Otvaram Akademiju modernim metodama glume

Otvaram Akademiju modernim metodama glume

Ono što sigurno mnogi od mene nisu očekivali, misleći da ću se ja isključivo usmjeriti na udarce alternative na mainstream, moje je stajalište da je dobro uravnotežena mainstreamska pedagogija vrlo važna za ovu Akademiju. Ako nemamo normu, pedagoške standarde, ako nemamo glavni okvir stvari, koji je ovdje gotovo klasičan, tada mi nemamo ni mogućnosti da vidimo što je odstupanje i da igramo između norme i odstupanja. Zato je moje stajalište da trebamo na određeni način programski učvrstiti mainstreamsku pedagogiju Akademije, a studenti će imati stalnu mogućnost da vide i to što su druge metode i koliko se oni dalje žele s njima baviti

S teatrologom Vjeranom Zuppom razgovarali smo u povodu njegova preuzimanja dužnosti dekana Akademije dramskih umjetnosti i predsjednika Komisije za kazalište Grada Zagreba o najaktualnijim pitanjima hrvatskog kazališta.

Kako ocjenjujete stanje koje ste zatekli po preuzimanju dužnosti?

— Moram kazati da je situacija na Akademiji takva da prvo moramo pronaći model kojim bismo dinamizirali nastavu glume i kazališne režije. Premda je model nastave, o kojem sada govorim kao o budućem, zapravo veoma star, još mislim da bi nam mogao najviše odgovarati. Profesor Gavella imao je običaj da poduku glume i režije na Akademiji postavi na način da one koji su najbolji u trenutnoj kazališnoj produkciji anagažira kao predavače. Taj je njegov princip davao dobre rezultate, bilo da se radilo o redatelju Habuneku ili redatelju Bojanu Stupici.

O vremenu kada je Akademija, sredinom sedamdesetih, postala dijelom Sveučilišta ona je ušla u kadrovsku mašinu Sveučilišta, što ima svoje dobre i loše strane. Zatečeni nastavnici počeli su prolaziti kroz Akademiju više-manje osigurani u napredovanju, a, može se reći, ponekad i u nazadovanju. Njihove obveze na Akademiji su međutim tolike da oni mogu vrlo malo raditi izvan Akademije. Zato, većinom, tko »drži« katedru drži se sa strane. A marginalost i autoritativnost često na Sveučilištu onda idu ruku pod ruku. Probleme je otežala i činjenica da su profesori dugo ostajali u nastavi, ne odlazeći u mirovinu ni nakon šezdeset i pete godine života, već koristeći radno pravo da ostanu u ustanovi i do sedamdesete. Oni su na taj način često slabili nastavu kad nisu imali dovoljno energije da ispunjavaju sve nastavne obveze. Kako bi si pomogli, često su dovodili asistente na tako provizoran način da sam glumački odsjek nazvao glavnim kolodvorom punim vlakova asistentskih kadrova. Kada bih počeo navoditi imena svih onih koji su bili ad hoc-asistenti glume na ovoj akademiji, teško da bi se i cijenjeni čitatelji »Vijenca« mogli sjetiti tih imena i što bi ta imena mogla značiti. Dakle, nedostajalo je kontinuiteta i smišljene izgradnje pedagoškog kadra. To su dva vrlo važna elementa koja su dovela Akademiju u situaciju da, ako uzmemo u obzir da će iduće godine i profesor Juvančić steći uvjete za mirovinu, te da je profesorica Neva Rošić zapravo već stekla uvjete za umirovljenje, u nastavi ostaje nekoliko docenata i jedan viši predavač. U jednom sam se trenutku jako zabrinuo jer je teško, pogotovo unutar sveučilišnih hijerarhijskih obveza raditi samo s docentima na nekom odsjeku. Ne ostaje drugo nego da na Akademiju dovedemo istaknuta imena našeg glumišta, da dođu kao vanjski suradnici te uz pomoć docenata vode nastavu na Akademiji. Nova radna mjesta naime, ne možemo otvarati, pa je jedini način da se nekoga stalno zaposli nečiji odlazak u mirovinu. Međutim, nije ni cilj dovesti nekoga tko će mirno stariti zajedno s Akademijom, nego nekoga tko će Akademiju pomlađivati.

Najavili ste kadrovske promjene, no što namjeravate promijeniti u programskom smislu?

— Pripremam brojne promjene, ali sve neće biti odmah vidljive. Ove godine otvorili smo semestar s teatarskim i filmskim radionicama, glumačkim i redateljskim, s gostujućim profesorima, demonstrirajući studentima razne metode: metode glume, pedagoške metode, produkcijske načine itd. To je vrlo važna stvar koja se dogodila na Akademiji, jer je ona dugo pružala otpor svakom pokušaju da se širom otvore njezina vrata.

Akademija je, dakle, krenula s dvije velike radionice. Četrdesetak studenata glume bilo je na Strasbergovoj metodi glume, a desetak ih je u svome slobodnom vremenu, što smo im omogućili otvorivši Akademiju od 20 do 24 sata, nastavilo raditi tu glumačku metodu, pa će je moći prikazati i unutar ispita, bez prava da to bude ocjenjeno, ali sa šansom da bude viđeno. To je važno jer je Akademija na taj način i profesorima i studentima pokazala nešto što neki profesori nisu dugo htjeli ni vidjeti, dok su neki stvoreni u tu svrhu morali odlaziti na druga mjesta. Akademija može, a mislim da i ima snage, pokazati sve metode kojih se možemo »dokopati«, od Čehovljeve, Gonzalesove, Čajkinove do Strasbergove. Zašto bi naši studenti govorili o tome kao o nekim tajnim, alkemijskim, znanjima do kojih se teško dolazi? Na zadnjem je sastanku glumačkog odsjeka npr. profesor Juvančić izrazio veliko zadovoljstvo što je i sam mogao iz bliza i dulje gledati o čemu se i kako se radi na tzv. Metodi. Odjednom se Akademija jednostavnom odlukom pretvorila u otvoreniju školu i mislim da ćemo već sljedeći semestar imati što dalje pokazati. Na filmskom odsjeku profesor Grlić radio je na tzv. coverageu, odnosno na redateljskom pokrivanju filmske scene. To je bilo sjajno, i radionici je prisustvovalo šezdeset polaznika koji su jedva stali u dvoranu.

Ono što sigurno mnogi od mene nisu očekivali, misleći da ću se ja isključivo usmjerili na udarce alternative na mainstream, moje je stajalište da je dobro uravnotežena mainstreamska pedagogija vrlo važna za ovu Akademiju. Ako nemamo normu, pedagoške standarde, ako nemamo glavni okvir stvari, koji je ovdje gotovo klasičan, tada nemamo ni mogućnosti da vidimo što je odstupanje i da igramo između norme i odstupanja. Zato je moje stajalište da trebamo na određeni način programski učvrstiti mainstreamsku pedagogiju Akademije, a studenti će imati stalnu mogućnost da vide i to što su druge metode i koliko se oni dalje žele s njima baviti. Mi dobro znamo da su sve te metode takve da imaju teatroterapijsku ulogu unutar glume, ponajprije ona Čehovljeva, jer je to oblik samočišćenja i novoga koncentriranja glumca u radnoj pauzi na njegove nove uloge koje sigurno neće raditi po izabranoj metodi, ali metoda izlazi ususret takvoj kreativnoj nuždi. Ako studenti budu imali mogućnost da vide i koriste te metode, shvatit će i da nisu metode te koje rješavaju glumu, nego im pomažu da budu u kreativnoj kondiciji. Mislim da će novi programi i na odsjeku režije i glume biti gotovi do kraja tekuće godine.

Kako ocjenjujete značenje ostalih škola i tečajeva glume izvan Akademije?

— Donekle poznajem te tečajeve i vrlo mi je drago da oni postoje. No, moram kazati da je, kada je i najtromija, Akademija nezamjenjiva. Nije samo pitanje kako radi koji odsjek, nego i u prostoru kojih problema se kreće glumac. Ni jedna od konkretnih škola koje se pojavljuju nije na razini ovoga što se akumuliralo iz tradicije akademije iz strukture koja nastoji bogato misliti problem glume, režije, filmske režije, montaže i snimanja. Novi tečajevi i workshopovi uglavnom su zasnovani na tehnikama i ne otvaraju problem do onih razmjera na kojima ova Akademija ipak dugo godina ustrajava nudeći glumcu, filmskom i kazališnom redatelju i dramaturgu neka znanja koja škola koja je na razini politehnikuma, a da ne govorimo o nekim seminarima koji nisu ni na toj razini, ne može pružiti. Ova škola ima vrlo dobrih pretpostavki, osim prostora koji je vrlo malen, a i opremljena je za visokoškolsku nastavu. Nju je vrlo lako pretvoriti u inkubator ljudi koji su otvorenih pogleda, a otvorenost im priređuje znanje, to jest više znanja nego što ga mogu dobiti na drugim mjestima. Nemam ništa protiv vanjskih tečajeva, ali oni ne mogu ni izbliza obaviti ono što bi trebalo glumcu i redatelju u cjelini problema.

Bi li kazališta, i koja, po vašem mišljenju trebala njegovati tradicionalni način glume?

— Zasigurno postoji oblik zaštite standardnosti. No, standard na koji bi trebao raditi Kerempuh je već različit od standarda na kojem bi trebao raditi HNK ili Dramsko kazalište Gavella. Ako uzmemo da suvisli repertoar sabire nasljeđe i sustav čitavog jednog kazališta, da je tako moćan da ulazi u sve strukture kazališta, onda je to sgurno ono mjesto u kojem glumac dolazi na svoje jer je stalno u procesu partikularnog dakle haenkaovskog ili zekaemovskog ili nekog drugog teatarskog obrazovanja. Repertoar svojim sadržajem mora izgrađivati glumce.

Već dugo nisam spominjao primjer jednog Barraultova stajališta, kada je dobio u ruke Commedie Française. On je tada rekao da mora napraviti repertoar na način da u njemu bude zastupljen i klasični i moderni repertoar, ali i kaže nešto zanimljivo, do čega mi ne možemo ni utopijski doći: »Moram paziti da unutar repertoara postavljam i takve komade u kojima moje drvodjelje, moji krojači i sl. neće izgubiti ruku«. Bile su to pedesete, kada je bila aktualna scenografija stilizacije, radne plohe, pa Barrault kroz repertoar misli i na svoje radionice, na održavanje suptilnijih vještina. Taj citat volim jer se iz njega vidi protežnost uloge repertoara.

Predsjednik ste Komisije za kazalište Grada Zagreba. Koje novosti možemo očekivati u odnosu prema kazališnim kućama u Zagrebu i njihovim programima?

— Mi smo pripremili kriterije za dodjelu novca, ali nije nam ni na kraj pameti da nekom kazalištu određujemo repertoar. Komisija je u posebnom položaju u odnosu na druge komisije. Ona predlaže raspodjelu novca, prati njegovo trošenje, prati uspjehe i neuspjehe, te je njezina odgovornost porasla. U Zagrebu ima šest javnih kazališta za koja Komisija određuje novac za program, dok Grad podmiruje hladni pogon itd. Dosadašnji sustav dodjeljivanja novca bio je daj lovu i bježi, pa smo morali uvesti neke promjene i detaljnije razraditi kriterije dodjele. Kao bivši kazališni praktičar ne mogu povjerovati u neke zahtjeve. Primjerice, HNK Zagreb za koje nismo mjerodavni, ali nam šalju dokumentaciju, traži gotovo pola milijuna npr. za autorske honorare za izvedbu Pricina Ateljea. Komedija pak traži npr. milijun i dvjesto tisuća kuna za Malu Floramye. Treće kazalište spominje u troškovima programa scenografiju i kostimografiju, »materijale i izradu kostima«. Pitam se kako izrada scenografija ili kostima može biti u projektu ako to kazalište ima desetak majstora u stalnom radnom odnosu i velike radionice. Stoga smo napravili znatno preciznije upitnike koje smo poslali kazalištima i zamolili ih da nam odgovore po točkama.

Kriteriji za raspodjelu novca su precizno obrazloženi. Mislim da dio novca treba dodijeliti na temelju odgovornosti kojom se prezentira repertoar, repertoarna jedinica, itd. Mi nismo nikakav agitprop koji će propisivati što je dobar komad za neki repertoar, što nije. Zato nam je potrebna tzv. unutarnja i vanjska evaluacija. Unutarnja evaluacija podrazumijeva da članovi ansambla ocijene vlastitu predstavu. Vanjska evaluacija provodi se tako da nam kazalište predloži iz reda stručnjaka pet do deset osoba, između kojih izaberemo nekoliko te ih zamolimo da na tim evaluacijskim predlošcima unesu svoje primjedbe i ocjene. Mislim da je i to važna procedura jer uvodi i veću odgovornost ansambla prema kvaliteti ukupnog plasiranog posla. Čini mi se da bi trebalo isplatiti do dvije trećine odobrena novca do evaluacije nakon čega bi se eventualno isplaćivao i treći predviđeni dio. To bi valjda unijelo više reda u rad kazališta.

Kako ocjenjujete stanje u hrvatskom kazalištu u devedesetima i koje su predstave po vama bile najvažnije?

— Gledajući scensko komešanje u posljednjih deset godina, mislim da je situacija u cjelini katastrofalna. Ima predstava koje su bile režirane pametnijom rukom, u kojima se vidi rad na glumcu. Mogu izdvojiti neke Magellijeve predstave, neke Kunčevićeve i Juvančićeve predstave, ali najveći rad na glumcu, iako tu ima raznih naivnosti, jest u alternativnom teatru. U Nesigurnoj priči, uz manje zamjedbe u samom sustavu mišljenja Bobe Jelčića i Nataše Rajković vidio sam nešto vrlo zanimljivo: pokušaj ozbiljnog teatra i ništa manje. Netko može reći da tu nema snažne radnje, no ja mislim da u toj predstavi ima svega, a pogotovo mišljenja teatra. Osobito su važni i rani dani Exita. Pojava Dekadencije u jednom trenutku nagovijestila je nagli moment ozdravljenja. Gluma je toliko dobro uzela tekst k sebi da je u jednom trenutku tekst nestao u glumi i nastao je teatar. To me zadivilo. Te mi predstave padaju na pamet jer bih upravo to želio gledati u većoj mjeri u našim kazalištima, dakle, promišljanje teatra i njegova problema. Dekadencija je to sigurno mislila, kao i Usporavanja i Nesigurna priča. Premda su to proplamsaji, ono što mi se najviše sviđalo zbilo se tamo gdje se to manje očekivalo.

Sasvim je beskorisno ulaziti u repertoar HNK. Ja ga jednostavno ne razumijem, ne razumijem ga upravo s pozicije mainstreama. Nevjerojatno je u kojoj se mjeri dvadeseto stoljeće, koje je već klasično, nije igralo na toj sceni. HNK Zagreb nije ništa otkrio, ni u mainstreamu ni izvan njega. On je po sustavu improviziranog pomlađivanja repertoara radio i razne budalaštine, a da i ne govorimo o politizaciji scene. Kao što politizacija nikad u teatru ništa dobro ne donosi, nije donijela ni njima. Drugo je pitanje s estetičkoga načela ući u političku polemiku. Da je HNK s estetičkog načela ušao u bilo kakav spor, obavio bi veliki posao i podigao volju drugih kazališta, koja su ipak prikopčana na taj mainstream. Podizanje takva glumišnog raspoloženja u velikom dijelu ide preko glavne kuće, koja je temeljni predstavnik mainstreama unutar jednog nacionalnog kazališnog sklopa. To je ono što zamjeram Žoržu Paru. Zamjeram mu što je hrvatskom kazalištu ubio volju za promišljanjem teatra, misleći da to nije uloga HNK. No ako pogledamo Burgteater u Beču, možemo vidjeti da upravo glavno kazalište ima najveću odgovornost u životu neke zemlje. Teatar treba biti samo budžetski oslonjen na državu, ali u svom repertoaru treba biti neovisan o vlasti i vladajućim ideologijama. Ne smije se dogoditi razmjena: ti meni lovu, a ja tebi ono što najviše voliš čuti i vidjeti. Teatar ne smije biti Dežurni funkcionarijat; on radi kako bi se toga riješio. To se onda i vidi. Ta muka.

Kako gledate na igranje Krležinih djela u Hrvatskoj?

— Krležu sam dokraja otkrio kad sam počeo raditi njegova djela i kada sam ga upoznao. On me fascinirao. Njegovo tijelo bilo je tada u visokom stupnju artroze, ali glava je radila kao žarulja koja je svijetlila fantastično. On mi se otkrio i preko prvih Matvejevićevih razgovora preko kojih su rahlije izašle van neke Krležine pozicije, ali i muke. Zatim sam i sâm radio na Ledi s Međimurcem u DK Gavella, a postavljali smo njegove male komade u ITD-u, gdje smo se i upoznali kada je on dolazio na generalne probe. Moram reći da na Kraljevu, koje su radili Baletić u Varaždinu i Magelli u Zagrebu, svaka generacija može provjeriti svoje shvaćanje moderniteta. Za Zagreb je osobito važno bilo Radojevićevo Kraljevo. Da je Krleža za kazalište napisao samo Kraljevo, bio bi silno važan.

O Krleži volim razmišljati i kao o nekakvom Borgesu, zato što je izmislio sve. Tomislav Durbešić svojedobno je napisao da nikad nismo imali tako dobre odvjetnike kao u Krležinim dramama, takvu vojsku, činovništvo, srednju klasu, intelektualce... To je postojalo jedino u Krležinoj izmišljenoj državi. To je borhesovsko stvaranje države iz glave. Krleža je odista u svojim komadima, a da ne govorimo o romanima, netko kojemu se moramo diviti. Napisati toliki broj knjiga, na visokoj razini, otvarajući niz novih problema, mogao je samo Krleža. Oni koji su u životu napisali makar jednu knjigu znaju koji je to posao.

U pripremi je Zakon o kazalištu. Što je ono najvažnije što u taj zakon mora ući?

— Da bi zakon bio dobar, moraju se obaviti neke važne predradnje i naša bi komisija tu mogla napraviti veliki posao. Zakon je svojedobno napisan s dobrom idejom o promjenjivosti ansambla, prema repertoaru. Takva ideja je vrlo važna, no ona pada i na sindikalnim ugovorima i na brojnim drugim razlozima. No kako su repertoari bez nekih novih zahtjeva, oni, načelno, u hrvatskom glumištu nisu mogli biti kriterij za izmjene unutar ansambla. Tako su uvedene nekakve periodične audicije za glumce. Katastrofa. Europska ideja je, međutim, sasvim jasna: repertoar je audicijsko načelo. On, naime, izabire glumce.

Kako ocjenjujete pojedine kazališne festivale u Hrvatskoj?

— Dubrovnik bi po mom mišljenju trebao biti mainstreamski i klasičan. U Dubrovnik ne može i ne treba stati sve. Može se raditi paralelni festival u Lazaretima za alternativne predstave, ali Dubrovnik treba ostaviti mainstreamu.

Splitski festival traži svoj profil iz suvremenih tekstova i suvremene interpretacije klasičnog. Split nema poziciju dubrovačkog festivala i mora računati s drugim ambijentalnim elementima. Kad sam bio direktor Drame Splitskog festivala, radili smo i predstavu u Trogiru, koja je poslije gostovala u Dubrovniku. Smatrao sam da je dobro provoditi teatarsku decentralizaciju, pogotovo kad je riječ o ambijentalnom teatru: otići iz Splita u Trogir, iz Trogira na Hvar, iz Hvara u Dubrovnik.

Festivali su osim toga nešto u čemu treba ponajprije interes naći i grad i turistička zajednica, a ne država. Mi smo pokraj Imaginarne akademije napravili dva izdanja Motovunskog festivala. On je postao događaj na koji u pet dana dođe dvadesetak tisuća ljudi. Istarski turizam to je prepoznao i stoga pomogao i to izravno, financijski.

Kako ocjenjujete stanje u kazališnoj kritici?

— Mislim da se ono poboljšava jer ima sve više ljudi koji o kazalištu ozbiljno pišu. Neka se moje starije kolege ne uvrijede, ali mislim da je današnja kritika bolja od jučerašnje. Možda tisak i drugi mediji daju danas mogućnost da se o tim stvarima dublje zaore, i to se vidi na kritičarima, pogotovo mladim, koje ne želim ovdje nabrajati da ne bih nekoga izostavio. Meni je draže čitati i neke kritike s kojima se do kraja ne slažem, nego neke kritičare koji su pozitivno pisali i o meni kao itedeovcu, ali od čijih mi je kritika zlo čak tada kada te hvale.

Kako ocjenjujete kazališne časopise »Kazalište«, »Frakciju« i »Hrvatsko glumište«?

— »Frakcija« je bila beskrajno ponižavana, a obavila je golem posao na afirmaciji hrvatske kulture u svijetu i njezinu povezivanju s drugim kulturama. Što se tiče »Kazališta« i »Glumišta«, mislim da im štošta nedostaje. Možda bi bilo bolje da od ta dva časopisa ponovno nastane jedan.

Kako ocjenjujete televizijske emisije o kulturi?

— Volim emisiju Pola ure kulture, a ostale manje gledam. Emisije koje radi gospođa Ritz realiziraju se s različitim uspjehom. Kada ona radi nešto što joj je bliže, onda to radi bolje, a u protivnom smjeru ispada pretenciozno ili pak neskladno. To je nažalost tako.

Što biste željeli vidjeti u budućoj emisiji o kazalištu?

— Mislim da je emisija Ivane Sajko V-efekt bila dobro zamišljena, iako je u realizaciji ponekad bila nespretna. Inače, mislim da se u Hrvatskoj ne shvaća važnost teatra. On je središnje mjesto kulture. On sabire gotovo sva znanja i sve probleme. Razne su potrebe koje teatar poziva na sebe, razne struke, razni senzibiliteti. Teatar ih poziva: iskušajte se na meni, pa ćete tek onda vidjeti što ste zapravo. Možda s tom idejom treba napraviti i emisiju o kazalištu.

Koje su aktivnosti i projekti Centra za dramske umjetnosti?

— On sada prelazi s jednog sustava financiranja na drugo. Factum, Frakcija, Imaginarna akademija, projekti Centra, danas se sasvim drukčije valoriziraju. Akademija će također bliže vezati za Centar i u tome vidim veliku dobrobit za studente.

Kako vidite budućnost Zaklade Otvoreno društvo u Hrvatskoj?

— Bio sam član Upravnog odbora, a neko vrijeme i vršitelj dužnosti direktora. No, nakon nekog vremena, ponajprije zbog neslaganja s predsjednicom Odbora, gospođom Singer, i zbog načina izvlačenja Otvorenog društva iz Hrvatske, povukao sam se iz te organizacije. Po mišljenju američke središnjice, Hrvatskoj sve manje treba njihova pomoć, pa će stoga i njihov utjecaj u Hrvatskoj sve više slabiti.

Što je s izdavačkom kućom Antibarbarus?

— U toj sam izdavačkoj kući bio suvlasnik, ali sam se iz nje odavno povukao.

Kako komentirate nagrade Hrvatskog glumišta, ponajprije veliku pobjedu Zlatka Viteza i njegovih Histriona?

— Nemam riječi pa ni komentara.

Kako gledate na stanje u hrvatskom filmu i što namjeravate učiniti za hrvatski film u okviru Akademije?

— Kada Nacionalno vijeće to odobri, čeka nas na Akademiji pokretanje vrlo važnog odsjeka filmske produkcije. Ako se pokrene taj odsjek, izvanredna mu iskustva može ponuditi i Centar za dramske umjetnosti, osobito Imaginarna akademija. Tri naša produkcijska paketa Slovenci su već pretvorili u filmove, suportirajući pritom Imaginarnu akademiju, za razliku od bivše hrvatske vlasti. Mogu reći da je broj kultiviranih i talentiranih mladih redatelja u Hrvatskoj tolik da se s tog aspekta za budućnost hrvatskog filma ne bojim. Bojim se samo onih novih koji o hrvatskoj filmskoj produkciji odlučuju, a imaju stare ideje o tome kakav bi trebao biti odnos države i filma.

Razgovarao Zlatko Vidačković