Lažni heroji

Podmornica U-571

U-571, SAD, 2000, režija Jonathan Mostow, scenarij Mostow, Sam Montgomery, David Ayer, fotografija Oliver Wood, uloge Matthew McConaughey, Harvey Keitel, Bill Paxton, Jack Noseworthy, T. C. Carson, Erik Palladino, Jake Weber, David Keith

Otkad su raspadom Sovjetskog Saveza Sjedinjene Države ostale jedina supersila, ili se njima i svijetu tako samo čini (Ruska Federacija naime još je vojno strahovito moćna, a ne treba posve zanemariti ni mnogoljudni potencijal Kine pa čak ni kronično siromašne Indije), Hollywood je dijelom svoje produkcije težio podcrtati sveopću američku superiornost, ne prezajući ni od najvulgarnijeg rasizma (zlobnici bi rekli ništa čudno s obzirom na prošlosni tretman Indijanaca i crnaca). Ako me sjećanje ne vara, počelo je s precijenjenim filmom Jamesa Camerona Istinite laži u kojem se izražavao antiarapski šovinizam, nastavilo s Air Force One Wolfganga Petersena (inače Nijemca i, u ovom slučaju zanimljivo, autora ultimativno slavljenog njemačkog filma Podmornica) u kojem superioran i nevjerojatno hrabar američki predsjednik (Harrison Ford), uz potporu neustrašive supruge i jednako odvažne kćeri šiparice, svlada neke bezvezne ruske teroriste; potom je uslijedio Patriot Rolanda Emmericha (također Nijemca), gdje je i zadnji američki ološ predstavljen junački, dok su Britanci tretirani kao sadisti i budale, zatim Ratna pravila Williama Friedkina, u kojem je ponovno na djelu antiarapski šovinizam, da bi točku na i postavio film koji je predmet ovog teksta, Podmornica U-571 dosad marginalnog filmaša Jonathana Mostowa.

Podmornica U-571 izmišljena je priča koja se ovlaš oslanja na savezničko zarobljavanje glasovitog njemačkog kodnog uređaja Enigma u Drugom svjetskom ratu. U zbilji, Enigmu je zarobila podmornica U-110 Kraljevske britanske mornarice, a poslije je druga britanska podmornica, U-559, zaplijenila i kratkovažeće Enigmine šifre. U filmu dakako od Britanaca nema ni traga, nego neusporedivo smion čin ostvare Amerikanci, i to ne nekakvi posebno obučeni komandosi, nego najobičnija regularna posada zastarjele podmornice. Tek toliko da se vidi da i obični ljudi, pogotovo ako su Amerikanci, mogu biti junaci. Prije zarobljavanja podmornice autori filma gledateljima zorno predočavaju njemačku nemilosrdnost kad zapovjednik njemačke podmornice zapovjedi paljbu po preživjelim neprijateljima, a za usporedbu, kad Amerikanci zauzmu njemačku podmornicu, oni sve zarobljenike savjesno prebacuju na svoje plovilo. Dalje se gledateljima servira posvemašnja nesposobnost njemačkog mehaničara, koji ni u snu ne može otkloniti kvar na pogonskom mehanizmu podmornice, da bi američki mehaničar taj problem riješio u tren oka i stoga podmornica koja se, dok su je Amerikanci osvajali, nije mogla pomaknuti s mjesta, s lakoćom zaroni i nastavi s plovidbom. Prilikom zauzimanja broda mogli smo pak svjedočiti nevjerojatnoj streljačkoj nepreciznosti Nijemaca: u dva navrata — prvi put s udaljenosti od pola metra, drugi put u uskom prostoru s otprilike dva metra — Nijemci promašuju američkog junaka McConaugheyja premda je jasno da su takvi promašaji nemogući, a oba puta McConaughey suvereno uzvraća i ubija protivnike. Poslije će pak njemački razarač s idealne udaljenosti pet-šest puta uzastopce gađati i promašivati izronjelu podmornicu s američkom posadom, premda svatko tko je služio vojsku ili ima o njoj najminimalnijeg pojma zna da u takvim slučajevima najkasnije treći hitac sigurno pogađa. S druge strane Amerikancima sve uspijeva iz prvog pokušaja: njihov torpedo iz prve pogađa njemačku podmornicu na početku filma, njihov palubni top iz prve (iako je rečeno da je to »vrlo težak, ali ne i nemoguć« hitac) pogađa radijsku kabinu njemačkog razarača i, naposljetku, njihov jedini torpedo a lakoćom uništi razarač jer nesposobni Nijemci, o čemu uostalom svjedoči čitav film pa se, je li, ne može predbaciti neuvjerljivost, nisu uspjeli izvesti manevar kojim bi izbjegli smrtonosni projektil. Da su isti manevar trebali izvesti Jenkiji, sigurni smo da bi uspjeli, i to koliko god puta treba. Jedan jedini put činilo se da će autori filma odati priznanje Nijemcima, kad lik koji igra Harvey Keitel prigodom, čini se, uspješna zaranjanja na maksimalnu dubinu zadivljeno kaže »kako Švabe znaju napraviti dobar brod«; međutim trenutak poslije podmornica popušta dubinskom pritisku i voda počne prodirati i šikljati na sve strane. Poruka je jasna: nema šanse da Švabe mogu biti u nečem bolji od nas Amera.

Osim što je uvredljivo, rasistički diskriminantan, film je i vrlo neuvjerljiv, nerijetko priglup, što je jasno i iz prethodno navedenog, a može se prisnažiti i likom zarobljena zapovjednika njemačke podmornice. Taj zlikovac u nekoliko navrata sabotira napore američke posade i bilo bi sasvim logično da je u datim uvjetima prilikom prvog otkazivanja poslušnosti likvidiran. Ali ne, dobri Amerikanci to učine tek kad je stvar prevršila svaku mjeru, pri čemu likvidacija nije racionalna odluka nego posljedica opravdanog gnjeva jednog od njih. Inače lik njemačkog zapovjednika samo je jedan od elemenata artificijelne dramaturgije filma, koja je po starom holivudskom običaju napumpana do silnih razmjera i ispunjena hrpom zbivanja koja nemaju nikakve veze sa stvarnim događajima. No to je najmanja slabost ovog inferiornog djelca o američkoj superiornosti, koje kao neobavezan entertainment istina može zabaviti, ali ponajprije političke neosvještene gledatelje, pogotovo ako su skloni energičnoj filmskoj akciji ili ih oduševljavaju podmornice. Jer ako nešto u ovom filmu barem nešto vrijedi, to je sažeti prikaz podmorničkog djelovanja.