Godine precizne besmislenosti

Godine precizne besmislenosti

Ervin Jahić (Rijeka, 1970) godine 1994. u nakladi Studija grafičkih ideja objavio je zbirku, punim naslovom Oko andaluzijskog psa nad jednom kapi, koja nikako da se otkine sa zaleđenog vodopada, u koju su prikupljeni radovi nastajali između 1988. i 1992. Oko andaluzijskog psa ponudilo je poeziju dekonstrukcije, lingvističke i mikrosemantičke igre pa je podvedena pod gostoljubivi nazivnik poezije iskustva jezika. To je ta poezija i bila, mladenačkim zanosom, slobodarskim idejama i teorijom, posebice jezika, opčinjena, kako to već biva kada se poezijom promišlja ponajprije poezija kao jezična tvorevina i kada teorija pruža niz alibijskih utočišta i vrijednosnih nedoumica. U takvu tipu dekonstrukcijske prakse riječ je o (valjda svjesnu) ubrzavanju entropije, što u konačnici graniči s fatalizmom.

Nova poezija Ervina Jahića napisana je tijekom ove, 2000. godine, pa odmah valja upozoriti na autorovu šestogodišnju apstinenciju od aktivnijeg objavljivanja. U međuvremenu Jahić se javio kojim ciklusom, pod naslovom Sintaksa pustinje na slovenskom objavio izbor iz prve zbirke proširen novim radovima, a neke su mu pjesme prevedene na talijanski, engleski i francuski. Uskoro bi mu trebala izići druga knjiga, radnog naslova Žeđ.

Ciklus Udarci grada razlikuje se od poezije iz Andaluzijskog psa vjerojatno onoliko koliko se razlikuje dvadesetogodišnjak od tridesetogodišnjaka, za najburnije desetljeće života, kao input i output, kao dobra sirovina i poluproizvod, ako već ne gotov proizvod.

Udarci grada intimistička su i refleksivna poezija lirskoga subjekta bogatijeg, realnijeg i zrelijeg za životno iskustvo. To je poezija koja više nije utemeljena na iskustvu jezika, nego na iskustvu života koji fino reflektira, ne bježeći od gnomskih bilježenja, kakve iznimno rijetko susrećemo u suvremenoj domaćoj poeziji, koja kao da se, zajedno s prozom, odnosi prema misaonosti, transparentnoj erudiciji ili mudrosti kao prema anakronizmu, ideološkom porobljavanju ili, barem, manipulaciji. Uvodna i programska pjesma Stope vrlo jasno određuje tip svoje spoznaje. Riječ se tu o klasičnom zenu čija je (anti)misaonost već davno prevedena, s nužnim transportnim gubicima, u pojmove. Po zenu od svrhe je važnije činjenje, a proces dobiva prednost nad produktom (Ono nije u namjeri, nego u stopama). Nadalje, sama zen-spoznaja nijema je i time podudarna s već mnogo puta ozvučenom ili dotaknutom pričom o nemoći jezika. Motivski se pak Udarci grada redaju u klasičnom rasponu; prostori — konkretni eksterijeri (Jarun, Metalčeva, Trešnjevka), apstraktni interijer (soba) — žene (Vanja i Petra) i posao (opet Metalčeva, poezija). Sve pobrojano vodi istom, uspostavljanju kontinuiteta između udaraca, između prije i sada, bez ikakve ideje o budućnosti. Fina mješavina misaonosti i rezigniranosti koja joj daje šarm nenametljivosti, rijedak slučaj lirske kontemplativnosti nad urbanim scenama ono je što poeziju Ervina Jahića izdvaja iz mat(r)ice.

Kruno Lokotar

Ciklus Udarci grada

Stope

Nešto kao pokušaj ravnoteže. Ne spavaš, a budiš se.

Ionako si zaboravio zaspati. U gradu ostavljaš

Godine precizne besmislenosti.

Gomilaš udarce tijela.

Nikako se u sebi ne uspijevaš dotaknuti.

To ti je kao da te nema, objašnjavam Viti u Mefistu.

Toliko o razlozima, mada se danas više bavim posljedicama.

Odlazeći obično imaš osjećaj da je u svakom predmetu

Ponešto tebe, pa i da je poneki njegov djelić u tebi. Fotografije

Tako ne pokazuju gdje si bio nego dokazuju gdje si danas, s

knjigama

Je drukčije: bojiš se da ti koja ne promakne jer i nepročitana,

Na polici, kroji neki tvoj identitet, makar neosviješteni, koji ćeš

naknadno

Pokušati steći. Time zapravo izričemo sve o sadržaju torbi

Bez kojih putovanje ne bi imalo smisla. Ostalo je hodanje.

Ono nije u namjeri, nego u stopama.

Leptiri

U mojoj sobi noću se odmaraju leptiri.

Ne razumijem zašto to čine, kada počinje

Taj zastrašujući obred. Vanja veli da to rade

Jer im je prazno, zbog rupa na duši.

I još kaže kuću dok nađu trebaju godine

I da je samoća sebičan pad u sebe prema

Podnošljivosti neke druge vrste. Pitam

Koje, ona zna, ali ne želi razgovarati o tome.

Jarun

Mjesto koje podsjeća na vodu uz koju sam

Živio, koje me živi prije ovoga trenutka. Mislim da je riječ

O iluziji koja nam treba da bismo imali privid neprekinutosti

Našega iskustva. Ti nemaš iskustvo ljubavi, to je tvoj problem,

Govori žena kojoj se istovremeno divim dok ljubi moje iznosano

Srce, i čija me pažnja nervira. U konfekcijskoj šetnji voda gubi

svoja

Hirovita obilježja, ona je poznata i ukroćena. Stoga

Daleko od mene.

Metalčeva

U novinama nisam imao sreće. Živim od tzv. uslužnog

Sektora. Špilam čaše, izgovaram »živi bili« bitangama, kurvama i

Tobože običnim psihićima.

Poezija

Godinama ne pišem ništa. Kada sam i pokušavao ekran je oblikovao

Ciničnu bjelinu. Niti jedno slovo nije se zalijepilo, zastalo na

Vrhovima prstiju.

Možda zato što se u gradu ništa ne događa, što sam prestao

Čitati, maštati, sanjati. Možda od svega pomalo.

Kvar

Petra ima kvar u glavi. Vjerojatno to nije uvijek bilo tako.

Nekritičko trošenje 17-ogodišnjega tijela nastaje kada tijelo ne

Primjećuje vjetar što mu draška prsa. Mora da je fasciniranost

gomilom

Najrazličitijih muških i ženskih tijela nevjerica u ljepotu vlastitog.

Muškarci ne traže razloge nego pakosno uranjaju u gomilama u

Petru, čija povijest bolesti stanuje u izmišljenom silovanju oca

kojega

Nikada nije imala i specifičnom kvaru tijela.

Strah

Petkom se u sobu došuljaju anđeli

Ništa ne govore, iznad njih i ispod njih je nebo

Zapravo okrajci neba

Mi tebi nebo, ti nama strah

Ipak kažu

Ja im samo odšutim

Vanja

Ona nosi dva prezimena, ali muževo ne koristi. S mužem

Se igra skrivača, sa mnom lovice. U praznim zagrebačkim

Noćima kada sjeta uranja ispod rebara do tabana

Vanja priseže da će je odagnati, pa uranja još dublje.

Naša tijela ne boje se potapanja na dah.

Trešnjevka

Tu uglavnom živim.