Nove teme i imena

Nove teme i imena

Znanstveni skup Recepcija hrvatskih filozofa u svijetu (Institut za filozofiju, Zagreb, 8-9. studenoga 2000)

U Zagrebu je 8. i 9. studenoga 2000. u organizaciji Instituta za filozofiju održan znanstveni simpozij Recepcija hrvatskih filozofa u svijetu. U radu simpozija sudjelovalo je dvadesetak izlagača s raznih filozofskih i znanstvenih institucija u zemlji (Institut za filozofiju, HAZU, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Katoličko bogoslovni fakultet u Zagrebu, Filozofski fakultet DI i dr.). Tom je prigodom predstavljen i zbornik s prošlogodišnjega znanstvenog simpozija Instituta za filozofiju Otvorena pitanja povijesti hrvatske filozofije (održanog 23-25. lipnja 1999). Zbornik su predstavili akademik Žarko Dadić, prof. dr. Ante Pažanin i dr. Pavo Barišić.

U stanovitom pojmovno-metodologijskom uvodu u temu skupa Zdravko Radman usredotočio se na sâm pojam recepcije, njegovo značenje i razna područja njegove primjene — od filozofije do pravne teorije i teorije književnosti, naglasivši pritom razne aspekte (vrijeme, povijesnost, očekivanja itd.) uz koje se pojam recepcije vezuje u pojedinim teorijama i školama (hermeneutika, recepcijska estetika itd.).

U izlaganju o tipologiji recepcije hrvatskih filozofa izvan Hrvatske do kraja 18. stoljeća Ivica Martinović upozorio je na žanrovsku raznolikost u europskoj recepciji hrvatskih filozofa — od bibliografske jedinice do knjige, od sporadičnih ili usputnih navoda do teza u tezarijima ili do poglavlja u udžbenicima, dapače do zasebno ukoričenih rasprava. Pritom varira i karakter recepcije: gdjekad je posrijedi objektivan prikaz, gdjekad pohvala ili osporavanje. Razlikovati je također između neposredna odjeka među suvremenicima i recepcije s velikim vremenskim zaostatkom — primjerice, odnos prema Petriću u 17. ili pak prema de Dominisu u 18. stoljeću.

Zlatko Posavac upozorava na razmatranje modaliteta u kojima hrvatska filozofija jest ili nije nazočna, odnosno prezentirana u svijetu — u djelima svjetske filozofije, u njezinim povijesnim pregledima, priručnicima ili leksikonsko-enciklopedijskim izdanjima. Uz razumijevanje samih filozofijskih problema, Posavac smatra potrebnim identificirati i uvjete informiranosti. Pretpostavkom je razmatranja mogućih modaliteta recepcije hrvatske filozofije u svijetu poznavanje njezine povijesti, odnosno njezina historiografska uspostava.

O poznavanju Matije Vlačića u 19. i 20. stoljeću u Hrvatskoj govorio je Josip Bratulić, ističući u kronološkom slijedu brojne poznavaoce Vlačićeva djela, spominjući se i znanstvenih skupova o Vlačiću (1970. i 1975), ispravljajući neke netočne tvrdnje o Vlačiću čovjeku i teologu. Bratulić u svome izlaganju upozorava i na utjecaj što su ga pojedini radovi o Vlačiću izvršili na dalje istraživanje njegova života i djela, prateći tako recepciju Matije Vlačića u Hrvatskoj tijekom 19. i 20. stoljeća kao više ili manje povezanu cjelinu.

Ljerka Schiffler upozorava na Repertorium fontium Historiae Medii Aevi, svjetski ugledan priručnik srednjovjekovne povijesti, u kojem su sabrani rezultati proučavanja i kritičke obrade izvora od 400. do 1500. godine. Repertorij očituje stanje istraženosti bogate građe za proučavanje povijesti kulture, znanosti, književnosti, prava, teologije itd. U sedam dosad objavljenih svezaka (od 1967) svoje su mjesto našli i hrvatski filozofi te se u tom smislu Repertorij pokazuje prilogom afirmaciji korpusa hrvatske filozofije u svijetu.

Upozorivši na razliku između pristupa usmjerena ponajprije na slovo, tekst sáma filozofskog djela, i pristupa usmjerena uglavnom na povijest recepcije, razumijevanja napisanog, odnosno na povijesni horizont djela, Pavo Barišić u svome izlaganju analizira recepciju hrvatskih filozofa u nekim najnovijim europskim povijestima filozofije (njemačka Povijest filozofskih tradicija Istočne Europe i francuska Opća filozofska enciklopedija). Barišić utvrđuje da recepcija hrvatskih filozofa u tim izdanjima ovisi uglavnom o autorima tih članaka i poglavlja, među kojima nema hrvatskih stručnjaka.

Davor Balić upozorava na dvadesetak hrvatskih filozofa uključenih u četverosveščani biografski leksikon Christiana Gottlieba Jöchera Allgemeines Gelehrten-Lexicon (1750-1751) — od Jurja Dragišića i Frane Petrića do Jöcherova suvremenika Đ ura Armena Baglivija — ističući pritom da Jöcherov leksikon nadilazi rezultate kasnijih pionirskih prikaza hrvatske filozofske baštine (Marković, Zimmermann, Krstić, Filipović).

Na preskromnu recepciju skotističke filozofije u hrvatskoj filozofskoj historiografiji upozorio je Tomislav Žigmanov, davši pritom prijedlog glavnih smjernica eventualnih budućih istraživačkih radova.

Nikola Stanković izlaže kozmologijski dokaz opstojnosti Božje u Antuna Bauera, odnosno Bauerovu razradu prvih triju Tominih putova u spoznaji opstojnosti Božje.

Stjepan Kušar posvetio je izlaganje djelu Hadrijana Boraka (1915-1993), franjevca kapucina, koji se intenzivno bavio proučavanjem srednjovjekovne (poglavito franjevačke) filozofije 13. i 14. stoljeća. Premda Borakov prinos historiografiji filozofije srednjega vijeka u cjelini tek treba istražiti, neki se njegovi radovi o skotističkoj filozofiji navode uglavnom kao neupitan i nezaobilazan prilog, koji u budućim istraživanjima valja jednostavno poznavati i pretpostaviti.

Razlikujući između imenovane i anonimne recepcije (utjecaja), Mihaela Girardi Karšulin upozorava na moguću anonimnu, ujedno i negativnu recepciju Petrića u ranog Descartesa, i to u pogledu argumenta kojem pripada ključna uloga u Descartesovu utemeljenju znanosti u samoizvjesnosti svijesti. Posrednik u toj mogućoj Descartesovoj recepciji Petrića bila bi imenovana i negativna Mersennova recepcija Petrića. Mijo Korade izlaže o filozofskim autorima među hrvatskim misionarima koji djeluju u prekooceanskim zemljama, izdvojivši posebno nekolicinu onih koji unose nove ideje.

Prikazavši faktografski veoma opsežno recepciju Boškovićeve prirodne filozofije u Britaniji do kraja 19. stoljeća, Stipe Kutleša upozorava na još nedovoljno istražen utjecaj Boškovićevih ideja na neke ugledne znanstvenike 18. i 19. stoljeća.

U izlaganju o članku Filosofijski rad Rugjera Josipa Boškovića Franje pl. Markovića iz 1887-1888. Dario Škarica utvrđuje da je Markovićev pristup Boškovićevoj filozofiji uglavnom komparativno-doksografski, u znatno manjoj mjeri pak i povijesnofilozofijski te kritički.

O recepciji djela Ante Starčevića u Europi od 1875. do 1895. govorio je Domagoj Tomislav Vričko, istaknuvši mnoga izvješća o Starčeviću u raznim europskim novinama tog razdoblja — austrijskim, mađarskim, ruskim, njemačkim, talijanskim, poljskim, češkim, bugarskim, francuskim, engleskim itd. Dapače, o Starčeviću se nije pisalo samo u novinama i časopisima nego je on uvršten i u Pipinovu Povijest slavenske literature.

Izlažući o nizu članaka o jeziku što ih je od 1940. do 1945. u raznim časopisima objavio Kruno Krstić, Bojan Marotti utvrđuje da Krstić fenomenu jezika pristupa s raznih stajališta te se pokazuje svojevrsnim pretečom kako sociolingvistike i teorije standarda tako i filozofije jezika u Hrvatskoj.

Tema je izlaganja Erne Banić-Pajnić položaj jezika u procesu globalizacije, posebno pak s obzirom na problem jezika, i to ne nekog univerzalnog, nego stvaralačkog, živog jezika pjesništva, literature, povijesti i filozofije, koji je uvijek, dakako, neki određeni jezik, jezik nekog određenog naroda, u kojem biva izražen duh toga naroda (u smislu specifična doživljaja svijeta, svjetonazora).

O međunarodnoj recepciji praksisovske filozofije govorio je Lino Veljak, utvrdivši da ta recepcija po svojim kvantitativnim i kvalitativnim karakteristikama nadmašuje cjelokupnu dotadašnju recepciju hrvatske filozofije u svijetu.

Zaključno, valja istaknuti — osim što je upozorio na neke bitne momente koji utječu na recepciju hrvatske filozofije u svijetu i na neke bitne aspekte recepcije uopće, pogotovo danas, u vrijeme globalizacije i Interneta — znanstveni skup Recepcija hrvatskih filozofa u svijetu izvijestio je — koliko to dvodnevni skup može — i o stanju recepcije hrvatske filozofije u svijetu danas (u recentnim povijesnofilozofijskim izdanjima te u uglednom, zasad sedmosveščanom Repertorium fontium Historiae Medii Aevi), dao je također — što se sustavnoga pristupa tiče — nacrt tipologije recepcije hrvatskih filozofa izvan Hrvatske (od 15. do 18. stoljeća), upozorio — na koncu — i na niz novih momenata u vezi s pojedinim već istraživanim filozofima (primjerice, na moguću anonimnu recepciju Petrića u ranog Descartesa, ili pak na neka nova imena u recepciji Boškovića u Britaniji do kraja 19. stoljeća), ali je isto tako otvorio i neke nove teme (primjerice, Krstićeva filozofija jezika) i upozorio na neka nova imena (Hadrijan Borak, Christian Gottlieb Jöcher).

Dario Škarica