Obrana komedije

Obrana komedije

Sve u predstavi Mizantropa J.-B.-P. Moli#rea, u režiji Božidara Violića, funkcionira savršenom ležernošću i odiše elegancijom kakva se odavno nije vidjela na našim pozornicama

Tko je mizantrop? Izraz je zabilježen u francuskom jeziku oko stoljeće i pol prije prije nego što je Moli#re taj ljudski tip učinio temom svoje komedije. U galeriji ljudskih tipova i karaktera mizantrop nosi oprečno određenje: ili je riječ o psihopatološkoj deformaciji koja pojedinca unaprijed uklanja iz svakoga društvenog konteksta ili je riječ o pojedincu čije je ponašanje posljedica sukoba s društvom. U prvom slučaju reklo bi se da mizantrop još nije dorastao komediji, a u drugom da već pripada u dramu.

Moli#reov čovjekomrzac nije izdanak tipa iz antičke komedije, jedini mu je predak filozof Diogen, cinik koji propovijeda odbacivanje konvencija i težnju prirodnosti. Uz Diogena vezana je anegdota o tome kako je Aleksandar Veliki, posjetivši filozofa, obećao ispuniti mu jednu želju, na što je Diogen zatražio da mu se makne sa sunca.

Nedvojbeno je Alceste onaj njegov junak s kojim se Moli#re najviše poistovjećuje, te u potpunosti razumije njegove diogenovske impulse. Moli#re, za razliku od filozofa, neće odoljeti da od kralja Sunca ne zatraži pokroviteljstvo, smatrajući to uvjetom da dobije teatar na razini svojih sposobnosti i vizija.

Dobivši ga, on se ne zadovoljava time da bude kraljev zabavljač, nego on u svojoj trilogiji Tartuffe, Don Juan i Mizantrop napada društveni autoritet u rukama svemoćne ideološke mafije oslonjene na Crkvu, kojoj se ni sam kralj ne želi suprotstaviti. Umornu Moli#reu, slomljenu zabranama, produkcijom zabavnih predstava za kralja i nevjerom supruge, ostaje u Mizantropu on sam, minimum i maksimum od kojega ne može odstupiti.

Alceste je tvrdoglav, žučljiv nonkonformist kojemu beskrajno ide na živce ponašanje i moral dvorjana. Trebalo bi da samo za trun snizi svoje zahtjeve i kriterije, kako mu savjetuje prijatelj Philinte, te s podsmijehom promatra prenemaganje i pokvarenost dvorske čeljadi, poglavito udvarača njegove Célim#ne. Ali Alceste to odbija, te njegovo ponašanje dosljednošću nepokolebljivo teži konačnoj posljedici.

Demonstracija umijeća komedije

Mizantrop na praizvedbi nije postigao uspjeh ravan onom drugih njegovih komedija, jer se nije dogodio grohot partera. Alceste je prije dramska osoba nego komični karakter, ali je očito da, želi li opstati na pozornici, mora nastojati što više se prilagoditi komičnoj konvenciji. U predstavi Mizantrop, koju smo početkom šezdesetih godina vidjeli u Zagrebu, Jean-Louis Barrault igrao je glavnu ulogu i režirao predstavu, inzistirajući upravo na Alcesteovoj komičnosti.

Godine 1960. Kosta Spaić postavio je Mizantropa sa Svenom Lastom u glavnoj ulozi. Svjestan ključnoga problema komedije, redatelj je smjestio radnju na kraj 19. stoljeća, čime je postigao stanovit paralelizam s čehovljevskom dramaturgijom. Da je Spaić režirao tu predstavu u stilu svojih velikih predstava iz sredine sedamdesetih godina, posebno Drame bez naslova, ne bi u Mizantropu prevagnula Lastina ozbiljnost kojom se predstava izgubila u nijansama stilskog rafinmana.

Priklanjanje komediji redatelja Božidara Violića u pogledu Mizantropa posve je neupitno. Stoga on režira predstavu kao demonstraciju umijeća komedije u svim njezinim sastavnicama. Počevši od više nego korektne dikcije aleksandrinaca u prijevodu Vladimira Gerića, što i nakon četrdeset godina odiše svježinom, preko dosjetljiva prostornog eseja Tihomira Milovca i raskošnih kostima Diane Kosec-Bourek, koji su prava svečanost oku, pa do profinjena scenskog pokreta Ivane Boban — sve u predstavi funkcionira savršenom ležernošću i odiše elegancijom kakva se odavno nije vidjela na našim pozornicama.

Alcestea Violić vidi kao čovjeka njegova vremena, koji tvrdoglavim inzistiranjem na prirodnosti istine najavljuje J.-J. Rousseaua (nesposobna uostalom da to vidi u Mizantropu). Izbor Ljubomira Kerekeša za glavnu ulogu, dakle glumca čiji je izražajni raspon najbliži farsi, bilo je najbolje rješenje za komičnog Alcestea, čiji je bijes karikaturalno zvučao u visokim tenorskim položajima.

Glumačka sukladnost

Nema sumnje da je Violić uspio postići glumačku sukladnost između takva Alcestea koji sebe ne čuje, i vrhunske groteske Orontea (Žarko Potočnjak), koji samo sebe i o sebi hoće čuti. Acaste (Adam Končić) i Klitandar (Alen Šalinović) savršene su barokne vinjete, kojima je zadaća zadovoljiti samo žanrovsku općenitost.

Vrsna Célim#ne Nataše Dorčić ostaje ipak još dužna koketnosti u smislu u kojem mora zrcaliti Oronteovo udvaranje. Siniša Popović kao Philinte u potpunosti odgovara maski razumnosti prikladnoj za skrivanje dvoličnosti. Ivana Boban u ulozi Elijante zna kako tom shematskom liku dati tijelo. U slučaju Arsinoje Katje Zupčić predstava pokazuje kako sudbina toga lika nije možebit u lošijem izgledu, nego u naopakoj psihologiji.

Ne iz težnje da modernizira Moli#rea, nego da opravda dramski ishod komedije, Violić drugi dio predstave, scenografski i kostimografski, situira u dvadesete godine prošloga stoljeća. Situacija postaje subjektivno i objektivno sve težom za Alcestea, koji je pozvan na visoki maršalski sud zbog uvrede časti. To je ubrzalo njegovu odluku da se povuče iz svijeta u samoću i da onamo povede Sélim#nu. Kako ona na to ne pristaje, dolazi do njihova konačnog raskida. Makar predstava prelazi iz stiha u prozu, ona na kraju ipak propušta promjenom ritma označiti dramsku pauzu u kojoj odzvanja Alcesteov izbor. Tako predstava završava ostavljajući dojam kao da se morala završiti prije nego što je stigla još nešto bitno reći.

U žanrovskoj relativizaciji kazališnoga događaja komedija — ako se hoće, sve do farse — posljednji je prag otpora koji je općenito i žilavi otpor riječi usprotivljene vlastitu raspuštanju. Teže je danas braniti riječ u komediji nego riječ u tragediji, kao što je teže braniti radost pred njezinom medijskom relativizacijom. Pitanje je naime koliko je hrvatski teatar u sadašnjem stanju destruiranosti uopće sposoban držati riječ. Božidar Violić jednostavno ne želi, a na tome smo mu zahvalni, polaziti u svom poslu od sličnih zaključaka. Njegov rad teži rekonstruirati teatar makar iz nalaza o njegovoj nemogućnosti. Da mu je to pošlo za rukom — i to pripada u paradokse trenutka u kojemu živimo.

Zvonimir Mrkonjić