Romaneskna studija diktature

Mario Vargas Llosa, La Fiesta del Chivo, Alfaguara, Madrid, 2000.

Dugo očekivani novi roman peruanskog autora Maria Vargasa Llose, La Fiesta del Chivo, odmah po objavljivanju postao je latinoamerički bestseler, a u Dominikanskoj Republici, čiju povijest obrađuje, pretvorio se u pravi kulturni fenomen, pa su na njega reagirali i čitatelji i političari, pa i obitelji, sada već pokojnih, atentatora na Leonidasa Trujilla. Roman se odvija u tri različita vremenska intervala i razvija tri različite priče. Prva je priča Uranije Cabral, 49-godišnje Dominikanke koja se iz dobrovoljnog egzila u New Yorku vraća u rodni Santo Domingo, koji je napustila prije 35 godina, kad se glavni grad još zvao Ciudad Trujillo, kako bi posjetila oca koji je doživio moždani udar. Druga razina vodi na početak šezdesetih godina, odnosno u posljednje dane režima Rafaela Leonidasa Trujilla, mitskog lika latinoameričkih diktatura, prikazanog kao čistunca koji nije mogao podnijeti znojenje, koji je preimenovao sve ulice u gradu u imena svoje obitelji, kako bi zauvijek ostao u sjećanju Dominikanaca, i koji je svoju djecu prozvao Ramfis i Radhames, po likovima iz Verdijeve Aide. Njegova je vlast bezgranična. Od suradnika traži da hladnokrvno ubijaju, a od svih Dominikanaca da mu podrede dušu i tijelo. Treća se priča bavi sudbinama mladih urotnika, od kojih danas više nijedan nije živ, koji su Trujilla ubili, da bi poslije trpjeli posljedice pod vladavinom Trujillova bliskog suradnika.

Okvir povijesnoga romana

Vargas Llosa u okvir povijesnoga romana, koji se temelji na tisućama razgovora koje je vodio u Dominikanskoj Republici, upleće priču Uranije, zapravo jedinog izmišljenog lika u romanu, ali lika koji utjelovljuje priče tisuća dominikanskih djevojaka koje su na vlastitoj koži iskusile Dobrotvorove feudalne zahtjeve. Uranijina tragedija i razlog emigracije jest izdaja koju je počinio njezin otac, Augustin Cerebrito Cabrala, visoki Trujillov suradnik, koji, kad više nije u diktatorovoj milosti, vlastitu kćer podnosi kao žrtvu svemoćnom vladaru, kako bi zadovoljio njegovu strast za mladim djevojkama. Susret mlade Uranije i Trujilla ključan je za oboje. Dok Uraniju pretvara u hladnu ženu koja do kraja života nije sposobna voljeti, i Trujillo preživljava tragediju. Čovjek koji apsolutno nadzire živote tri milijuna podanika ne može nadzirati vlastito mokrenje. Osim toga, njegova samoreklamirana nenadmašiva potencija izdaje ga upravo u tom seksualnom susretu i on se pretvara u starca, nesposobna da održi erekciju. Urania nije proživjela događaje koji su Dominikansku Republiku doveli iz diktature u kakvu-takvu demokraciju, ali njezino osobno iskustvo ujedinjuje iskustva svih žrtava Trujillove diktature. Upravo činjenica da je njezina perspektiva uska dopušta pripovjedaču da režim preispita s distance, iz današnje perspektive.

Predsjednik u 93. godini

Vargas Llosa, i sam borac protiv diktature, koji je 1990. kao kandidat izgubio izbore protiv, sada već bivšeg, peruanskog autoritarnog predsjednika Alberta Fujimorija, kao stranac piše o dominikanskoj povijesti, i tjera i Dominikance ali i druge Latinoamerikance, čije su zemlje u nekom trenutku povijesti proživjele diktaturu na neku vrstu političkog i povijesnog egzorcizma. U dominikanskom bi slučaju on značio čišćenje i definitivno spremanje 31 godine Trujillove ere u ladicu povijesti. Naime, i 39 godina nakon ubojstva diktatora, njegov je duh još na neki način živ. Trujillova je era u nasljeđe ostavila poludemokraciju i seriju nepoštenih izbora, kao i kulturu koja slavljenja jakih vladara, uključujući i njegova nasljednika Joaquina Balaguera, prodana intelektualca. Balaguero je nekoliko puta nakon diktatorove smrti vodio zemlju, da bi se u 93. godini, već kao slijepi starac, ponovno kandidirao za predsjednički položaj i njemu je posvećen velik dio knjige. Uranijin lik raščišćava s poviješću — ona se sjeća boli, ali zatvara to poglavlje povijesti, istodobno ne zaboravljajući njegove lekcije. Roman je stoga vrlo napeta studija diktature i vlasti uopće, koja čitatelja posve zaokuplja, poentirana nezamislivo bolnim žrtvovanjem privatnog i najvoljenijeg, dakle vlastite kćeri, radi opstanka u društvu izgrađenu na krivim temeljima.

Iva Krtalić-Muiesan