Nomad u suvremenoj umjetnosti

Nomad u suvremenoj umjetnosti

Rykrova se umjetnost stoga može razumjeti samo kao ekspresija melankolije za onim dalekim, nestalnim i nedostižnim. Ona je neka vrsta avangardne elegije

Tik do palače Kinsky na Starogradskom trgu, pokraj prolaza uz Tynsku crkvu, nalazi se dio Galerije glavnog grada Praga, u gotičkoj kući koja nosi ime Kod kamenog zvona. Kuća je to koja je u Pragu najvjerojatnije doživjela najveće preinake. Iza nedavno otkrivena gotičkog pročelja u unutrašnjosti zgrade, velika je retrospektivna izložba jednog od najzanimljivijih i istodobno najkontradiktornijih čeških umjetnika međuratnog razdoblja, Zdeneka Rykra.

Zdenek Rykr, rođen 1900. u malom mjestu ChotĐbou, završio je studij povijesti umjetnosti i arheologije na Karlovu sveučilištu, gdje je i doktorirao. Od 1919. slika, upijajući sva onodobna umjetnička kretanja. Zanimljivo je da se on nikada nije definitivno priklonio nekom umjetničkom pravcu, nego u njegovu opusu možemo iščitati gotovo sve, od impresionizma pa do kubizma, nadrealizma i apstrakcije. Ubrzo se nakon 1919. riješio ekspresionističkih utjecaja i počeo raditi kubistički. Nakon toga vratio se na slikanje realističkih pejzaža, vezano uz česta putovanja u Španjolsku i na obližnje otoke. Godine 1930. oženio se češkom spisateljicom Miladom Součkovom, čiju zbirku poezije ilustrira. Usporedno s realističkim i simboličkim slikarstvom, Rykr radi i nadrealističke asemblaže te često boravi u Parizu, gdje, u razdoblju od 1936. do 1938, izlaže s Hansom Hartungom, Alexanderom Calderom i Asgerom Jornom u Salon Les Indépendants. Godine 1938. u Parizu izdaje časopis »Delta« koji uređuje i vodi Henry Miller. Već od ranih dvadesetih Rykr zarađuje kao autor promidžbe mnogih čeških tvrtki: Bate, Oriona, Škode i druge, u koje uklapa dio svog osebujnog izričaja. Iza njega ostali su i scenografski radovi za Češko narodno kazalište te druge praške kazališne ustanove.

Praška izložba, koju je priredio VojtĐch Lahoda s Instituta za povijest umjetnosti, pokazuje velik dio opusa čovjeka koji je tragično završio samoubojstvom pod kotačima vlaka Prag — Pariz 15. siječnja 1940. Rykrovi su radovi za ovu prigodu posuđeni iz Češke narodne galerije, muzeja u Choteboru i Kolinu, Muzeja dekorativne umjetnosti iz Praga te brojnih privatnih zbirki i arhiva tvornica za koje je radio promidžbu.

Vrlo je teško objasniti umjetnost Zdeneka Rykra. Budući da nikad nije bio član neke umjetničke skupine, a da se u njegovoj umjetnosti mogu pronaći svi relevantni pravci prve polovice stoljeća, Rykr se doima poput nomada koji se kreće prostorom umjetničkih izraza i težnji svoga doba. Njegovi ciklusi pejzaža duboko su impresionistički, asemblaži su nadrealističke provenijencije, a slike su mu često preplavljene kubizmom, kako analitičkim tako i sintetičkim. Uz ekspresionističke grafike i sjajne reklamne plakate, Rykr u nekoliko navrata radi i malu skulpturu, koju fotografski zabilježuje njegov veliki prijatelj, fotograf Jaromír Funke. Vezu između Funkeovih fotografija i Rykrovih pejzaža koja se manifestira kao fotografska dokumentacija slikanih motiva moguće je vidjeti i na ovoj izložbi.

Posebnost je Zdeneka Rykra u tome da je primjenjivao mnoge koncepte, jedan za drugim, različite i kontradiktorne metode usporedno, pa je zbog toga što se, zapravo, odupirao modernističkim tendencijama, tražeći vlastiti izraz, bio često kritiziran u vlastitoj sredini. Rykrova se umjetnost stoga može razumjeti samo kao ekspresija melankolije za onim dalekim, nestalnim i nedostižnim. Ona je neka vrsta avangardne elegije; on je i bio umjetnik koji je radio avangardnu umjetnost, ali se nikad nije mogao poistovjetiti s njom i njezinim načelima. Stoga je za svaku pohvalu njegova današnja rehabilitacija i revalorizacija.

Marko Kružić