi nekih poznatih pjevača u Beču pokazuju da zvijezde u prvome redu moraju imati ono nešto u sebi, upotpunjeno sjajem što ga daju mediji i diskografska industrija, a da ugled velike pozornice na kojoj se pojavljuju sam po sebi nije dovoljan.

U Baletu Bečke državne opere zvijezda ne nedostaje, što je pokazala predstava baleta Manon 24. rujna. Glazbu za balet orkestrirali su i aranžirali Leighton Lucas i Hilda Gaunt, uzevši glazbu Julesa Masseneta, ali ne i onu iz njegove istoimene opere. Koreograf i redatelj Kenneth MacMillan načinio je danas već klasično ostvarenje (praizvedeno 1974. u Londonu) čvrste dramaturške strukture, s dobro raspoređenim prizorima raznolikih ugođaja i rasplesanom koreografijom romantičnog stila. Svekoliki romantični duh predstave (scena i kostimi Petera Farmera, dirigent Kevin Rhodes) daje dobrodošao predah od sve luđe svakodnevice.

Na čelu ansambla su Brigitte Stadler kao Manon i Vladimir Malakhov kao Des Grieux, čiji su besprijekoran lirski ples i mekoća pokreta te glumačka izražajnost izazvali beskrajne ovacije publike i hrpe cvijeća što su ih obasipale.

Balet za početak studenoga priprema premijeru Ščelkunčika u novom koreografskom i režijskom viđenju svojega direktora Renata Zanelle. Zatim slijedi spomenuti Verdijev balet i u travnju obnova još jednoga Zanellina baleta Wolfgang Amade.

Davor Schopf