Krnjaci Gavelline pedagogije

Krnjaci Gavelline pedagogije

Kazališna akademija je već dugo, možda i predugo, na nultoj točki pedagoškoga promišljanja i učinkovitosti. Ona je dijelom generator naše kazališne krize i rasapa

U povijesti hrvatskog glumišta postoji kuriozan podatak kojim se mogu pohvaliti rijetka nacionalna kazališta. U zakonskom članku LXXVII. Hrvatskog sabora od 24. kolovoza 1861, kojim se osniva prvo nacionalno kazalište trojedne kraljevine, postoji paragraf 7, u kojem stoji da kazališni odbor »ima utemeljiti u Zagrebu učilište za osoblje kazališno, zatim imenovati i plaćati vješta učitelja«. Nažalost, kazališno školstvo samo je prividno pratilo sudbinu nacionalnog kazališta. Unatoč nekim pokušajima, prvu, Hrvatsku dramatsku školu, pokrenuo je tek Stjepan pl. Miletić 1896.

Iako je trajala svega dvije godine, Miletićeva škola imala je presudan utjecaj na budući razvoj hrvatskog teatra, osobito u prvim desetljećima ovoga stoljeća. Od osmoro polaznika, samo ih se četvoro posvetilo kazalištu, ali od njih je troje, Josip Bach, Ivo Raić i Nina Vavra, bitno obilježilo nadolazeću epohu.

Nakon toga pokušaja trebalo je čekati četvrt stoljeća da se pokrene Državna glumačka škola duljeg trajanja. Djelovalo je od 1920. do 1929. godine. Potom je trebalo čekati ponovno deset godina na Glumačku školu, koja je radila od 1939. do 1944. Već sljedeće godine, u oslobođenom Zagrebu osniva se Zemaljska glumačka škola, koja 1950. prerasta u Kazališnu akademiju.

U većem dijelu moderne kazališne povijesti školovanje se, dakle, usuprot dobroj zamisli hrvatskih sabornika iz 1861, kako to obično biva s vizionarskim nakanama u nas, organizirano etabliralo tek sporadično. Što se dogodilo u posljednjih pola stoljeća, otkako postoji Kazališna akademija? I ona se postupno deformirala i zapustila. Njezina velika epoha poklapa se s prvih deset godina, kada joj je, i u pedagoškom i organizacijskom pogledu, pečat davala snažna Gavellina ličnost.

Gavella je u svakom pogledu imao viziju škole, ponajprije kao praktični pedagog. Osim toga, nije bio isključiv. Pozivao je na Akademiju za nastavnike ljude s kojima se nije idejno slagao. Tako je angažirao Vladu Habuneka, koji se pokazao također vrsnim pedagogom, a i Bojana Stupicu tijekom njegova kratka boravka u Zagrebu. Da budući kazalištarci i u praktičnom i u teoretskom pogledu moraju imati najbolje nastavnike, svjedoči popis prvih profesora raznih predmeta, nedvojbenih autoriteta na svome području.

Gavella, na žalost, nije uspio razraditi teoretski sustav sličan onome Stanislavskog. Repere za to, napose u formiranju glumaca, nesumnjivo je imao. Međutim, to su ostali pabirci, razasuti po njegovim spisima. Jedan od temeljnih nedostataka, koji svjedoči i o znanstvenom radu na Akademiji, upravo je u tome što se dosad nitko nije prihvatio rekonstruirati i uobličiti Gavellinu teoriju glume. Mnogo jednostavnije njegovim nasljednicima bilo je pozvati se na krnjatke Gavelline pedagogije, najprije s autoritativnim »Tako je govorio Gavella«, a potom sa sumnjivo hipotetskim »tako bi govorio (ili učinio) Gavella«.

Time je počelo rastakanje Gavelline škole. Danas bismo mogli reći da od nje na Akademiji nije ostalo ni »G«. Počela je prevladavati pedagogija iz prakse, koja je danas potpuno ovladala. Takva pedagogija može nedvojbeno dati glumcu praktičnih naputaka, ali ga ne može sustavno obrazovati. Njezin je ograničavajući faktor i u tome što se zatvara u područje praktičnog iskustva kazališne sredine, a ne otvara se niti usustavljuje prema mnogim modernim teorijama glume u suvremenom svijetu, čiji izvodi do naše Akademije ne dopiru nikako ili se daju na slamčicu rijetkim seminarima stranih stručnjaka.

Utoliko se, što se glume tiče, u kazališnom žargonu uvriježio paradoks o nepotrebnosti. Akademija ne može nikomu pomoći da postane glumcem, a ako mu se to dogodi, onda je on to postao zahvaljujući vlastitom talentu (ako ga škola ne uškopi). Takvo uvriježeno mišljenje početak je stihijnosti nastavnoga programa. Rezultat te stihijnosti jest da škola ne formira modernoga glumca, spremna da se suoči s raznolikim medijskim izazovima, ali još gore — ona ne senzibilizira glumca u duhu vremena koje već i u nas, donekle stidljivo, pretpostavlja posve drukčiju kazališnu recepciju od tradicionalne. Rijetki glumci koji u tome uspiju stvaraju taj senzibilitet zahvaljujući talentu ili iskustvima stečenim sa strane.

Još gore je stanje sa studijem režije. Akademija je njegovim pojednostavnjenjem najviše izdala Gavellu. Gavella je ustrajao da režiju može početi studirati već formirani mladi čovjek. Zbog toga je uvjet za upis režije bio završeni ili apsolvirani neki drugi studij. Taj uvjet poštovao se do kraja šezdesetih godina, a onda je napravljena katastrofalna pogreška. Režija se mogla upisati sa završenom srednjom školom. Umjesto da se dolazi s već stečenim znanjima, takav studij postao je klaustar koji je nedostatnim programom više zatvarao nego otvarao vidike. Karakteristično je da su posljednje klase autoritativnih i samosvojnih redatelja izašle s Akademije početkom sedamdesetih godina, dok je još funkcionirao Gavellin uvjet (ili zavjet), a poslije su pojave snažnih redateljskih ličnosti bile više iznimka nego pravilo, što se pogubno odrazilo na našu kazališnu situaciju, pa hrvatsko glumište, svojevremeno na glasu po iznimnim redateljskim ličnostima, danas kronično pati od režijske nedostatnosti.

Premda na nju, najčešće uzaludno, hrli svake godine stotinjak mladih kazališnih aspiranata, zagrebačka Akademija već je dugo, možda i predugo, na nultoj točki pedagoškog promišljanja i učinkovitosti. Ona je dijelom generator naše kazališne krize i rasapa. Inertnost našega kazališnog školovanja valja konačno razbiti radikalnom inicijativom, usustavljenošću i kadrovskom ekipiranošću. Je li s Vjeranom Zuppom kao dekanom Akademija dobila čovjeka za takav pothvat, ne manje težak od Gavellina?