Nježni Kušan

Ivan Kušan, Nasljednik indijskog cara, Naklada Ljevak, Zagreb, 2000.

Čitajući knjigu bio sam poprilično iznenađen novim Kušanovim autorskim licem. Glavnu odrednicu dosadašnjih njegovih djela za odrasle vidio sam, prije svega, u stilističkom virtuozitetu koji mu je omogućavao da izvanredno spretno i duhovito oponaša, travestira, pastišira različite pripovjedačke tradicije i manire. S druge strane, na tematskom i svjetonazorskom planu Kušan je obilježen izrazito mačističkim stajalištem; njegova opsjednutost erotizmom očituje se u kultu (pre)potentnog fuckera spremnog na svaki oblik pustolovine; žene su u toj vrsti proze uglavnom ocrtane kao predmeti za jednokratnu uporabu, kao psihički ispražnjena bića. Međutim, taj tip pomalo pornografski impostirana senzibiliteta praćen je stvarnom literarnom vještinom pa i literarnim obrazovanjem, koje taj mačizam dovodi u vezu s piscima poput Henryja Millera, Ernesta Hemingwaya, Charlesa Bukowskog, pa ga doista ne doživljavamo reduktivnim poput pornografskog, nego kao izraz specifične vitalističke energije.

Imajući na umu tog pomalo ciničnog, rugalačkog i nesentimentalnog Kušana, kakva sam upoznao u ispovjednom Prerušenom prosjaku, ali i u Tornju, Naivcima i Sto najvećih rupa, nemalo sam se iznenadio nad stranicama Nasljednika indijskog cara, koje su ispunjene nježnošću i toplinom.

Ta je knjiga posvećena piščevu ocu Jakši, književniku, prevoditelju i uredniku. Budući da ga autor prati od mladosti do smrti, možemo čak reći da je posrijedi biografsko djelo. Biografičnost knjige pojačana je i činjenicom da autor o samome sebi govori u trećem licu, kao o Ivici, Jakšinu sinu, potiskujući time, barem formalno, dominantno vlastito ja iz pripovijedanja, nastojeći istaknuti da je u prvom planu pripovijedanja Jakša, kao privatna osoba, ali i kao pisac i javni djelatnik.

Knjigom sam bio iznenađen i stoga jer se u povijesti literature odnos oca i sina najčešće tretira kao antagonistička relacija (što je osobito potencirano utjecajem psihoanalize na književnost); doista su iznimno rijetka djela koja govore o harmoničnim varijantama te relacije. Uostalom, teme sukoba uvijek su književno privlačnije, imaju veći prirodni sižejni potencijal, unutarnju dramatičnost, od prizora harmoničnog odnosa.

Kušan, ipak, zahvaljujući literarnoj vještini i sjajnim humorističkim detaljima kojima je protkao pripovijedanje uspješno prevladava zamku nezanimljivosti koju skriva neantagonistički tip relacije oca i sina. Kao osoba Jakša nije predstavljen u posve idealiziranu svjetlu: autor duhovito opisuje njegovo nesnalaženje u poslovnom poduzetništvu (bankrot knjižare), njegovo bosansko nepovjerenje prema čudima zapadnjačke civilizacije, nespretnost i nepoduzetnost kad su posrijedi žene, blago ironizira i njegov politički oportunizam. Ali, iz svake Kušanove rečenice izbija nevjerojatno nježna zaljubljenost u tog tihog, nerazmetljivog čovjeka golema znanja i velike radne energije, elementarno poštena u odnosu prema bližnjima pa i društvu u cjelini. Osobito su dirljivi opisi Jakšine ljubavi prema sinu, praćenja svakoga njegova koraka, nenametljive potpore u njegovu intelektualnom sazrijevanju i traženju putova vlastite afirmacije.

Opisujući Jakšine životne peripetije Kušan plastično i duhovito rekonstruira i duh prohujalih vremena; osobito su zanimljivi njegovi prikazi života u ratnom i poratnom Zagrebu te kratki, skicozni prikazi pojedinih prizora i likova koji su se pojavljivali na javnoj sceni Zagreba u tim godinama. Tako upoznajemo, uz niz manje poznatih izdanaka brojne obitelji Kušanovih, i Ivičina strica, znamenitog botaničara Frana te bratića Jakšu (urednika i izdavača Nove Hrvatske), potom prijatelje slikara Mladena Vežu, prevoditelja i urednika Zlatka Crnkovića, u anegdotalnim prizorima susrećemo i Miroslava Krležu, Milu Budaka, Vjekoslava Kaleba, Nikolu Pavića, Jožu Horvata, Petra Šegedina, Tomislava Ladana...

Zaključujući taj prikaz konstatirao bih da Kušanova najnovija knjiga plijeni pozornost čitatelja svojom duhovitošću, vještinom pripovijedanja pa i emocionalnom toplinom, kojom pristupa odnosu oca i sina uspješno izbjegavajući zamke kičerske sentimentalnosti. Te pripovjedačke vrline nadmašuju nedostatke knjige poput povremenih nepotrebnih ponavljanja istih ili vrlo sličnih iskaza te u posljednjim poglavljima ipak iritantno prenaglašena prosvjedovanja nad činjenicom da je Jakša Kušan potisnut i gotovo zaboravljen kao književnik. Sin ipak teško može nepristrano suditi o književnoj ulozi oca, o njegovu mjestu u povijesti, pa i takvi prosvjedi teško da će nešto bitno promijeniti.

Velimir Visković