Rat u magli

Josip Mlakić, Kad magle stanu, Biblioteka 90 stupnjeva, Zagreb, 2000.

Prije nego išta kažemo o Mlakićevu romanu, postoji potreba da se on nazove najboljim hrvatskim ratnim romanom. Jer upravo se dobar ratni roman, nekad, u hrvatskoj kulturi očekivalo sa znatnom dozom napetosti. Iako je ta panična želja danas već pomalo zaboravljena, tada, na početku Velike Povijesti, stjecao se neugodan dojam da hrvatska prozna produkcija oklijeva s ulaskom u Hrvatsku Književnost. Kada su se pojavili, prvi hrvatski ratni romani primani su s dozom nevjerice, a problema s ratifikacijom imali su i zbog vlastite nefikcionalnosti (nominacija romana Alemke Mirković za nagradu Gjalski). Nakon te prve generacije (Glavašević, Mirković, Cvetnić) činilo se da Hrvatska Književnost može odahnuti. Proze Ante Tomića, Jurice Pavičića, a sad i Josipa Mlakića, bez dvojbe nose naziv čiste fikcije. No, pitanje je hoće li baš oni stajati na početku Hrvatske čitanke ukoliko ih budu pisali dosadašnji povjesničari Hrvatske Književnosti. Zbog potrebe da se u sve sfere društva preslikava ikonografija, kako bi ju Krleža nazvao, »nazdravičarske kulture«, sa sigurnošću možemo nagađati — da neće. Problem s prozama Tomića, Pavičića i Mlakića mogao bi biti taj što se oni jednako mogu analizirati prema zakonima tzv. žanrovske literature — krimića, detektivskih romana itd. — od koje su usvojili pripovjedne strategije. Dosta nezgodno, nešto slično kao da ste tražeći ratnu epopeju u knjižnici dobili ljubić. No i militantni pomo-kritičar mogao bi imati problema s Maglama.

Uporaba okvira i slika

Nalaženje izgubljenog spisa/dokumenta/priče, ili uvođenje lika/pripovjedača koji je najprije predstavljen svojevrsnim uvodom da bi ispripovijedao roman, situacija koju koristi Mlakić, bilo je svojevrsno opće mjesto pomo-proze (postmodernističke proze). Takvom su se okvirnom pripoviješću koristili autori od (po nekima prvog postmodernista) Camila José Celae (Pascual Duarte i njegovi zločini), Josepha Conrada (recimo, Srce tame) do Borgesa, Calvina (...) i našeg Damira Miloša.

Mlakićev je roman pseudoautobiografija — što znači kombinacija trećega i prvog lica. Okvir je pisan u trećem licu, dok će događaji iz rata biti predstavljeni u prvom licu. Mlakić, koji nedvojbeno piše i o svom životu, uvodi pripovjedača koji će za potrebe liječenja od PTS-a ispisati veći dio romana — o događajima iz rata iz vlastite perspektive. Mlakiću postupak okvira nije potreban kako bi opravdao pričanje priče, ili osigurao poziciju vlastitog pripovjedača, što je najčešća strategija pomo — autora. Mlakićev je junak/pripovjedač ratni invalid kojem je rat jednako mutan kao magle koje kad stanu sve nalikuje na san. Svoju ratnu priču pripovijeda u slikama jer sjećanja neodoljivo podsjećaju na one dječije bojanke: sve što imate su konture, a ostalo dodajete. U pokušaju pisanja pjesme, Mlakićev će (anti)junak opisati svoje stanje riječima:

...danju su nam svi stranci,

a noću se i sami dijelimo na dvoje:

na dva mrska neprijatelja

koji ne razumiju jedan drugog.

Upravo zbog te odvojenosti, autor razlikuje fokalizatora pripovjedne sadašnjosti — ratnog invalida, od fokalizatora pripovjedne prošlosti — vojnika, iako je riječ o istoj osobi. Prema kraju knjige sve je češće i pripovjedna sadašnjost — u bolnici — promatrana iz pozicije u prvog lica. Terapeutski učinak ove metode je u samom činu pisanja, kako će junaku objasniti doktor. Povezivanje te odvojene osobe u jedno lice ujedno je i psihičko stabiliziranje junaka. (Mogli bismo zaključiti da je terapeutska metoda imala uspjeha, kada time ne bismo odali priznanje psihijatrijskim metodama doktora Fušeka, čovjeka u najboljim godinama, kojeg naš junak prezire.)

Jednako tako bismo paralelu mogli povući između autora i njegova alter ega — glavnog lika, čime bismo snoviđenjsko-zrcalnu igru dodatno zapetljali. Nepoznat našoj javnosti Mlakić je i sam postao zanimljiva tema. Ne može se ignorirati ni činjenica da je sama građa romana zanimljiva, s obzirom da hrvatsko-muslimanske borbe još imaju maglovito mutan status.

Magle stajaćice

Mlakiću je rat elementarna nepogoda — proljetna kiša, što započinje polako, pa postupno prelazi u žestoki pljusak i onda odjednom stane (baš kao Stairway to Heaven Led Zeppelina). Meteorološkim će se lajtmotivima junak poslužiti uvijek kada mu je teško rekonstruirati događaje, baš kako je i Krleža djela završavao mutežima i maglama.

Ono što muči Jakova Serdara, nakon sveg ratnog užasa, nisu prizori eksplicitnog nasilja, da se poslužimo filmskom terminologijom, nego magle. (Što god sanjam, sanjam i te jebene magle i to ko nešto čega se plašim. Isto u onim horor filmovima kad se čovik boji i cvića.)

Katalogizacija rata

Kako biste opisali kaotičnost ratne situacije u koju ste, ne svojom voljom, uvučeni?

a) primjenjujući postupke kultnih horor filmova (Mrtvaci iz magle, Zombi i dr.)

b) poetskim slikama — pokušavajući napisati pjesmu /pjesmu u prozi/ lirsku prozu — najčešće slikama magle, kiše i elementarnih nepogoda

c) intertekstualnim citiranjem /prepričavanjem/ recikliranjem svoje omiljene lektire (J. L. Borges, M. Bulgakov, I. Andrić i dr.)

d) sve to odjednom

kako to čini Mlakić. Alan Ford, Blek Stena, Bulat Okudžava, Sergio Leone (Dobar, loš, zao), Chandler, Bulgakov (Majstor i Margarita), Borges (Emma Zunns), Philip Marlow i mnogi drugi imaju jednaki status u junakovoj riznici sjećanja. Kako je svijet postao neispisiv, referiranje na kultne stripove, pjevače, filmove, trash-lektiru, visoku književnost, televizijske junake, postaje jedini način da opiše ono što mu se u ratu dogodilo. Pripovjedač se stalno suočava s teškoćom opredmećivanja ratne zbrke. (Ratna je psihologija nemogućnost konkretnog opisa tragedije označila kao konstantu svjedočenja žrtava.)

Težnja da se rat sagleda u cijelosti najizraženija je kada se pripovjedač bavi periodizacijom ratnih zbivanja u kojima je sudjelovao i kategorizacijom ljudi u pet osnovnih tipova. Zadavši brz tempo romanu, te se klasifikacije pokazuju kao svojevrsni zastoj radnje i nešto su lošije od ostatka knjige.

No, kada se rat i nacionalna povijest tretiraju kao televizijska sapunica, stvari su bitno jasnije. Kao da se banalne suludosti meksičkih serija — slike iz svijeta pulpa i kiča — logično nastavljaju na ratni apsurd.

Ustaše

Dobra književnost, za razliku od ikonografije, nikad ne nastaje prema potrebi povijesnoga trenutka. Dobri hrvatski ratni romani, na nesreću književnih arhivara koji na Bašćanskoj ploči čuju poeziju, puni su otrova za ikonografiju. Otrov su parodija i ironija. Hrvati u takvim romanima Bosance zovu mundžosima, balijama, Turcima, mudžahedinima, periguzima (...), a ni Bosanci nisu obzirniji prema Hrvatima. Slično službenoj ikonografiji koja se nije sramila katkadaa Endehaziju nazvati težnjom hrvatskog naroda, a šahovnicu tu i tamo započeti i bijelim poljem, dobar hrvatski ratni roman otvoreno će priznati da su se Hrvati u to doba voljeli zvati ustašama. No, priznat će i da se broj ustaša proporcionalno povećavao udaljenošću od prvih linija fronte.

Katarina Peović