Mladost jednog klasika

Uz retrospektivu Šime Perića u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu

Da je bio prvi koji se u nas koristio tehnikom drippinga, znano je. Da je unutar obitelji enformelista, nihilista i egzistencijalista pronašao posebnu likovnu sintaksu i lingvistiku, znano je dobro. Da je u vremenu kao mjesec punoga socijalnog optimizma (ranih pedesetih i šezdesetih) tražio neke nove mogućnosti i svoje potvrde vlastitosti, služi mu na čast. A za one kojima opreza ne nedostaje i kojima sve to nije dovoljno, recimo da mu je tehnika s vremenom otkrivala estetiku te da je u reljefnosti i u bitumenskoj tvrdoći tvari znao i lirizirati i aktivirati poetske moći i podcrtati onu osobniju dimenziju preokupacija koje ga otkrivaju gotovo enformelnim intimistom — ako je takva formulacija uopće moguća i dopuštena. Jer poetski se izdigao iz pepela egzistencijalno teške i mukle enformelističke noći, iz konačnih odluka kolega i istomišljenika do vedrine otvorenih i širokih prostora boje koja se odrekla mukline i one sederovske neprozirnosti i nemogućnosti slike — noći u kojoj su sve krave crne.

Uvidjevši vrlo rano ljepotu materije, nije mogao zanemariti njezine sugestije i evokativne moći. Učenje na freskama (dugo dvanaest godina), istraživanja i traganja rađaju djelima posebne pikturalne kulture, ali i jake reljefne strukture nalik plemenitoj kovini i leguri koja je sve više srkala svjetlo, dok su boje ponekad i načinom curenja i razlijevanja tražile međusobne harmonije i suglasja. Ona je sve više gubila svojstva svoje samodovoljnosti i postala osjetljiva na svjetlost i za poetska lica svijeta. I posljednja su njegova djela, kao i najranija, svjedočila o slobodi nedogmatskog bića koje svaku stilsku ortodoksiju prosijava kroz sito svoje osjetljivosti postupcima u kojima mrlje i slučajnosti, ulijevanje jedne boje u drugu, označavaju i tankoćutnu odmjerenost svakog organizma. Čin energije, ali nikada i slijepe volje; nadasve osjećajnost i hedonistički biljeg!

U toj je osjetljivoj tvorbi bilo i kore zemlje, posljedica paljevine, oštećenja i krpe zida, tkanina, kolaža, prolijevanja, curenja, slučajnosti, ali i discipliniranja oblika i materije u bitumenski tvrdu masu koja je katkada zadržavala mogućnost lirske transparencije. Iskustva od Mlečana do Dečana, Majstorska radionica Krste Hegedušića (1952-57), ljudska vedrina i znatiželja, dosljednost u nemirima, rese put i opus ovog slikara i kipara.

Izlazak iz slikareve kože

I njegove skulpture prava su mjera njegova duha i rekao bih njegove tvoračke naravi. One su organski povezane sa slikarstvom i taj je dojam pojačan uvijenim, sferoidnim, kružnim i zakrivljenim oblicima, koji kao da ponavljaju oblike i motive njegova slikarskoga svijeta. Pa ipak, one su i zasebno biće koje živi po redukciji i po prostornoj fleksiji koja nalazi razloge u znatiželji, igri i kombinatorici. Te se skulpture mogu smatrati stanovitom jezičnom analogijom dva izdvojena i istodobno srodna svijeta. Skulptura je ponekad imala svojstva nadrealističke kombinatorike, ali i punoću vitalističkih i biomorfnih aluzija. Ona je bila i izlazak iz slikareve kože, koja je postala tijesnom.

Učinio je još nešto što drugi nisu; nije odvojio apsolutnu formu od apsolutne materije. Lijepa materija nikada nije isključivala pojam forme. Štoviše, ona nikad nije bez-formna. Kao nitko prije njega, svezao je formu uz materiju. Za razliku od Mathiea nije smatrao da je važnije vikati nego reći. On je govorio nježno, poetički razgovijetno i meko, ali i odlučno! Njemu je bilo do punoće života, a ne samo do stajališta o njemu ili tek jednoga njegova lica. Zato i novija Ljeta na Braču, zato i njegove skulpture koje ne odustaju od poetske sažetosti i jasnosti i od novih agregatnih stanja stvorenih bića.

Umjetnik bez osjećaja

U njemu je obitavao znak nezadovoljstva ili makar one nelagodnosti koja se javlja svaki put kada se nastoje poopćiti stvari bez jasno naglašene posebnosti svakog djela. Forma i boja za njega su jedno. To djelo ima eskterijernu čvrstoću, ali unutrašnju dramatičnost scenarija. Od reljefnoga do drippinga, od tamnijega ka svjetlijem i koloristički življem, od tjeskobnijeg do vedrijeg — dovija se potraga za elementima zraka, zemlje i vatre; nadasve — svjetlošću. A svijet koji je stvorio primjer je slobodnih istraživanja i traganja za oblicima te težnje.

I eto, izronio je zanimljiv opus i umjetnik bez osjećaja povijesne uloge, živ, dinamičan i dramatičan, cjelovit i bez okvira, bez lažne svečanosti i bez vlastite mramorne biste. Znatiželja ga i nadalje čini mladim. Zabrinut za uspjeh svoje uvijek nove zadaće, on je prvašić i klasik u istom čovjeku. Dobronamjeran kakav jest, ne mjeri svoju snagu slabostima drugih. Nemiran, ali ne i nestrpljiv, užurban, ali ne površan, živahan, ali temeljit, on je doista istodobno etička ispravnost i pitomoga i ekstremnoga individualizma.

Ive Šimat Banov