Prigušena mistika

Prigušena mistika

Tiha, prigušeno mistična nota Trtovčevih akvarela uz nedvojbeno lirsku i meditativno-senzualnu komponentu samo je posljedica težnje za svođenjem pojavnog svijeta na apstraktni pojam esencijalnog

Izložba novonastale serije akvarela Dine Trtovca (1947), u prostoru Art Point Centra u Gundulićevoj 21 (do 30. studenoga), nametnula mi je (osim intrigantnog likovnog svjetonazora) zanimljivo pitanje o kojem bi morao razmišljati svaki likovni kritičar, a to je po kojem se ključu odlučujemo za pisanje o jednoj izložbi (bez obzira na formiran osobni likovni ukus, poznanstva, marketinško-sponzorske razloge, ispravljanje pogrešne valorizacije, pitanje zapostavljenosti nečijeg opusa, privatne apetite, itd.) i zašto nam se u nekom trenutku čini kako je važnije pisati o manjoj izložbi, kojoj prijeti opasnost da bude medijski progutana od mnogo većih, važnijih i razvikanijih izložbi i autora, a da pritom ne želimo uzvisivati umjetnika jer nas vežu privatni dug, poznanstvo ili slični (najčešće) osjetljivi pseudo-argumenti.

Privid kretanja

Upravo mi je na izložbi Dine Trtovca sinulo kako najčešće biram umjetnike koji su antitrendovski orijentirani, senzibilci dosljedni svom primarnom umjetničkom konceptu nekoliko desetljeća, u vremenima u kojima se sve brže izmjenjuju trendovi, dosjetke, i prazni likovni štosevi, manipulacije i mistifikacije pod krinkom smrtno ozbiljne Umjetnosti, a tom cirkusu često se pridružuju i velika imena naše suvremene likovne scene. Ovo naše razdoblje obilježava smjenjivanje likovnih trendova (posebno unutar individualnih poetika) brzinom izmjene frameova, a zapravo se malo toga događa jer je to kretanje privid. Prečeste individualne mijene govore o gubitku osobnog središta i uporišne točke duboko u samom umjetniku, histeričnom htijenju da se drži korak s mlađim, trendovski zaraženim naraštajima i strahu od medijskog mrtvila, odnosno, nezainteresiranosti od strane likovne kritike i teoretičara umjetnosti. U tom smislu, zalažem se za umjetnike koji ne »smještaju patku« kritičarima suvremene umjetnosti mistificiranjem svog rada i ne dižu medijsku prašinu svojim nepodnošljivim ego-tripovima (mislim upravo na one na koje ste i vi sada pomislili). Preživljavat će oni Postojani i Dosljedni, koji stoje iza, a ne ispred svog opusa i koje ne mogu poljuljati nikakve vanjske oluje (unutrašnje su dobrodošle, i to ćemo tolerirati).

Emocije i senzualnost

Jedan od takvih Samosvojnih je Dino Trtovac, koji je 1977. diplomirao slikarstvo na ALU u klasi prof. Nikole Reisera te nastavio postdiplomski na Odsjeku za grafiku kod prof. Ante Kuduza, godine 1978-1979. boravio u Parizu specijalizirajući slikarstvo na l'École Supéri#re des Beaux-Arts kod prof. Lagrangea te 1982. na poziv britanske vlade otišao u London na Slade School of Fine Arts na specijalizaciju za akvarel. Slikajući u tradiciji čiste apstrakcije, na zasadama Kandinskog, Maljeviča, Kleea, Poliakoffa, poratnih američkih slikara tzv. njujorške škole (posebno Marka Rothka) te postslikarske apstrakcije (Albersa, Richarda Lohsea, Maxa Billa, posebno B. Newmanna, K. Nolanda i M. Louisa), dakle, spajajući iskustva hard-edge kromatske apstrakcije (Lohse, Noland) i mistične apstrakcije s vjerom u spiritualni sadržaj boje (Rothko, Newmann), Trtovac je tijekom dva desetljeća stvorio potpuno nov, zaseban i autohton slikarski opus, koji se referira na prije navedene slikare jedino kao odabrano polazište identičnog senzibiliteta. Zaista se ne možemo oteti dojmu kako je Trtovac nastavio raditi tamo gdje su se npr. Rothko, Louis i Newmann zaustavili. U ovoj seriji akvarela (skice za Kompozicije, akrile velikih formata) na prvi pogled može se učiniti da se Trtovac usredotočuje isključivo na energiziranje površine bojom, njezinu dinamičnu raspodjelu u trake boja vertikalno ili horizontalno strogo usmjerena ritma s mjestimičnim tendencijama narušavanja strogog niza (mijenjanje usmjerenja traka boje, međusobni sudari i prelijevanja tonova), međutim, Trtovac projicira u sliku (njezin kromatski kontekst) svoja emotivna i mentalna stanja; zasićena paleta odašilje emocije i senzualnost, jednako kao što je i Rothko tvrdio za svoje slike da je to intimno, osjetljivo humano slikarstvo.

Trenutak sraza

Dijeljenje i usitnjavanje zadanog formata papira užim ili širim potezima boja, čiji su prijelazi mekani, nepravilni i pretapaju se, prožimaju u aktivnom susretu trakâ tonova, rezultiralo je generiranjem energije iz susreta dvaju tonova i čini se da Trtovca zanimaju upravo ta mjesta susreta, pretapanja i prijelaza jednog tona u drugi, mijenjanje vizualne percepcije boja, hvatanje trenutka sraza dvaju tonova (boja na boju i boja u boju).

Akvareli su građeni prema specifičnim svjetlosnim i dinamičkim svojstvima i vrijednostima boja: trake boja idu prema nama ili se povlače u neki dublji plan; u međusobnoj tonskoj interakciji boje proizvode efekt manje ili više naglašena ritamskog pulsiranja, one aktiviraju i pokreću polje slike izmjenom užih i širih traka tonova, koji time stvaraju pomalo sinkopiranu kompoziciju površine. Trtovac posjeduje poseban i danas sve rjeđi osjećaj za fino gradirane vrijednosti bojâ; pred nama nisu mrtve apstraktne površine, nego površine koje dišu (Rothko, Newmann), emaniraju unutrašnji sjaj: spiritualno i mistično sugerirano je bojama i njihovim tonskim rasporedom.

Iznad monotonije

Trtovac je nadvladao monotoniju koju može proizvesti na promatrača takav tip kompozicijske matrice; u ovom slikarstvu nema sterilnosti i doktriniranosti usprkos ideji variranja serije — svaka je slika mali doživljaj za sebe. Tiha, prigušeno mistična nota Trtovčevih akvarela uz nedvojbeno lirsku i meditativno-senzualnu komponentu samo je posljedica težnje za svođenjem pojavnog svijeta na apstraktni pojam esencijalnog. Velika ljepota leži u slikarskoj poetici Dine Trtovca, i u ovom trenutku nije izlišno ni pretjerano reći kako je ovakvo meditativno apstraktno slikarstvo jedno od (malobrojnih) mogućih rješenja za našu svakodnevno uzdrmanu psihu.

Iva Körbler