Pečat novog doba

Pečat novog doba

U cjelini kompleks Sv. Mihajla, služeći se maksimalno jednostavnim oblikovnim i izražajnim sredstvima suvremene arhitekture, racionalnošću, ali i živim temperamentom u prožimanju prostora i volumena, punoga i praznog — ostavlja pečat našega doba sažimajući ujedno sva iskustva jednog tradicijom posvećena kulturnog prostora

U nekoć mirnoj i perifernoj župi Dubrovnika, na poluotoku Lapadu, nakon Drugoga svjetskog rata naglo se intenzivirala izgradnja i povećao broj župljana. Projektni zadatak javnog natječaja godine 1987. obuhvaćao je potrebu da se na parceli vrta — koja je na povišenom južnom kraju prema ulici bila definirana renesansnom crkvom Sv. Mihajla, a na terasasto spuštenom sjevernom dijelu skromnom baroknom jednokatnicom župnoga dvora — izgradi barem tri puta veća crkva i suvremeni vjerski centar mnogostrukih funkcija (vjeronauk, predavanja za župljane, društveni i zabavni život mladih, itd.). Projekt arhitekata Penezića i Rogine dobio je prvu nagradu, a time i izvedbu.

Integralno i intimno

Prva je odlika projekta odabir lokacije. Postojala je mogućnost da se novi objekt uvuče u dno parcele, ostavljajući vrt kao pristupni prostor, no autori su novi objekt interpolirali između dva postojeća prema ulici, sačuvavši time integralnost perivoja i osiguravši mu ujedno intimnost. Ulična fronta novoga zdanja nastavlja kontinuitet prethodne gradnje, a drži gabarit župnoga dvora i time poštuje kao dominantni motiv skladno pročelje povišene crkvice s ulaznim trijemom i akcentom trostruke preslice za zvona. Novo se pročelje prilagođuje ambijentalnim vrijednostima lokacije, ali i šireg područja primjenom kamene građe, što ovdje dominira, odnosno oplatom od lokalnog kamena fino klesanih kvadara, te zelenilom koje kruni pročelje spuštajući s krovne terase, što podsjeća na lokalni motiv bujnog mediteranskog zelenila što redovito nadrasta visoke kamene zidove dubrovačkih vrtova.

Zelenilom pete fasade sačuvana je veća površina bivšega zelenila samo »podignuta na višu razinu«, čime je ostvareno dodatno uklapanje u tradicijsku kulturu dubrovačkih perivoja. Tlocrtnim prostiranjem u dubinu parcele autori su se uklopili u prostor što ga omeđuje crkva, a na drugom kraju stepenasto uvukli do stražnje fasade kuće, tako da su i pročeljem i volumenom uspješno riješili i logički i organički uklopili postojeće građevine u novi sklop. No izbjegavajući repeticiju linije fronte s crkvom i bratimskom kućom, ogradni zid prema ulici postavljen je u smionom skošenju, što daje dinamički akcent pristupu terasi, atriju, trijemovima i stubištima kojima je ostvarena funkcionalna i vizualna povezanost raznorodnih građevnih članova i različitih razina terena.

Duhovna izolacija

Osobna izražajnost fasade i ono čime se jasno izdvaja od historijskih komponenata bližeg i daljeg okoliša jest dosljedni govor stereometrijskih oblika, ravnomjerni ritam istaknutih prizmatičnih volumena i uvučenih niša unutar kojih je staklenim opnama riješena rasvjeta crkve. Koristeći otvorene trijemove s odrinama za penjačice i natkritog atrija, uz koji je prostor s klupama za zadržavanje, ostvarena je dinamička kompozicija otvorenog i natkritog atrija. Iz atrija, koji je zapravo prostorna spona novog i starog sakralnog objekta, komunicira se s crkvom, kao i sa zasebnim volumenom krstionice. Ritmičkom smjenom uvučenog i isturenog dijela zidnog plašta u crkvi je sa staklenim membranama koje ne dopuštaju komunikaciju s vanjskim svijetom, ali dosljedno rješavaju sustav indirektne dnevne rasvjete, od refleksnih površina, i osiguravaju ujedno crkvu kao prostor duhovne izolacije i kontemplacije.

Unutar pravokutnog prostora trosmjernim rasporedom klupa i takvim usmjeravanjem vjernika postižu se svojstva koncentracije prema žarištu kulta, oltaru. Dinamičkom kompozicijom volumena u prostoru, posebno visinom i proporcijskim odnosom dvaju glavnih volumena — crkve i atrija s krstionicom — postignuta je ritmička usklađenost starih i novih građevnih dijelova u svim vizurama. Budući da je cijeli kompleks označen kao sakralni samo trostrukim zvonikom na preslicu stare crkve, projektanti su novu crkvu obilježili simbolom križa, samo na sjevernom pročelju, a taj je jednostavni procijep u zidnom plaštu ujedno izvor svjetlosti u svetištu, odnosno iza oltara. Nastavljajući tradiciju Gesamtkunstwerka, arhitekti su projektirali i crkveni namještaj, za koji se uz maksimalno asketsku formu klupa može reći da teži dinamici i dijagonalnim lomovima kristaliničnih formi, u svojevrsnoj opoziciji s apsolutnom dominacijom horizontalnih i vertikalnih koordinata arhitektonskog prostora. Ti postkubistički lomovi sa živim lomovima i refleksima svjetlosti na zrcalnoj metalnoj površini karakteriziraju nosač posude za posvećenu vodu, kao i svijećnjak za uskrsnu svijeću.

Smirujuće vrtno pročelje

Lomovi i neočekivane dijagonalne komponente javljaju se i u oblikovanju osebujnog drvenog oltara. Kao stup, točnije kao samostalna apstraktna skulptura u prostoru djeluje originalno svetohranište kombinirano od drveta, metala i stakla, na kojem korištenje po boji raznolike drvene građe i njezine teksture nosi glavni akcent suprotstavljenih dijagonala. Napokon vrtno pročelje, iako je riječ o razmjerno velikom objektu, djeluje smirujuće apstraktnom kompozicijom pravokutnih procijepa i smjenom fragmentarno vidljivih prozorskih opni koje se neprekidno mijenjaju u relaciji s kretanjem promatrača, jer nigdje nisu u osi s otvorima. U tradiciji ladanjske arhitekture u vrtu je predviđen pravokutni ribnjak između župnog ureda i svetišta nove crkve. Zelene površine vrta protkane su jednostavnim šetnicama, a naglašena je os kretanja od terase, preko atrija i krstionice do paviljona na kraju parcele i tako je oživljen tradicionalni motiv renesansne vrtne arhitekture dubrovačke. U cjelini kompleks Sv. Mihajla, služeći se maksimalno jednostavnim oblikovnim i izražajnim sredstvima suvremene arhitekture, racionalnošću, ali i živim temperamentom u prožimanju prostora i volumena, punoga i praznog — od ulaznog trijema do kontaktne zone sa starom zgradom — ostavlja pečat našega doba sažimajući ujedno sva iskustva jednog tradicijom posvećena kulturnog prostora.

Radovan Ivančević