Neprekinuta stvaralačka zrelost

Neprekinuta stvaralačka zrelost

Malo o prozi i ponešto o prevoditeljstvu

Želio bih, uzimajući riječ-čestitku našem slavljeniku, za njegovu devedeset i petu obljetnicu, progovoriti o neprekinutoj stvaralačkoj zrelosti i u drugim žanrovima. Ne bih o Tadijinoj poeziji, iskusnoj, pročišćenoj, svježoj, koja se konstituirala kao jedan od estetskih kanona našeg vremena. Mi smo, brojni čitatelji, nošeni njezinim ushitom, bogatije proživjeli i velik dio svojih života. Htio bih danas izreći besjedu-dvije o Pjesnikovim tvorbama o kojima se nešto rjeđe govori i piše. To je osvrt na Tadijanovićevu manju prozu (koja je pravi sinopsis za pripovjedne kompozicije) te ponešto o prevoditeljstvu.

Uzimamo Tadijinu Knjigu o svojima i o sebi (Djela, III, MH, 1995), tražimo njezine poticaje, ukazujući na bitne osobine ove naracije. Ako se jedan od pjesničkih dosega Tadijanovićevih može izreći sintagmom neprolaznost prolaznosti, onda je njezina nazočnost u obliku pjesnikove želje: obnoviti i otrgnuti zaboravu, vidljiva u zapisima o autorovim pređima i zavičaju. Oblikujući znane nam stihove višeznačne misaonosti, iz pjesme o svetom Ožboltu (1979), Tadija je podsjetio da će se nakon tolikih razgovora »s vjetrovima i olujama«, znati da je postojalo »visoko drvo s krošnjom u nebesima«, ako ga je prepoznao i u vječnost otpratio pogled pjesnikov. U Predgovoru osebujne kronike o svojim precima, započete 1950, Tadijanović je izrekao misao komplementarnu ovoj: »... pisac je odgovoran za knjigu (kome drugome osim samome sebi?), a štilac može knjigu zaklopiti kad mu se god prohtije.« (Djela III, str. 45)

Mi je otvaramo. Pred nas izlaze daleki i bliži pjesnikovi preci; pomno ocrtani portreti, od Blaža Tadijanovića, pradjeda Antuna, djeda Nike, pa drugog djeda i bake — Ličana, oca Ivana, majke Mande, i tako redom.

Sudbine likova, opis zgoda iz njihova života uokviruju dva ambijentalno srodna, a raspoloženjem različita teksta: proza Rastušje i pjesma Zbogom, zavičaju. Njihovo je protuslovlje samo u boji emocionaliteta, jer dijalog s precima Tadijanović zatvara oksimoronskim sjajem »crnog sunca«.

»Moje rodno mjesto, Rastušje, udaljeno je oko sedam kilometara od Slavonskog Broda.« Ovakav realistički početak, svoju deskriptivnu vjernost potkrepljuje brojnim zemljopisnim i povijesnim činjenicama iz života žitelja ovog slavonskog kraja; od slamnatih krovova kuća iz 18. stoljeća do petrolejske lampe sedamdesetih godina devetnaestoga. Opis pjesnikove Stare kuće mojih pređa, kositreni tanjuri koje je iz nje Tadijanović, u odrasloj dobi, ponio sa sobom u Zagreb, postali su mu neka vrsta zavičajnog utočišta: mitsko-realno vrelo iz kojeg naviru uspomene: »Odvrativši oči od tuge, zapisujem riječi (...) da razagnam sadašnjost. U tišini gori moja svjetiljka. A na stolu kositren tanjur. Tanjur davnine« (1936). Nisu li to, u ovoj naraciji, isti poetski uzleti kojih se sjećamo iz pjesama nastalih u Rastušju: Večer, Tužbalica za vinogradom, Dugo u noć, u dugu zimsku noć, Mjesečina, Visoka žuta žita. Ili Večer nad gradom, u kojoj Tadijanović, ponesen ljepotom firentinske vedute, obnavlja svoj zavičajni san:... »dok su nad glavom / Drhtale zvijezde u vinogradu«. (Firenca, 1936).

Kod Tadije se i u prozi Moji pređi, a još više u tekstovima Ljudi mojeg zavičaja, jasno razabire stajalište Pripovjedačevo. Njegov je raspon vrlo širok; ide od objektivnog, već isticanog dokumentiranog realizma, preko svježeg humora i blage ironije, u paradigmatskoj priči o Anti koji se preselio udovici Kati (ovaj croquis kao da priziva scensku realizaciju), pa do bolnih sjećanja na bratovu smrt. Posebno je uvjerljiv prozni medaljon koji govori o pjesnikovu odnosu prema majci. Slike i prizori Tadijanovićevih sjećanja nose onaj emotivni dramatski napon srodan Cankarovim ispovijedanjima u crticama (napomenimo Tadijanovićevo zanimanje za djela i prevođenje Cankara). Naglasili smo kako je osnovni ton ove proze i po temi i afektivnosti autobiografski. Neki uzorci evociranih razgovora s majkom najuvjerljivija su njegova potvrda.

Očuđujuća jednostavnost kompozicije, uvjerljivost jezično markiranih dijaloga, u skladu su s likovima i ambijentom. Ako je, prema Jacobsonovu upozorenju, prozni diskurs uopće više prikaz »logičnog odnosa između pojmova, ili bića, ili događaja«, Tadijanović to svojstvo u ovim tekstovima objedinjuje.

Zbogom zavičaju oproštajna je elegija od pređa, koji se odmarahu »Na onoj zemlji, ukraj potoka, / U mirisu jabuka, ili pod orahom«. Zaključna slika zbiljskog prostora transcendira u zaziv djedovine. Pjesnik nastavlja pisanje, stvaranje, jer kako sam kaže, nikada »očinski dom ne umire u srcu« (Spomen na djedovinu, 1955).

Među brojnim pjesnicima koje je Tadijanović prevodio (Nezval, Goethe, Hölderlin, Novalis, Heine, van Hoddis, Valery Larbaud, Cankar, Vodnik, Kocbek) izdvojimo Goetheovu pjesmu Gesang der Geister über den Wassern: Des Menschen Seele (u Tadijanovićevu prijevodu Pjev duhova nad vodama). Kao što je već Matoš ustvrdio: »Goethe nije najveći pjesnik, ali je bez sumnje najveći pisac svih vremena... Najbolji tumač najzdravijeg klasicizma, miran, jak, zdrav« (XX, 153).

Tadijanović prevoditelj spoznao je to. Suptilan izbor adekvatnih riječi, duboko poštivana misaonost tih kratkih stihova, suglasje vanjskog i unutrašnjeg ritma, otkrit će nam srodna načela stvaranja. Čovjek je za Goethea najnemirniji dio kozmosa; a najpotpuniji mir doseže on u stvaralačkom činu. Goetheova poetska interpretacija odnosa čovjeka i prirode privukla je Tadijanovića. (Podsjetimo samo na impresivne Goetheove prirodoslovne studije.) Prirodni fenomen protjecanja i prozirnosti vode, a u isti mah njezina dubina i mir (u Tadijanovića u pjesmi Veličanstvu mora u »modrom šumoru vječnosti«), stavit će nas neizbježno u usporedbu s ljudskim životom, pojedinačnim i univerzalnim...

Dušo čovječja,

Kako si slična vodi!

Sudbo čovječja,

Kako si slična vjetru.

(Goethe, Weimar, 1775-1786)

Povijest ljudskog stvaranja u biti je uvijek obnavljanje povijesti Prirode. Mi dodajmo da se to može primijeniti i na povijest prevođenja, zapravo prenošenja. To se u Tadijanovića u Pjevu duhova nad vodama i dogodilo. Uspio prijevod najdublji je način doživljenog i kreativnog čitanja poezije.

Znajući to, pjesniku zahvaljujemo i čestitamo na ovom podarju stvaralačke zrelosti.

Ivo Frangeš