Opravdana paranoja protivljenja

Opravdana paranoja protivljenja

HTV-ova nizanka o hrvatskima akademskim nepodopštinama u glavnome Dnevniku priopćila je 22. studenog da je Ministarstvo znanosti spustilo jednu metlu, ali i dalje maše drugom. Odustalo je od forsiranja prijedloga novog zakona o visokim učilištima. No i dalje ustrajava na Zakonu o inspekciji visokih učilišta i znanstvenoistraživačkih pravnih osoba, kakav u Hrvatskoj još nije postojao.

Nema dvojbe da je Ministarstvo odustalo od Prijedloga (i Nacrta) zakona o visokim učilištima ponajviše zbog frontalna odbijanja Sveučilišta u Zagrebu (a vjerojatno i zbog fronte odbijanja, u koju su se tiše ili glasnije svrstala sva hrvatska sveučilišta). Ako je tako, neobično je da Ministarstvo nije odustalo i od svog Prijedloga zakona o inspekciji visokih učilišta, koji je Senat Sveučilišta u Zagrebu, na svojoj sjednici 19. listopada o. g. »u cijelosti odbacio«, zbog ovih glavnih razloga:

— Prijedlog zakona o inspekciji visokih učilišta i znanstvenoistraživačkih pravnih osoba je protuustavan jer ozbiljno zatire autonomiju sveučilišta. Ustavno je pravo sveučilišta da samostalno ustroji mehanizme koji će moći uočiti i otkloniti eventualne nepravilnosti svoga djelovanja.

— Oblik inspekcije kakav je predviđen u Prijedlogu zakona o inspekciji visokih učilišta i znanstvenoistraživačkih pravnih osoba, prema našim spoznajama, ne postoji ni u jednoj europskoj zemlji.

— Nema potrebe za osnivanjem nove službe (Odjel za inspekcijske poslove) u okviru Ministarstva znanosti i tehnologije, jer se već i temeljem dosadašnjih propisa osiguravala zakonitost rada visokih učilišta, a obavljao se i upravni nadzor.

Što je to tako prijeteće i ponižavajuće u Prijedlogu zakona o inspekciji da ga je Sveučilišni senat odbacio još odlučnije od Prijedloga zakona o visokim učilištima?

A inspekcija pravosuđa?

Da bi se ocijenilo senatsko protivljene inspekciji visokih učilišta, korisno je usporediti je s inspekcijom pravosuđa, koja prati neke strane djelovanja institucija čija je funkcionalna autonomija po prilici toliko važna koliko i autonomija sveučilišta. Navodim dva davna slučaja (od prije tridesetak godina) iz prakse tada mladog inspektora pravosuđa, koji je kasnije u dvije države postao dekanom dva pravna fakulteta (što bi mu teško uspjelo da je kao inspektor došao na glas kao zatiratelj samostalnosti pravosuđa).

Prvi je slučaj kancelarijskog referenta u općinskom sudu u O., čiji je rad nađen besprijekornim, ali na neobičan način nedostatnim: na starijim spisima zaprimljenima od referenta nedostajale su taksene marke, koje su dokaz da su stranke platile sudske pristojbe. U takvim slučajevima zadaća inspektora pravosuđa bila je samo ta da konstatira što sa stajališta propisa nedostaje (u danom slučaju marke). No, u ovom slučaju inspektor je s lakoćom ustanovio i zašto, odnosno kako, nedostatak nastaje: u čajnoj kuhinji iza kancelarije našao je posude u kojima je marni referent otapao marke da bi ih potom ponovno stavljao u promet, a prodajnu cijenu uzimao sebi.

Drugi je slučaj otočkoga suca, koji je napisao traktat o središnjoj grani prava u pet debelih svezaka. Taj su traktat ostali suci poslije godinama upotrebljavali kao glavni oslonac u pisanju presuda. No, autor traktata u nekoliko godina u kojima je završavao svoje životno djelo sam nije napisao ni jednu. Nekadašnji inspektor kaže da na putu na otok učenog suca nije znao ni kako da se postavi, a kamoli kako da priopći svom domaćinu da postoje sumnje da domaćin ne radi posao za koji je izabran i plaćan. Ne toliko zbog toga što je otočki sudac bio jedan od najuglednijih pravnika u zemlji, koliko zbog činjenice da su pravosudni inspektori samo iznimno smjeli prikupljati podatke o djelovanju sudaca, i to samo u ekstremnim slučajevima kao što je bio taj, otočkoga suca, naime, kad bi već bilo posve jasno da neki sudac jednostavno ne radi posao za koji je plaćen (Viši sudovi su ionako kontrolirali kvalitetu nižih sudova u prizivnim postupcima, a partijsko-državni organi imali su mogućnost da bilo kojega politički nepoćudna suca ne izaberu ponovno na dužnost.) No, sve je prošlo sretnije nego što je mogao očekivati: učeni sudac inspektora je dočekao na izlazu iz broda, odmah mu saopćio da veoma dobro zna da je razlog inspektorova dolaska taj što on, sudac, u protekloj godini nije riješio ni jedan spis, predao mu svoju ostavku na sudačku dužnost, a potom ga pozvao u najbolji restoran na večeru.

Srednjovjekovne povlastice

Ne tvrdim da bi inspekcija visokih učilišta obavljala svoje zadaće tako idilično kako to mogu sugerirati dvije crtice iz djelovanja nekadašnjeg inspektorata pravosuđa. No, navedeni primjeri ipak omogućuju neke važne zaključke.

Prvo, ako Republika Hrvatska omogućava svojim visokim učilištima da dodjeljuju od nje priznate diplome, zašto bi državna inspekcija postupka dodjeljivanja tih diploma bila protivna autonomiji sveučilišta? Ako Republika Hrvatska iz svog proračuna podupire najveći dio djelatnosti visokih učilišta, zašto bi protivna autonomiji sveučilišta bila inspekcija čija je svrha da se ustanovi da li nastavnici održavaju nastavu u skladu s programom čiju izvedbu država podupire? U svjetlu tih ocjena, potpuno je promašeno stajalište Senata Sveučilišta u Zagrebu da je »Ustavno... pravo sveučilišta da samostalno ustroji mehanizme koji će moći uočiti i otkloniti eventualne nepravilnosti svoga djelovanja.« Ako je Senat time želio kazati da i sveučilište ima takvo pravo, to nije trebao spominjati, jer se podrazumijeva. Ako je nastojao kazati ono što je kontekstualno doista kazao, a to je da isključivo sveučilište ima pravo da »ustroji mehanizme...«, zatražio je za sebe povlastice veće od onih koje je imala srednjovjekovna crkva.

Drugo, postoje opravdani razlozi za to da država putem svoje inspekcije prati dodjeljivanje sveučilišnih diploma i održavanje sveučilišne nastave. Dodjeljivanje diploma nije jednokratan čin, nego dugotrajan i poprilično složen postupak, koji se za svakoga pojedinog studenta sastoji od donošenja stotinjak dokumenata (o zaprimanju prijave na razredbeni postupak, ocjeni na razredbenom ispitu, relativnom uspjehu u razredbenom postupku, upisu, testiranju semestara, prijavljivanju ispita, polaganju ispita itd.). Štoviše, ti se dokumenti u sve većoj mjeri obrađuju ili čak donose elektroničkim putem, koji omogućuje, kao i svaka tehnička novotarija, neslućene sistemske zloupotrebe. Održavanje sveučilišne nastave neizbježno šepa zbog dva razloga. S jedne strane, sveučilišta, odnosno fakulteti, nude studentima previše sati nastave, trideset ili više sati tjedno (umjesto 15-20 sati + 10-15 sati kliničkih vježbi u studijima kao što je medicina), u kojoj po rasporedu pretežu predavanja, dvadesetak sati tjedno. Uz tako ekstenzivnu satnicu, popriličan broj nastavnika i studenata nastoji izbjeći što veći dio nastave. Razborito bi bilo da u prijelaznom razdoblju od godinu-dvije upravo inspekcija visokih učilišta snimi stanje održavanja nastave zato da se, polazeći od stvarnog stanja, napravi racionalniji model sveučilišne nastave. S druge strane, hrvatska su se sveučilišta, a nadamo se i hrvatska javnost te hrvatski političari, upravo u nedavno završenoj raspravi o Prijedlogu zakona o visokim učilištima, kojim je sadašnji ministar znanosti pokušao uvesti načelo da svaki student snosi ukupne troškove svog studija, odlučila da do daljega Republika Hrvatska, poput drugih kontinentalnoeuropskih država, iz svog proračuna snosi najveći dio troškova studija svakoga dodiplomskog studenta. U takvu sustavu nastavnici se ne moraju brinuti da li će sveučilišta na kojima rade privući dovoljan broj studenata, pa su ispiti redovito stroži nego u, primjerice, sveučilištima u SAD (gdje studenti pokrivaju veći dio troškova svoga studija nego u Europi — iako rijetko većinu troškova). I u takvu sustavu u pravilu trpi nastava, koju i nastavnici i studenti nastoje skratiti i olakšati, jer je težište sveučilišnih studija na pripremi ispita. Zbog toga će i nakon racionalizacije nastave u hrvatskim sveučilištima, koju zagovaram, biti korisno da Republika Hrvatska kao glavni podupiratelj javnih sveučilišnih studija nadzire, među ostalim putem svoje inspekcije visokih učilišta, da li se sveučilišna nastava koju podupire izvodi u skladu s odobrenim programima (dakako, ne da ocjenjuje kako se izvodi).

Izvori strahova

Ako postoje toliko dobri razlozi za uspostavu inspekcije visokih učilišta, a ne postoje valjani razlozi protiv nje, otkud protivljenje inspekciji od strane Senata Sveučilišta u Zagrebu te zgražanje nad samom zamisli takve inspekcije od malne svakog sveučilišnog nastavnika s kojim sam imao prilike o tome razgovarati? Usuđujem se nagađati da je prvi i neposredni uzrok uvjerenje velikog broja stanovnika ove zemlje da je svatko ugrožen od svakoga drugog. Stoga se čini da je jedino razborito sredstvo preživljavanja zazor od svih ostalih, a stoga i od bilo kojih javnih standarda djelovanja, te oslonac u obitelji, prijateljima i proširenoj obitelji kao što su to fakultet na kojemu je čovjek zaposlen, odvjetnička komora čiji je član ili politička stranka u kojoj je izgradio veze. Međutim, upravo zbog toga što je naše prirodno stanje, u kojemu je svatko svakome vuk, konačni pokretač nevolja kao što je to odbijanje sveučilišnog senata u Zagrebu da makar ozbiljno razmotri Prijedlog zakona o inspekciji visokih učilišta, veoma je važno ustanoviti ne tko je započeo prirodno stanje na sveučilištu (jer nije počelo na sveučilištu), nego tko ga je posljednji na sveučilištu vidljivo nastavio.

Nažalost, idući tim putem ne možemo zaobići sadašnje političko vodstvo Ministarstva znanosti i tehnologije (profesionalci izuzeti). Ono si je dopustilo da 4. rujna o. g. pusti u optjecaj Prijedlog zakona o inspekciji visokih učilišta sa svega jednom stranicom obrazloženja, koja ne samo da ne navodi bilo što približno razlozima za takvu inspekciju iznesenima u ovom tekstu, nego se zadovoljava posve apstraktnim pravničkim razlozima — takvima koji i pravniku što je napisao ovaj tekst izgledaju neinformativno. No to je manji od poticaja za strah koji je izazvalo sadašnje političko vodstvo Ministarstva znanosti. Veći je, po svemu sudeći nenamjerno, iznio (a proizveo mnogo ranije) sadašnji pomoćnik ministra znanosti, kojemu se pripisuje nacrt prije nekoliko dana napuštena Zakona o visokim učilištima, u članku Sukob vlasti i sveučilišta, »Zarez«, 2: 43 (23. XI. 2000), 11. U članku se, među ostalim, žali ovako:

»Ministri su često u sukobu sa sveučilišnim vlastima upravo zbog svijesti da je njihov mandat de facto mnogo kraći od rektorskoga, a da se rješenja koja su prisiljeni ponuditi neće ispuniti u nestalnome i neizvjesnome političko-vremenskom roku.«

Da je mandat ministra znanosti i njegovih političkih pomoćnika u posljednjih desetak (a i tridesetak) godina trajao u prosjeku samo nekoliko godina te da su zakoni koje su probitačniji od tih ministara predlagali u posljednjih tridesetak godina bili na snazi najdulje sedam do deset godina, članovi sadašnjega političkog vodstva Ministarstva znanosti mogli su i trebali znati prije nego što su prihvatili da to ministarstvo vode. Pomoćnik ministra kojemu se pripisuje nedavno napušteni Nacrt zakona o visokim učilištima, a koji je diplomirao studij filozofije, može i treba znati da se može trebati samo ono što se može moći te da su stoga nakane njega i njegova ministra da tim nacrtom korjenito promijene ustroj hrvatskih visokih učilišta od samog početka bile neodgovorne. Nadalje, mogli su i trebali znati da je u demokraciji, u kojoj nema tvrde vlastodržačke politike što si omogućava trajanje mimo i preko mandata pojedinih ministara, ministar znanosti i visokog školstva, ili pak ministar prosvjete ili zdravstva, u prvom redu ekonom javne službe za koju se brine, a političar tek utoliko ukoliko uspije stvoriti široku suglasnost onih koji omogućuju razvoj sveučilišta, odnosno političkih stranaka, privrednih i nevladinih organizacija.

Uzme li se u obzir da su sadašnji ministar znanosti i njegovi politički pomoćnici u devet mjeseci obavljanja svojih današnjih dužnosti sami smišljali reformu hrvatskih sveučilišta, i to velebnu, te da nisu pokazali interes za stvaranje široke suglasnosti onih koji sveučilištu pripadaju ili se za njega brinu, ne iznenađuje da većina hrvatskih sveučilišnih profesora, pa tako i onih što sačinjavaju Senat Sveučilišta u Zagrebu, na sam spomen bilo kojih zakonskih promjena na sveučilištu pada u stanje koje se u konvencionalnoj medicini drži nemogućim, iako je u nas posve uobičajeno i ljudski razumljivo, odnosno u opravdanu paranoju.

Ivan Padjen