Kako definirati svemirsku glazbu

Kako definirati svemirsku glazbu

Možda je neobično da se divljenje svemirskoj ljepoti opisuje atonalitetnom glazbom, osobito ako je ta glazba kontrasna ranijoj, na romantičnoj tradiciji sazdanoj kliše-glazbi

Prema nekim filmskim kritičarima Clint Eastwood vjerojatno je odlučio samome sebi ispuniti davnu dječačku želju. Isti je Clint Eastwood — jer on je jedan od glavnih glumaca, ali i redatelj filma Svemirski kauboji — odredio da će filmsku glazbu za ovaj film napisati Lennie Neihaus.

Tko je Lennie Neihaus?

Bezuspješna potraga za skladateljem tog imena na Internetu navodi na zaključak da Lennie nije ni poznat ni razvikan filmski skladatelj. No, nekoliko podataka o filmskoj glazbi u časopisu »Film Score Monthly« daju Lennieju epitet stalnog skladatelja Clinta Eastwooda. To što je Neihausa teško pronaći na Internetu zapravo ne govori ništa o njemu ni o njegovoj glazbi. Naime, nepoznatih je filmskih skladatelja beskonačno mnogo, a većina se njih zapravo već dugo ili relativno dugo bavi skladanjem filmskih partitura.

Slušanje filma Svemirski kauboji otkriva da je Lennie Neihaus prosječan filmski skladatelj čija se glazba ne razlikuje od glazbe u javnosti poznatijih, tzv. velikih filmskih skladatelja. Dapače, filmska glazba Lennieja Neihausa pokazuje skladateljevu senzibilnost za mjesta na kojima će se glazba pojaviti (premda o tim mjestima jednako odlučuje redatelj). U prvom dijelu filma, gdje umirovljeni astronauti treniraju kako bi ispunili jednom davno im oduzet san — let u svemir, skladatelj je prilično suzdržan s glazbenim komentarima. A to je dobro, jer taj dio filma odskače od uobičajenih klišeja. Nevjerojatna, ali u filmu objašnjena ideja staraca u svemiru (nadređeni im dopuštaju da misle kako će ići u svemir, ali ih zapravo ne namjeravaju tamo poslati; zatim se dogodi da ostajerli astronauti dobiju previše medijske pozornosti, pa ih NASA ipak odluči poslati da obave svemirski zadatak) postaje vjerojatnija upravo zbog toga što je u tim scenama glazbe malo ili je uopće nema.

Kada se Clint Eastwood, Tommy Lee Jones, Donald Sutherland i James Garner naposljetku nađu u svemiru, skladatelj i njegova glazba postaju aktivniji. I dok je uzlijetanje i (neobično) slijetanje letjelice praćeno uobičajenom glazbenom pompom (kao precrtano iz svemirskih filmova i televizijskih serija koji ujedno veličaju nadmoć američke nacije), prizori u svemiru odjednom postaju atonalitetni. Možda je neobično da se divljenje svemirskoj ljepoti opisuje atonalitetnom glazbom, osobito ako je ta glazba kontrastna ranijoj, na romantičnoj tradiciji sazdanoj kliše-glazbi. No, kakva je uopće svemirska glazba? Stanley Kubrick dokazao je da »svemirska« glazba može biti i valcer Na lijepom plavom Dunavu Johanna Straussa i simfonijska pjesma Tako je govorio Zaratustra Richarda Straussa i eterična glazba Gyorgya Ligetija. Zašto onda u Svemirskim kaubojima ne bismo imali tonalitetne klišeje i atonalitetnu glazbu?

Zapravo, Lennie Neihaus sukob glazbenih standarda i glazbenih novina u filmskoj glazbi uopće ne shvaća kao sukob. Jer, filmska glazba stilski i žanrovski nije unaprijed zadana, a u svemiru doista možda profunkcionirati glazba najrazličitijih žanrova — od klasične filmske glazbe, preko suvremene atonalitetne glazbe, pa čak i do »zabavnjačkog« pjevanja Franka Sinatre. Premda su neki Neihausovu glazbu napali kao nedovoljno snažnu i odveć introvertnu, smatram da je njegova glazba jednako zanimljiva kao i Eastwoodov film. I to baš na neobičan, staračko-iskustveni način.

Irena Paulus