Niski udarci

Ja, ja i Irene

Me, Myself & Irene, SAD, 2000, režija Peter i Bobby Farrelly, scenarij Farrellyjevi i Mike Cerrone, fotografija Mark Irwin, uloge Jim Carrey, Renée Zellweger, Robert Forster, Chris Cooper, Anthony Anderson, Mongo Brownlee, Jerod Mixton

Svojim prošlim filmom, Svi su ludi za Mary, braća Farrelly stekli su naklonost i onih kritičara i gledatelja kojima njihov vulgarni, politički nekorektan humor najčešće nije nimalo godio. Osobno sam uvažavao već njihov prvi silan uspjeh, kod mnogih ozloglašeno ostvarenje Glup i gluplji, a pomaknuta ljubavna priča s Cameron Diaz, Benom Stillerom i Mattom Dillonom upravo me razgalila. Ja, ja i Irene nastavlja se na nježnu liniju prethodnoga filma, dakako obilno začinjenu humornim rješenjima prizemnog tipa. Najbolji trenuci novog ostvaraja Farrellyjevih su oni uvodni, u kojima bratski dvojac odlično postavlja glavni lik dobrodušna i poštena te stoga široko ismijavana policajca Charlieja. Iako su i oni krcati intenzivnim komičnim zgodama, sama temeljna situacija protagonista vrlo je realna i istinito svjedoči o grozomornu svijetu koji nastanjuju primitivci, zlobnici, pokvarenjaci, drski susjedi, razmažena derišta, iskompleksirani pripadnici manjina, ljudi nevjerna srca itd. U takvu svijetu dobričina poput Charlieja osuđena je na primanje niskih udaraca, a jedino utočište nalazi u obitelji — trojici supernadarenih sinova crnaca (koji biološki zapravo nisu njegova djeca, ali ni njemu ni njima to nikad nije na kraj pameti zapaziti jer u srcu su svoji). U trenutku kad protagonistov nevjerojatno visok prag tolerancije ipak popusti, on kreira svoj alter ego — gruba, svadljiva i seksom opsjednuta Hanka, koji je čista suprotnost Charlieju. Međutim, premda će između njih dvojice doći i do fizičkog obračuna, Hank nije negativac kakav je bio npr. Supermanov dvojnik u trećem izdanju filmskog serijala o letećem superheroju. Naime, kao što je Charlie proizveo Hanka, tako i u Hanku još opstoji ponešto od Charlieja. Stoga se ispod grube i pohotne Hankove vanjštine krije i ponešto pozitivnijih crta, a Hank u cjelini, što je s obzirom na komedijski žanr i logično, pretežno ostavlja dojam prizemna no zapravo bezopasna razmetljivca. Svejedno, film doseže vrhunac kad u konačnici Charlie prevlada Hanka te kad upravo Charlie, a ne Hank, spasi svoju novu ljubav.

Braća Farrelly romantičarskim su se motivom podijeljene ličnosti i dvojnika mogli nadahnuti iz mnogobrojnih izvora, no čini se da su ponajviše crpli iz Hitchcockova opusa. Tomu u prilog ide drugi dio filma u kojem Charlie i njegova štićenica (Zellweger) bježe pred progoniteljima što atakiraju na njihove živote, a koji lako prizivaju Hitchcockove naslove poput Mladih i nevinih ili Sabotera. Nažalost, taj drugi dio filma manje je uspio. Motiv bijega putovanjem nudio je daleko više mogućnosti no što su ih Farrellyjevi iskoristili, no najveći je problem komedije kad većina njezinih humornih dosjetki ne funkcionira. Upravo se to dogodilo braći Farrelly: neki su im komični prizori posve promašeni, a dobar ih je broj tek djelomično uspio. Stoga je Ja, ja i Irene u cjelini tek korektan uradak, a trebao je i mogao biti urnebesna ljubavna komedija.