Kesten

Kad sam negdje potkraj ljeta pisala o vjesnicima jeseni, nabrojila sam ih tri, ali sam pisala samo o prva dva — o krumpiru i kukuruzu. Treći — kesten — ostao je po strani. Odmah sam znala da mu nanosim nepravdu, no onda je, valjda kao obeštećenje, proradila poezija. Počeli su mi se javljati u sjećanju toliki stihovi u koje je prodro kesten — što divlji, što pitomi — te sam shvatila da kesten jednostavno traži svoje. I da u kolumni želi biti ili sam ili samo s drugim kestenovima. Nikakve druge drvene Marije ili lipovi sveci ne dolaze u obzir. Jer kestenu je mjesto prije u umjetnosti, a tek onda u hrani. A i kad je hrana, više je nadgradnja nego baza; desert za uživanje, a ne glavno jelo za punjenje želuca.

Nikada nisam stanovala na Prilazu (ulica u Zagrebu koja spaja nekadašnje Rudolfove vojarne s Kazališnim trgom), ali volim s vremena na vrijeme prošetati drvoredom starih kestenova kao nekoć Slavko Batušić, kojega su ti isti kestenovi u toj istoj ulici nadahnuli da napiše stih koji mi je od svih njegovih možda najdraži: »Slavni, mili, stari kestenovi moji!« No stanovala sam u Zvonimirovoj, gdje se pruža drvored bijelih divljih kestenova, s tek pokojim crvenim. Zašto mislim da je upravo jedan od njih ušao u antologijsku pjesmu Slavka Mihalića »Smrt lišća«? Valjda zato što nije riječ o bilo kojem lišću nego o kestenovom.

Po kostanju ću pamtiti Mijino dvorište u našoj neponovljivoj i danas nama neprepoznatljivoj Tkalči, koje bi — kao i sva druga — bilo vlažno i oronulo da u njemu nije stanovao stari gospon Kostajnšek i Kostajnšekica, koji su od njega napravili pravi botanički vrt u starim loncima, kantama i lavorima. Rolada od kestena bila je svakoga listopada neizostavan kolač za rođendan moje prijateljice Marine tu preko Kaptola, u Zvonarničkoj ulici. Pogled preko tanjura na jesenji Popov vrt i tornjeve katedrale zauvijek mi se zamijesio u to slatko kestenovo tkivo. Konačno, kesten mi je postao i prva asocijacija na Sisvete i moju mamu, koja nije propuštala na povratku s Mirogoja kupiti malu mericu kostanja. Tako danas i ja, gotovo obredno jedući kestenje na povratku s groblja, bliža sam svojima nego kad idem k njima sa svijećama i krizantemama. (»Moji dragi svi su nestali već davno«. I moji, dragi Galoviću, i moji.)

Kesten je, evo, razvezao svilene vrpce starih, već pomalo zaboravljenih albuma uspomena — jer on je upravo takav: sjetan i starinski. Kostanj, kostajn, kostan, kastan; maron, marun — samo su neka njegova melodiozna imena. A tako je i u drugim europskim jezicima: tal. castagno (drvo), castanga (plod), njem. Kastanie, španj. castańa, češ. kaštan, engl. chestnut (doslovno: chest — jedno od značenja škrinja + nut — jedno od značenja jezgra, što slikovito opisuje kestenov plod u ježastoj, bodljikavoj »kućici«). To listopadno drvo podrijetlom iz Male Azije, a potom rasprostranjeno po južnoj Europi, zapadnoj Aziji i sjeverozapadnoj Africi, javlja se u grč. kao kastanon, što je u stsl. dalo kastan7/kostan7. Njegovo je lat. ime dvojako: Castanea sativa za pitomi kesten, odnosno Aesculus hippocastanatum za divlji, no vidi se da je korijen u svim ovim nazivima isti. Današnji hrvatski standardni oblik kesten, koji je i produktivan te od njega tvorimo npr. kestenjar (čovjek koji peče i prodaje kestenje; »A kestenjari — ti uglari — prašinu ljeta s peći brišu« u poetskoj slici Dobriše Cesarića) i kestenjast (smeđe boje kestena), turcizam je od kestane, koji je pak potekao iz grčkoga, a neki (npr. Erich Berneker) misle od aramejskoga kaskani. Cesarićev kestenjar podsjetio me na posebnu vrstu vrlo ukusnih pečenih kestena — marona. Ime im potječe od tal. marrone, što može značiti: 1. veliku motiku (mala je marra), 2. grubu pogrešku, 3. krupni kesten i 4. smeđe boje, boje kestena, kestenjast. Velika motika i krupna pogreška upućuju na to da će i maron (marun) morati veličinom nadmašiti običan kesten. I nadmašio gaje.

Danas se oblik kostanj osjeća regionalno obilježenim (kajkavski), koji nerijetko provodi karakteristično premetanje nj ‡ jn (npr. konj — kojn; kostanj — kostajn). Toponimi Kostajnica, Kostanjevica i već spomenuto (slovensko) prezime Kostajnšek čuvaju te stadije u jeziku.

Kesten je prodro i u kršćansku ikonografiju i simboliku zapadnoga kršćanstva kao simbol čistoće. Naime, ljuska u kojoj se nalazi kestenov plod puna je bodljika, ali one plodu ne mogu nauditi. Ta krepost očituje pobjedu nad tjelesnim požudama — naravno, bodljike su te koje simboliziraju poroke. No bodljikava »košuljica« i plod u njoj ujedinjuju i krepost i poroke u nerazdvojnu cjelinu. A neće biti da su bez grijeha oni zbog kojih netko drugi mora vaditi kestenje iz vatre.

Ipak, taj se »kreposni« kesten nije (uvijek) mogao othrvati zemaljskim zavodljivim užicima. Od njega su se prvotno izrađivale kastanjete (umanjenica od castańa), španjolsko narodno glazbalo, udaraljke sastavljene od dviju drvenih školjki povezanih za palac, koje udaranjem jedne o drugu proizvode oštar zvuk, prikladan za naglašavanje plesnoga ritma (bolero, fandango), a u Italiji (Sorrento kraj Napulja) prate znamenitu tarantelu. Danas — u eri sintetičkih nadomjestaka — to se glazbalo izrađuje i od drugih materijala (metal i sveprisutna plastika), no već se i iz njegova imena vidi da su to surogati. Kesten je taj koji je kastanjetama dao ime.

Kastanjete su izvan narodne glazbe najpoznatiju primjenu našle u Bizetovoj Carmen. Još jedno drago sjećanje. Meni je najbolja bila i ostala Carmen Marijane Radev. Ona se prije predstave ne bi upjevavala, nego bi uigravala prste s kastanjetama. Na kraju II. čina od urnebesne pjesme i plesa seviljska krčma Lillasa Pastije samo što nije eksplodirala, a za kazališnu galeriju prava je sreća što od toptanja nogama, pljeskanja i naginjanja nije pala u parket — i svi mi skupa s njom.

»Sve to još živo pamtim«, u polusnu pjeva Marijanina neponovljiva Grofica iz Pikove dame. I ja. No kao basso continuo sve je prisutniji glas iz Galovićeva Kostanja:

»Ja nazaj već ne mrem, da bi baš i štel,

Drugi me je život odnesel i zel.«

Nives Opačić