Kain i Abel

Autobiografski zapis

Koji su mi najraniji doživljaji iz djetinjstva ostali u sjećanju? Većinu onoga što znam iz ranog djetinjstva čuo sam od drugih. Ne bih mogao reći da se sjećam kako sam se, recimo, vozio s otatom (djedom po majci) u vlaku i jeo s njim slaninu, koju mi je on vjerojatno davao na vrhu svoga peroreza (federmesera). A kad mi je komadić slanine slučajno pao na prljavi, uljem namazani pod, brže-bolje sam ga pokupio i strpao u usta. Jedna se prisutna gospođa zgrozila nad takvim mojim ponašanjem, ali se otata samo nasmijao i rekao joj neka bude bez brige, i da mi sigurno ništa neće biti.

Ja sam tada bio pravi buco, što se vidi i iz fotografija snimljenih u to vrijeme. Štoviše, imao sam i dugu, plavu i valovitu kosu pa bi mnogi prolaznici u prvi mah pomislili da sam curica. Noge i ruke bile su mi tuste i zaobljene. Ali već nakon nekoliko godina postao sam mršav i štrkljast dječak (djeca su me zvala roda) valjda zato što sam naglo rastao, ili što sam odjednom izgubio apetit. Ili možda zato što sam prestao jesti gotovo sve vrste mesa, osim sušenoga? Štoviše, uskoro su se javile i zdravstvene tegobe. Počeo me iz čista mira boljeti želudac, osobito ako sam bio gladan. Tada mi je najbolji trenutni lijek bio da se izvalim na leđa, ili da na brzinu nešto pojedem. Ponekad me ta trbobolja hvatala i u školi, pa bih se za odmora najradije ispružio na školskoj klupi.

Majka mi se zabrinula zbog tih mojih tegoba i vodila me liječnicima. Najgore mi je kod liječnikâ bilo to što su mi redovito davali vrč vode pune izmrvljene krede i što sam tu odvratnu tekućinu morao popiti da bi mi na rendgenu bolje vidjeli želudac. Bit će da liječnici nisu na taj način bogzna što ustanovili jer sam i dalje imao na mahove i vrlo jake bolove.

Ta je moja trbobolja nestala zapravo tek negdje u pubertetu, kad mi se donekle vratio apetit i kad sam opet počeo jesti neke vrste mesa (osim živadi), pa sam se koliko-toliko oporavio. Liječnici su tvrdili da imam katar na želucu. Vjerojatno sam ga i imao jer su mi poslije, u zrelim godinama, kad sam se već dobrano popunio, otkrili čir (iliti vrijed) na dvanaestercu (iliti dvanaesniku), kako bi naši jezični čistunci htjeli da se službeno govori i piše — iz smiješna razloga, po mom mišljenju — da bi se na taj način ta riječ razlikovala od drugh značenja riječi dvanaesterac (kojih uopće, hvala Bogu, nema mnogo). Tako bi isto valjda trebalo i vrijed lučiti od drugih značenja riječi čir. Istomštogod, što bi rekao Krleža u Zastavama.

Na kraju sam, negdje u svojim četrdesetim godinama, dotjerao i do perforacije čira na dvanaestercu. Ipak, glavni je uzrok tome, očito, bilo uzrujavanje i nervna napetost na mom radnom mjestu urednika u izdavačkoj kući.

Kad je riječ o mojim najranijim doživljajima, pričali su mi više puta kako me moj pet godina stariji brat Milan vozio u dječjim kolicima u Heinzelovoj ulici i kako je, iz puke obijesti ili zloće, svom snagom gurnuo kolica u kojima sam ja ležao niz nizbrdicu Crnog puta uz samu željezničku prugu. Rezultat je tog njegova poteza bio da sam naglavce ispao iz kolica i rasplakao se. Poslije se pokazalo da sam tada vjerojatno (ili je to samo moja fiksna ideja?) slomio nosnu kost pa sam u djetinjstvu imao boksački nos, kao recimo Michelangelo, komu je nos u tučnjavi slomio kolega u slikarskoj (ili kiparskoj?) majstorskoj radionici. Zbog toga sam i teže disao pa su mi, kad mi je bilo već dvanaest-trinaest godina, operativnim zahvatom u bolnici na Šalati izravnali nosnu kost. Sjećam se da me operirao neki liječnik bugarskoga porijekla, bez narkoze, naravno, vrlo grubo i nervozno. Išlo mu je na živce moje jaukanje i stenjanje, a kako ne bih jaukao i stenjao kad mi je naživo štemao nosnu kost?

Slučajno je sačuvana i fotografija snimljena neposredno nakon toga u mojoj bolničkoj sobi. Na njoj ja ležim u krevetu, s nosom u debelom zavoju vezanom oko glave, a Milan stoji pokraj mene i kao da pogledom optužuje neljude koji su mu tako unakazili brata. Tada još nisam mislio da tu operaciju imam možda zahvaliti upravo njegovu dječačkom nestašluku, koji je zacijelo vukao porijeklo iz ljubomore. Možda je to zapravo bio nesvjestan pokušaj ubojstva mlađeg brata, pokušaj likvidacije neželjena konkurenta u roditeljskoj naklonosti? Ne isključujem ni tu mogućnost, s obzirom na sve ono što sam poslije od njega doživio.

Sjećam se, recimo, kako smo se jednom u rodnom Čaglinu nas dvojica, kad smo već bili adolescenti, igrali borbe busenjem u bašči našeg djeda. Neko je vrijeme to doista bila prava dječja igra u kojoj smo obojica podjednako uživali. A onda me najednom Milan, kao da mu je pao mrak na oči, počeo ozbiljno, iz blizine, zasipati tvrdim busama gađajući me u glavu, prsa, trbuh. Malo sam prekasno shvatio da posrijedi nije više dječja igra, nego ozbiljna želja mog brata da me ozlijedi. Nije mi preostalo ništa drugo nego da se, sav uplakan, dadem u bijeg. Neko me vrijeme progonio u stopu nastojeći me što tvrđim busenjem povrijediti. Na kraju me sustigao, oborio na zemlju i izbubetao šakama po leđima. Nikako mi nije bilo jasno zašto je to učinio. Znam da ga ničim nisam izazvao da tako okrutno postupa sa mnom.

Više godina nakon toga, u Zagrebu, igrali smo s dečkima nogomet na male golove u još neuređenom dvorištu Treće muške u Kušlanovoj. Milan i ja igrali smo u protivničkim momčadima. U jednom sam ga trenutku nehotice napucao loptom. On je to shvatio kao nekakvu moju provokaciju pa je drugi put, kad sam imao loptu u svom posjedu, namjerno svom silom natrčao na mene. Na kraju sam ja zauzeo boksački gard i izazvao ga na šakački dvoboj (što se nikad prije nije dogodilo u našim sukobima, ali sam ja u međuvremenu bio odrastao i ojačao), pa je iznenada pogledom potražio neki predmet kojim bi me mogao napasti. Spazio je u blizini komad cigle. Kad sam shvatio da se doista kani poslužiti takvim oružjem u obračunu sa mnom, dao sam petama vjetra. Dečki su se oko nas smijali dok sam ja kao bez duše bježao, a brat jurio za mnom ne bi li me sustigao i pogodio ciglom. Na kraju me u trku ipak promašio.

Kain i Abel? Nisam, naravno, tada pomislio na sukob te dvojice braće, ali je ta naša opasna igra mogla završiti sličnim posljedicama. Nitko od naših prijatelja i suigrača, koliko se sjećam, nije ozbiljno shvatio Milanovu prijetnju, ali sam ja bio uvjeren da bi me on tada, da je mogao, ubio.

Zlatko Crnković