Nietzsche i dalje nepoznat

Nietzsche i dalje nepoznat

Simpozij Nietzscheovo nasljeđe, Odjel za filozofiju Matice hrvatske, 9-10. studenoga 2000.

Wer war Friedrich Nietzsche? naslov je knjige koja se mogla dobiti na simpoziju posvećenu stotoj obljetnici smrti velikoga njemačkog filozofa. I doista, tko bijaše Nietzsche? Već sama činjenica da se svagdje u svijetu obilježava ta stogodišnjica, kao i to da se Nietzschea i dalje čita i proučava, te se organiziraju prigodni simpoziji, svjedoči o tome da se, riječima autora gore spomenute knjige, »stotinu godina nakon smrti Nietzsche pokazuje životniji nego ikada«. Pokušaj interpretiranja nekih od njegovih filozofskih postavki i dalje je veliki izazov, a njegovo golemo i utjecajno misaono nasljeđe nezaobilazna točka na koju se prešutno ili izravno oslanjaju svi oni koji se žele upustiti u dijalog sa suvremenošću. Stoga je i za domaću javnost bilo zanimljivo vidjeti kako se na Nietzscheovu ostavštinu gleda u nas, naime u kojoj se mjeri naši filozofi upuštaju u dijalog s tim neiscrpno poticajnim filozofom.

Šesnaest izlaganja

Ukupno je održano šesnaest izlaganja, a zbog sažetosti prikaza izložene teme bit će predstavljene tek u kratkim crtama, i to prema neobvezujućoj i sasvim proizvoljnoj i subjektivnoj shemi četveročlane dijalektike. Naime, s obzirom na divergentnost pristupa, kao i zbog nemogućnosti iscrpnoga faktografskog izvještaja, najprikladnijom se čini problemska interpretacija. Tako u tezična predavanja ulazi npr. izlaganje Žarka Paića Nietzsche i postmoderna kritika uma u kojem je problematiziran suvremeniji pristup u širokom potezu tema (postmoderna, kulturna kritika, razdoblje nihilizma) i autora (Sloterdijk, Deleuze, Lyotard), dakle dana je svojevrsna usporedba filozofovih stajališta s njihovom suvremenom recepcijom, što onda nužno obuhvaća i neke novije i filozofiji zanimljivije izvanfilozofske fenomene. U tom je smislu Paićevo izlaganje kompilativno i normativno, odnosno ocrtava mnoge stavove i problemske horizonte kojima je suvremena filozofska misao danas zaokupljena. Ivan Bubalo govorio je o pojmovima znanja i života u spisu O koristi i šteti historije za život, a Ksenija Grubišić u referatu Tragičan lik kao temelj razumijevanja dobra i zla kod Friedricha Nietzschea dotaknula je uistinu vrlo tešku i složenu problematiku o kojoj bi se moglo mnogo govoriti; ona se tiče kako dvojbenog određenja tragičnosti, tako i Nietzscheove interpretacije predsokratovaca te tragičara. Stjepan Kušar izlagao je o Kritici i metamorfozi kršćanstva, a Hrvoje Jurić u preglednom i informativnom prikazu iznio je Jonasovu interpretaciju gnostičkog i modernog nihilizma. U kroatistički usmjerenu referatu Nina Aleksandrov-Pogačnik analizirala je Krležino čitanje Nietzschea, pri čemu se razvila zanimljiva rasprava da li je Krleža uistinu razumio velikog filozofa, ili je njegove teze primjenjivao proizvoljno i s popriličnim nepoznavanjem filozofske tradicije uopće (autor ovog teksta smatra drugu tezu prihvatljivom).

Nietzscheovo shvaćanje ljubavi

Antitezičnim bi se mogli nazvati referati Maje Žitinski Šoljić (Novo nalaženje čovjeka) te Dubravke Kozine (Nietzsche i Lou Salomé). Žitinski Šoljić u ponešto opsežno zahvaćenoj temi razmatra problem dualizma, istine te moguće ispravno značenje pravoga kršćanstva, onako kako ga filozof shvaća i razumijeva. Kozina se pak usredotočuje na pojam Nietzscheova shvaćanja ljubavi, slično kao i Vladimir Jelkić, koji govori o njegovu razumijevanju ljubavi i umjetnosti. Tragički shvaćena bit ljubavi, kršćanska ljubav koja omogućava autonomnost osobe, kao i interpretacije po kojoj su njezini čini s onu stranu dobra i zla, čine velik dio Nietzscheovih preokupacija te su ujedno i neki od najzanimljivijih filozofovih stavova. U približno istom tematskom sklopu bilo je izlaganje Davora Ljubimira (Filozofiranje ususret i usuprot životu), a Fulvio Šuran pozabavio se opširnom temom Moći volje i vječnog povratka kao podloge nastanka nadčovjeka.

Samir Arnautović pokušao je sintetizirati i na jednostavan način prikazati Nietzscheovo antiprosvjetiteljstvo i prosvjetiteljski obrat, odnosno predstaviti njegov pokušaj da kritizirajući i prevrednujući same novovjekovne temelje, onkraj svega što se tim imenom naziva, utemelji novo prosvjetiteljstvo. Branka Brujić sistemski je analizirala misaono razračunavanje s voljom za moći, odnosno uzimajući u obzir razmatranja Schelera i Heideggera. Vesna Batovanja u odveć opširnu, ali stručnu i detaljnu izlaganju, govorila je o Heideggerovoj kritici Nietzscheova tumačenja nihilizma.

Ničeanizam i antiničeanizam

Konačno, epitezičnim izlaganjima nazvali bismo ona u kojima je Nietzscheova filozofija promišljena u nešto širem horizontu, naime ne kao tezična (pregledna, koncizna), antitezična (koncentracija na fenomene koji iziskuju širi pristup) ili sintezična (dublji uvid, složenija i preciznija filozofska aparatura), nego kao razmatranje Nietzscheove filozofije onkraj njezinih osnovnih problema i postavki. Tako je Petar Milat govorio o francuskom ničeanizmu i antiničeanizmu, ponajprije razmatrajući neke probleme internacionalizacije, kao i recentnu francusku i talijansku recepciju Nietzschea koje zajedno otvaraju neka sasvim nova i poticajna problemska polja, a Alen Tafra predstavio je Nietzschea kao viteza interregnuma pokušavajući doći do izvornog značenja njegove osobe, ujedno u interakciji s nekim suvremenim pojavama i medijskim fenomenima.

Nakon svih odslušanih izlaganja treba postaviti sasvim opravdano pitanje — je li nam Friedrich Nietzsche poticajna i nadasve aktualna filozofska literatura o kojoj je mnogo toga već rečeno, ili je on, kako neki tvrde, »u Hrvatskoj još bitno nepoznat«? S tvrdnjom da je Nietzsche u Hrvatskoj još nepoznanica nikako se ne bismo mogli složiti; tome ipak svjedoči ne osobito obimna, no ipak vrlo kompetentna i filozofski relevantna literatura koju su nam o tom filozofu ostavili npr. Danko Grlić ili Vanja Sutlić (jedini naši filozofi koji su izrijekom spomenuti za trajanja simpozija). Ali, ako se pitamo je li Nietzsche danas u Hrvatskoj poznat u onom filozofski bitnom smislu, odgovor je nažalost negativan. Tome dijelom pridonosi i nasljeđe ovog simpozija, koji je usprkos mnogim sjajnim izlaganjima ono filozofijski relevantno u Nietzscheovoj filozofiji jednostavno mimoišao, te ostao s ove strane najizvornijih pitanja na koje bi se svaki budući istraživač u dijalogu s tim misliocem trebao koncentrirati. U tom je smislu otvoren, te nadasve aktualan, poziv Nietzscheove filozofije, ne katalogiziranja ili sumiranja njegovih teza u lako iskoristiv i raspoloživ priručan (ili pred-ručan) kompendij, nego odvažnost da se misli s njim ili pak protiv njega, no nužno u njegovu horizontu. Imaju li Hrvati odvažnosti za takvo filozofsko putovanje, pokazat će vrijeme.

Tonči Valentić