Multimedijalni čarobnjaci

U svojoj sam se redateljskoj karijeri upustio u jednu pustolovinu. Nisam otputovao u divlje krajeve niti se izložio drugom sličnom riziku koje je opasno po život. Pa ipak, učinio sam nešto čega sam se oduvijek bojao. Otišao sam u Italiju režirati operu. »Zar vi? Operu?« pitali su me ljudi iznenađeno. »Da, ja. Operu«, odgovarao sam im ponosno kao gospodin Celestin u opereti Mamzelle Nitouche.

Ja, glazbeni barbar koji je u životu gledao tek nekoliko opera i koji ne zna ni čitati note, upozorio sam organizatore tog pothvata na svoje neznanje. No oni se nisu dali odgovoriti. Suvremeni modni trend u operi očito prisiljava intendante opernih kuća da režiju opernih predstava povjeravaju diletantima. (Čini mi se da je slična situacija u filmskoj umjetnosti.) Opera traži nove putove, treba nove redateljske izazove pa se operne kuće obraćaju koreografima, filmskim redateljima i drugim multimedijalnim čarobnjacima. Meni su se obratili šefovi Teatro Lirico u Cagliariju. Tražili su da im, zajedno s češkom pjevačicom Evom Urbanovom i slavnim opernim zvijezdama iz drugih zemalja uvježbam operu Dalibor.

Više godina odbijao sam ponudu gospode Prsdeka i Srsteka, šefova vodeće češke operne kuće, da postavim operu u Narodnom kazalištu u Pragu. Na kraju sam pomislio da u Italiji, daleko od Praga, moja sramota i neće biti tako velika. Odnosno da se u Češkoj možda neće pročuti za nju. Rizik sam prepustio domaćinima.

Mislim da se zapravo i nisam morao stidjeti zbog obavljena posla. Bojao sam se nisam li možda razočarao svoje talijanske šefove, koji su od mene možda očekivali nekakve formalističke eksperimente. No činilo mi se da su zadovoljni. Postavio sam Dalibora tradicionalno pazeći da moja režija ne smeta glazbi. Nemam ništa protiv novih redateljskih putova osim ako su novi samo zbog toga da budu novi. Ne sviđaju mi se ideje bez svrhe i razloga, provokativna rješenja bez pokrića poput Hamleta u fraku ili Ofelije bez gaćica. Ne volim kad gledatelj u kazalištu neprestano osjeća redateljsku koncepciju. Stoga Dalibora nisam odjenuo kao Che Guevaru, a kralju Vladislavu nisam stavio u usta debelu cigaru.

Pa, ne znam...

Vjerojatno je dobro što svojom režijom nisam napravio nikakav svjetski boom u opernom žanru. Drago mi je što sam uspio postaviti Dalibora tako da nisam naudio starom dobrom Smetani i da se njegova ljupka glazba puna ljubavi Talijanima sviđala.

Prevela Dagmar Ruljančić