Grad su ljudi

Grad su ljudi

O kulturnoj baštini za svakoga

Željko Rapanić, Baština na dlanu, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Split, 2000.

Naglim priljevom novog neurbaniziranog stanovništva u naše stare gradove gubi se u njima i osjećaj urbane tradicije i očuvanja vrijedne građe i duhovne baštine. A kultura, prosvjeta, znanost i umjetnost razvijali su se i gajili oduvijek baš u gradovima. Znanstveno djelovanje povjesničara, arheologa, povjesničara umjetnosti i konzervatora potpuno se pak udaljilo od širih slojeva građanstva bez lokalne — a donekle i regionalne — tradicije, dok se poznavanje nacionalne tradicije, pod utjecajem ideoloških i političkih strujanja, redovito svodi na nedovoljno znanstven romantični zanos.

U takvu vremenu i u takvu stanju nužno je da znanstvenik uspostavi što bliži i učinkovitiji dodir sa širim, pa i novim, gradskim žiteljstvom, da ga uputi i pouči o nekim osnovnim načelima struke. To je pogotovo od presudne važnosti za službe istraživanja i očuvanja kulturne baštine, radi spašavanja te u posljednjim desetljećima osobito ugrožene urbane, regionalne, ujedno i nacionalne, baštine.

Umirovljeni arheolog, povjesničar, povjesničar umjetnosti i konzervator prof. dr. Željko Rapanić, djelatnik Arheološkog muzeja i Zavoda za zaštitu spomenika kulture u Splitu, Instituta za arheologiju u Zagrebu, sveučilišni profesor povijesti ranoga srednjeg vijeka i Graditeljskog nasljeđa u Zagrebu, Dubrovniku i Splitu, prihvatio se te zadaće i u nizu eseja, pod zajedničkim naslovom Baština na dlanu, objavio je od 1991. do 1996, uglavnom u Forumu »Slobodne Dalmacije«, niz eseja o općim i suvremenim, posebno lokalnim, problemima zaštite kulturne baštine, pristupačnih širem sloju čitatelja, kojima su i bili namijenjeni.

Konzervirati, a ne restaurirati

On naglašava i objašnjava da nasljeđe nije samo u propisima koji se često shvaćaju i doživljavaju kao kočenje raznih osobnih ili društvenih djelatnosti, nego da je nasljeđe integralni dio suvremenoga građanina; da nije tek za prisilno podnošenje, nego da se s njime mora živjeti, s njime se duhovno (a katkada i materijalno) oplemenjivati, pa i obogaćivati.

Rapanić navodi dobre i loše posljedice arheoloških iskapanja, suvremenih zahvata u urbanističku i graditeljsku baštinu, posebno u našim starim gradovima, poput Splita. Kao primjere — dobre i loše — najviše uzima one Splita, Solina, Klisa, Trogira, pa i Dubrovnika, da bi bili očigledni čitateljima te regije.

Autor raspravlja o starijem konzervatorskom načelu, konzervirati, a ne restaurirati, i suvremenom, koji nastoji ne umrtviti kulturne spomenike, nego ih oživiti i osuvremeniti. Međutim, pri tome (možda ne dovoljno oštro) upozorava na drugu aktualnu opasnost: da se tzv. revitalizacijom urbanih sklopova ili građevina — radi materijalnih poticaja — ujedno degradiraju sami kulturni spomenici. na taj se način u posljednje vrijeme uništavaju i nagrđuju i prirodni ambijenti, pa i cijeli krajolici.

On se zalaže za svijest građana, ne samo u današnjem njihovu stvarnom gradu, u kojemu prevladavaju praktična načela, nego i o onom zamišljenom, baštinjemom gradu, s kojim jednako svakodnevno živimo — ili bismo morali živjeti. Rapanić naglašava da stanovnik grada, nažalost, danas nije više, kao nekada, ujedno i građanin toga grada, jer mu nedostaje svijest o tome. Većina novih ruralnih došljaka u gradu i dalje duhovno živi u svom izvornom zavičaju, prenoseći svoje dobre — a češće loše — navike sa sela u grad.

Mit i autoritet

Zanimljiva su autorova povijesno retrospektivna poglavlja o tome kako je palača cara Dioklecijana postala grad, kako se naselila starim Salonitancima, kako se dalje naseljavala okolnim ruralnim stanovništvom, ali isključivo nuždom: prije kao utočište pred turskim navalama, a zatim vođeno ekonomskim poticajima.

Jer grad su ljudi, a ne zidine, kako Rapanić navodi starogrčkoga povjesničara Tukidida.

Posebno poglavlje posvećuje autor neuhvatljivu fluidu vremena što ga stanovnici osjećaju — ili bi bilo dobro da ga osjećaju.

Rapanić 1993. piše i o pseudopovijesti i ideološkom nekritičnom tumačenju ili prekrajanju povijesti, što je još i danas (i u Splitu) aktualno.

»Na mitu se — veli autor — ne može graditi nikakav identitet. Ni na kosovskom boju, ali ni na krunidbi na Duvanjskome polju«.

Kulturna baština grada brani se zakonima i propisima, zaključuje autor.

»Grad se, međutim, može braniti i ako mu se omogućuje trajanje, postojanje, uporno čuvanje njegovih vrijednosti, razine koju je dosegnuo. Kad mu ostanu sačuvani njegovi biljezi, ambijenti, aroma, posebnost. Kad traje neki trg, ime ulice, kad se čuvaju vjersko nasljede, zgrade i palače, dućani i kafane u njima, česme, raskršća i smjerovi itd.«

»Grad se, naprotiv, uništava i kad ga se zapušta, rasprodaje, kad se gradom trguje, kad ga se nagrđuje, unečišćuje, kad ga se degradira rustičnim ponašanjem, sajmovima, ludim noćima, neukusom. A to se događa kad nema građana, onog stanovništva povezana zajedničkim interesom kojim bi grad branio.«

Duško Kečkemet