Ovaj ili možda onaj Rigoletto

Ovaj ili možda onaj Rigoletto

Premijera na raskrižju dirigentskih i redateljskih zamisli

Obilježavanje stote obljetnice Verdijeve smrti sve se više zahuktava u glazbenim metropolama svijeta, nove interpretacije njegovih opera nude bogat reljef kojekakvih kombinacija grotesknih metafora i iluzionističkih efekata, naslage fantastike ruše tradicionalne skale vrijednosti, a psihoanalitički i nadrealistički snovi ovladavaju pristupima u kojima je slomljeno ljudsko srce bilo tek to i ništa više. Ukratko, čak i površni uvid u svjetsku opernu produkciju najavljuje poplavu metaforike i visoke sofistikacije, ali i sve popularnijega lažnog sjaja i intelektualne praznine. Bučno najavljivana Verdijeva glazbena godina upućuje nas i na traganje za starim adresama, za vremenom koje je nestalo, za produkcijama i pjevačima koji su osobnošću obilježili vrijeme i postavili visoke standarde kojih u vremenu opće osrednjosti postajemo sve više svjesni. Ne treba zaboraviti da su rezerve prema Verdijevu djelu potrajale u svijetu čak više desetljeća nakon njegove smrti, govorilo se o okrutnim libretima i slatkim melodijama, zamjerana im je odsutnost Wagnerove linije (ugledni engleski kritičar E. Newman), standardni operni repertoar podrazumijevao je samo Rigoletta, Traviatu, Trubadura i Aidu, rane opere potpuno su zanemarivane unatoč vitalitetu koji je premašivao povlaštena djela njegovih suvremenika. I ma koliko Verdijevo djelo bilo nazivano »čistom ekspresijom duha talijanskog naroda«, ma koliko ono i danas snagom glazbene drame dotiče ljepotu i tragičnost ljudske sudbine, ono je ipak najviše govorilo svom vremenu u kojemu je glazba bila poruka, ne manje nada i zastava. Pošteni odnos prema poslu koji Verdi nikad nije mistificirao, niti je bilo čime želio utjecati na mišljenje publike, otklanjao je mogućnost imitacije magnetski privlačna vagnerizma i vodio ga takvu amalgamiranju riječi i glazbe koje će mu osigurati mjesto na olimpu glazbene drame, uz Mozarta i Wagnera.

Nema ozbiljnije operne kuće u svijetu koja već ove godine nije posegnula za nekim Verdijevim djelom. Od Opere Metropolitan u New Yorku (Traviata, Trubadur, Krabuljni ples, Aida i obilježavanje šezdesetog rođendana Placida Dominga, koji je svog prvog Vojvodu od Mantove otpjevao u Hamburgu 2. siječnja 1969, uz Rigoletta našeg Vladimira Ruždjaka!), preko Teatra alla Scala u Milanu (premijerna izvedba Trubadura 7. prosinca 2000. dirigent R. Muti, a 28. i 29. prosinca Nikša Bareza; zatim redom: Rigoletto, Traviata, Falstaff, Krabuljni ples, Jedan dan kraljevanja, Jerusalem, Moć sudbine, Macbeth i Luisa Miller) do Royal Opera House u Londonu, koja već izvodi Traviatu, a priprema se Falstaff i Otello (José Cura).

Splitska tradicija

Bez obzira na to što melodrama leži u osnovi Verdijeve glazbe, ona se svojom strukturom i snažnom tragedijom umnogome razlikuje od opera 17. i 18. stoljeća time što se novim glazbenim kontinuitetom konačno prekida s nizanjem arija i dueta, skraćena je uvertira, otklonjeni popularni concertati, radnja dobiva na dramatskim, socijalnim i duboko ljudskim razlozima. Verdi se oprašta od napudrane tradicije i traga za stvarnim čovjekom, njega zanima unutrašnji čovjekov svijet, njegov psihički laboratorij koji je ugrožen zlom, sukobima i dubokim emotivnim potresima. Glavne elemente novoga pristupa koji su sjedinjeni na sceni nalazimo u Rigolettu — operi u kojoj se libretist F. M. Piave poslužio Hugoovom dramom Kralj se zabavlja da bi nakon niza problema s vlastima i cenzurom djelo konačno bilo praizvedeno u Veneciji u ožujku 1851. Dovesti na scenu dvorsku ludu koja je uz to i grbavac, zaviriti u tamne predjele ljudske sudbine natopljene strašću i poetičnom ljubavi, značilo je narugati se tradiciji i otvoriti se burama istine i žarištima svih emocija.

Splićani su Rigoletta upoznali još daleke 1859. pa poslije u nizu novih uprizorenja sve do premijere 1993. i konačno 17. studenog 2000. Stara idila o renesansnom gentiluomu konačno je srušena. Brojna velika imena naše operne reprodukcije ostvarili su nezaboravne kreacije Verdijevih likova, da spomenemo samo Splićane Matu Čulića-Draguna, Antu Marušića ili Almu Peranić do slavne Line Pagliughi ratne 1941, Helde Marino iz Colón opere iz Buenos Airesa ili možda jednu od najboljih mladih Gilda posljednja dva desetljeća Vlatku Oršanić. Posljednji splitski Rigoletto, pod ravnanjem Nikše Bareze i u režiji Ozrena Prohića, pokušava se vratiti izvornoj Verdijevoj partituri (kritičko izdanje), koja će konačno biti očišćena od godinama nagomilanih natruha i raznih proizvoljnosti pjevača i dirigenata. Beskompromisne Barezine intervencije, koje slijede talijanski primjer Riccarda Mutia, zahtijevale su od orkestra HNK i pjevača posebne napore, duge pripreme i jasnu interpretativnu vizuru. Oživiti nepatvorenoga Rigoletta znači odreći se nepotrebnih visokih tonova i cadenza, a dramske efekte graditi na čistim Verdijevim intencijama.

Treba odmah kazati da je Bareza dobrim dijelom uspio ostvariti zamišljenu koncepciju. Njegov je pristup stilski dotjeran, postignut je lijep i homogen zvuk podatnog orkestra HNK, fina agogička izbalansiranost tona nije bila poremećena suvišnim sentimentalizmom. Ipak, mogla se mjestimično osjetiti nedovoljna koordinacija orkestra i pjevača, promjene ritma (napose ubrzani dueti u drugom činu, kvartet) i tempa koja ponekad nisu dopuštala da se pođe dalje od puke identifikacije lika (La ra, la ra). Pouzdana Barezina koncepcija, u kojoj nije nedostajalo dramskih elemenata (Preludij, scene s Monteroneom i dr.), ipak nije uspijevala čvršće dočarati atmosferu unutrašnje napetosti, boli i kobnih najava koje u sudbinski prostor unose tek poneku kap poezije.

Folklor tridesetih

Redatelj Ozren Prohić smješta Rigoletta u tridesete godine s pripadajućom ikonografijom dekadencije, fašizma, kiča i hinjene frivolnosti. Tragedija pojedinca i mračna slika o otkucajima ljudskog srca aktualizirana je dekorom nama bližeg vremena, uz začine koji su se nekomu mogli učiniti i pretjeranima (crnokošuljaši, mafijaši, djevojke koje se ljube, pijanci, Gilda servirana na kolicima za jelo, stavljanje i skidanje maski i dr.). Prohić, koji će ostati upamćen po sjajnoj i duhovitoj režiji Rossinijeva Turčina, novom je zadatku prišao brzo i bez dovoljno vremena da uočene detalje razradi i dovoljno osmisli (scenski pokret Jasna Frankić Brkljačić). Metaforički podtekst nedostatka i mijenjanja identiteta može se učiniti zgodnim, ali mislimo da je prebogata skala zamršene ljudske psihe zahtijevala dublji i koherentniji pristup. Atmosfera koja u glazbi dobiva pravu eksplikaciju, a na sceni svoje razloge i vizualizaciju, tek je dijelom (prvi čin i susret Rigoletta i Sparafucilea) dobila unutrašnju logiku. Scenu Rigoletta talentirana dubrovačka slikarica Dubravka Lošić, stalna Prohićeva suradnica, realizirala je na zanimljiv način. Dvorane vojvode od Mantove, kao i pročelje Rigolettova doma, presvučeni su pocinčanim limom s neoklasicističkim naznakama, što je podcrtavalo atmosferu tragičnosti i otuđenosti. Pokušaj da se rotacijom otkrije topli prostor Gildina doma ili intimnost krčme manje su se svidjeli i nisu slijedili inače dobro zamišljen koncept stilizirane scenografije. Gotovo nadrealno djelovao je susret Rigoletta i Sparafucilea uz blijedo sablasno svjetlo sumraka pred limenom plohom metafizičkog zida. Kostimi Irene Sušac otkrivaju vrsna majstora, koji se, međutim, u nedorađenu kontekstu gubi i nudi sliku promjenjive kvalitete. Duge tamne oprave i pretežno crna muška odijela sa šeširima doimaju se kao scene iz nekog mafijaškog filma, da bi nešto življu i slobodniju formu otkrile sjajne šarene haljine Gilde i Maddalene u posljednjem činu. Ipak, valja obratiti pozornost na neke nelogičnosti poput one da Rigoletto u intimu doma dolazi u kaputu sa šalom uz Gildu u bijeloj spavaćici ili poslije ljetnoj haljini.

Dva različita pristupa

U naslovnoj ulozi Rigoletta čuli smo, na premijeri i drugoj reprizi, dva gosta: Franca Giovinea i Marka Hollanda. Prvi je pjevač nedvojbene muzikalnosti i razgovijetne fraze, otvorena načina pjevanja i znatne oštrine u visokim pozicijama. Nasuprot njegovu lirskom i dosta svijetlom timbru, Hollandov glas tamnije je i sonornije boje. Njegov dramski bariton posebno je dolazio do izražaja u lirskim duetima s Gildom, dok su u dramskim momentima (Cortigiani ili finale opere) izostali razgovijetni akcenti, čista dikcija i ritmički osjećaj. Teška drama lude i nježnog oca nije našla idealne tumače u spomenutim umjetnicima, jednom zbog Giovineova shematskog i nedovoljno angažiranog pristupa liku, a u Hollandovu slučaju zbog pretjerivanja koje je zamalo dovelo do nedovoljno kontrolirana kretanja po pozornici. Mlada sopranistica Adela Golac Rilović prvi je put odjenula kostim Gilde i uvjerila nas da ima talenta, topli i podatan lirski sopran, ali da do pune karakterizacije složenoga lika Rigolettove kćeri treba još raditi. Nakon zamora koji se osjetio na prvoj predstavi, vojvoda Ante Ivića u sljedeće dvije realizacije pokazao je više sigurnosti i glumačke vještine, a nadamo se da će i potrebna elegancija i lakoća vokalne predaje doći s vremenom. U ulozi Maddalene čuli smo prvi put Renatu Pokupić, spretnu i zavodljivu, zvučnih i sočnih visina, ali slabije izražajnosti u dubljim tonovima. Ivica Čikeš ponovio je kreaciju Sparafucilea glumački opuštenije i vokalno sugestivnije, premda bismo poželjeli više nijansiranosti i gipkosti u visokim tonovima. Monterone Ivice Šarića pouzadan je ali još nedovoljno ekpresivan, što se ne bi moglo kazati za Marulla Tomislava Bekića, koji je odveć eksponiran, premda ugodna glasa. Grofica Ceprano Snježane Katić lirski je obojena, a korektno su svoje zadaće u manjim ulogama ostvarili i Tonči Banov, Špiro Boban, Marija Bubić, Dajana Stolić i Ivan Jakus. Zbor HNK (zborovođa Ana Šabašov) složene scenske zadatke uredno je obavio, a njegov Zitti, zitti djelovao je ugodnije od neujednačenosti pojedinih dionica u drugim dijelovima opere.

Rigoletto pruža glazbenicima i pjevačima mogućnost da se u potpunosti iskažu, da otkriju tajne svoje predaje djelu koje je sam Verdi najviše volio i koje iziskuje uvijek intrigantno poniranje u opasne i, kako neki kažu, potrošene teme ljubavi, izdaje, ljubomore i osvete. Koliko opsesivne snage i umijeća, gotovo čarobnjačke vještine, treba da bi se dotaknula osjetljiva čipka svijeta koji posredovan glazbom u nama uvijek iznova pokreće moralne dileme i psihološke bujice, ma koliko bila snažna naša intelektualna skepsa! Splitski Rigoletto teško prelazi rampu, Verdijevi topli dijalozi i gusto polje silnica ostaju daleko osjetima suptilnih analitika, ali ako su dodirnuta srca mlade publike koja se prvi put susreće s ovim djelom, onda to i nije tako malo.

Tonči Šitin